FOTO Pizze jeftinije nego u Zagrebu, industrija jača, srednja klasa doista postoji

U hrvatskom susjedstvu pronašli smo grad u kojem je živo i prometno, u kojem svi uživaju i koji nas je podsjetio na neka ne tako davna vremena koja su se odvijala za vrijeme ove države, ne neke bivše. Verona je na manje od 600 km od Zagreba, znači ne toliko dalje od domaćih obalnih destinacija, i vrijedi je posjetiti iako nije na moru, a čak nije ni sveučilišni grad. No ovdje ćemo nabrojiti niz razloga zbog kojih ovaj grad na sjeveru Italije treba obići, a preporučili bismo isto i raznim domaćim gradskim ocima, kao i drugim političarima – imali bi što vidjeti. Na put smo krenuli prihvativši poziv Women on Wine, udruge koja okuplja isključivo ljubiteljice vina. Postoje od 2011., a postale su i članicama međunarodne ženske udruge Femmes et Vins du Monde, koje su WOW-u za zasluge u vinskom svijetu dodijelile poticajno priznanje Nova d'Encouragement. Pobjednike vinare nagrađuju vrlo konkretnim nagradama, vrijednim skulpturama čije autorstvo potpisuje Grupa i vinskim studijskim putovanjem. Svake godine od 2012. organiziraju i izbor za najboljeg vinara. Ove je godine izbor pao na vinariju Kutjevo, koju je predstavljala enologinja Iva Jardas. Put je poduprla Talijansko-hrvatska gospodarska komora iz Zagreba, koja više od deset godina radi na unapređenju odnosa između talijanskih i hrvatskih poduzetnika, razvoj suradnje između Italije i Hrvatske na gospodarskom, trgovinskom i kulturnom području. Podsjetimo da samo Calzedonia u Hrvatskoj zapošljava više od 3000 ljudi. Na put smo krenuli, kako ćemo se ubrzo uvjeriti, s dobrim razlogom. Dakle, zašto bi ljubiteljice vina odabrale Veronu za izlet s vinarijom po njihovu izboru, jasno je već i kroz opću kulturu.

To je grad u kojem se odvijala jedna od najpoznatijih i najtragičnijih ljubavnih priča u povijesti, književnoj dakako, ona između Romea Montecchija i Julije Capuletti, pa je zbog drame Williama Shakespearea o nesuđenoj ljubavi dvoje mladih iz suparničkih obitelji grad postao svjetski simbol ljubavi. Praktički za Veronu zbog toga ne postoji turistička sezona. Ovdje pridružimo i činjenicu kako je i sam Dante Alighieri u dva navrata živio u Veroni, prvo na godinu, a onda na pet, jer je tada, početkom 14. stoljeća, Verona bila kulturni centar, možda najvažniji u cijeloj Italiji. Upravo je u ovom gradu Dante napisao De Monarchiju i veći dio Paradisa, a također je dijelio poglede s princom od Verone Canagrandeom, koji se i pojavljuje u Božanskoj komediji. Još je jedan razlog što je Verona središte znamenite vinske regije Valpolicella, odakle dolaze doista neka od najboljih talijanskih vina. Jasno da je to dovoljan razlog da se ljubiteljice vina onamo upute u bilo koje doba godine, pa i u zimi, koja nas je ovaj put nagradila i lijepim vremenom.

Veronu se može doživjeti na mnogo načina. Do poznatog talijanskog grada s tek 256.000 stanovnika put nije zamoran, praktički cijelo vrijeme vozite autocestom, uživate u osnovnoj blagodati Europske unije, mobilnosti, putovanje kroz tri zemlje bez zaustavljanja, osim za odmor. Za nas, čvrsto ukotvljenima u našoj današnjoj realnosti, Verona je najprije bila simbol gospodarstva. Već kada uđete u Italiju i prilazite Veroni, uočavate neobično puno industrije, na kraju puta imate dojam da je ondje koncentracija djelatnosti praktički veća nego u cijeloj Hrvatskoj. Taj nas dojam možda i nije varao, jer je Verona s okolicom industrijski hub sjeverne Italije. Grad je središte željezničkih i cestovnih veza od sjeverne Italije do središnje Europe preko prijevoja Brenner, čime se povezuje Milano i Veneciju željeznicom i cestom, a opslužuju ga zračne luke u Boscomanticu i Villafranci. Verona prevozi voće i povrće u središnju Europu i poznata je po svojoj tržnici žitarica i godišnjem Međunarodnom poljoprivrednom i konjskom sajmu, koji traje još od 1898. Tu su strojarska, kemijska i papirna industrija, rafinerija šećera i druga raznolika proizvodnja poput izrade umjetničkog namještaja ili obrade plemenitih metala i mramora koja se predstavlja i kroz rukotvorine, da ne spominjemo tradicionalna veronska vina, s kojima smo se na ovom putu dobro upoznali.

Ondje je registrirano više od 91.000 tvrtki, od toga je više od 12.000 stranih. I to se vidi na svakom kilometru prilaza Veroni, hala do hale, industrija do industrije… Nije čudno, tako je od rimskih vremena, i tada je ovaj grad glasio kao jedan od najbogatijih i najboljih za život. Također, tamo su i sjedišta nekih od giganata koje i mi poznajemo, kao što je to Eurospin, ali i grupe Calzedonia, koju znamo po toj trgovačkoj marki, ali i po Intimissimiju, Tezenisu ili Falconeri. Nakon što je grupa počela i s akvizicijom brodogradilišta, promijenila je i ime u Oniverse. Ispalo je kako smo odsjeli u hotelu koji se nalazi u gradu Dossobuono di Villafranca, pokraj kojega je i spomenuti aerodrom, a odmah ispred sjedišta Calzedonije, odnosno Oniversea. Ni to nije bilo slučajno jer je i taj površinom doista ogroman objekt izgradio Sandro Veronese, osnivač i vlasnik ove poznate talijanske marke. Riječ je o samostanu iz 16. stoljeća koji je Veronese dao renovirati arhitektima Studija Botturi pa je veliki kompleks s ogromnim dvorištem u kojem je i bunar, kao dvaput Klovićevi dvori, s dva kata ispod nivoa, oživio zaista na prikladan način, u obliku dizajnerskog hotela. Jer, vrata svake sobe napravljena su od mramora s drugog kraja Italije, što je na svakima jasno naznačeno. A u hotelu ćete pronaći i komade Man Raya, Philippea Starcka, Zahe Hadid, Achille e Piergiacomo Castiglionija, Marcela Breuera ili čak Le Corbusiera. Ovaj hotel je i popularno mjesto za izlaske. Sandro Veronese nije samo proširio poslovanje na brodogradilišta nego je ušao i u gastronomiju.

Signorvino je trgovačka marka koja objedinjuje šest vinarija, ne samo u Valpolicelli, te za sada 40 prodajnih mjesta. Sve to uključuje i ugostiteljstva koja funkcioniraju kao trattorije, s ponudom ukusnih obroka skrojenih za vina. Tako i hotelski restoran radi kao jedna trattoria, možete doći i ako niste gost, pojesti i popiti vrlo kvalitetno. Tako smo kao predjelo dobili poznati pršut iz Parme odležavan 24 mjeseca, mortadelu Favola Gran Riserva, koju se smatra izvornom, originalnom, sir Asiago, sve redom talijanske specijalitete, a s njima i sjajan bakalar na bijelo, mesne okruglice, focacciu… Odmah ćemo reći kako nema nekog smisla uspoređivati bilo koji od ovih proizvoda ili bilo koje vino s nečim našim, riječ je o dva svijeta. Nama se najviše svidjelo već prvo vino, Bianco Bio IGP Caliga vinarije Tenimenti Leone, sjajno bijelo vino. – Večeras ćete probati samo vina iz regije Lazio. Prvo je vino iz vinarije Tenimenti Leone, gdje nastojimo održati autohtonost, ali i otkriti još potencijala za koji vjerujemo da postoji u području Lanuvia, gdje se vinarija nalazi. Jer je to projekt kojem je cilj još proširiti vinograde – rekla nam je vinska stručnjakinja Vanesa iz hotelskog Signorvina. Probali smo i Vulc Num, vino iste vinarije napravljeno od grožđa sorti syrah, merlot i montepulciano, koje raste na vulkanskom tlu, što je u tradiciji područja oko Rima. Svakako će vam na bilo kojem mjestu ponuditi još jedan talijanski specijalitet – obrazine, u našem slučaju bile su to svinjske, pripremljene na vinu Brunello di Montalcino. Nevjerojatno dobro pripremljeno jelo i zvijezda cijele večeri, uz vina poput Rosso Picena Pongelli povijesne vinarije Villa Bucci, koja je poznata po vinima koja vrijedi odležavati. Veronesijeva grupa kupila je vinariju 2024. godine.

Sjajna večera bila je ipak uvod u zaista sjajno iznenađenje. Bila je to vinarija La Giuva u samoj Valpolicelli, kraju u kojem praktički gdje god se okrenete nema ničega drugog osim prekrasnih vinograda i vinarija. Za lijepog vremena, imali smo tu sreću, vide se u daljini i planine Alto Adigea prekrivene snijegom. Vožnja od kojih tri četvrt sata se isplati, posebno ako ste ljubitelj nogometa, jer ovu je vinariju 2012. godine podigao Alberto Malesani, poznati talijanski trener koji je s Parmom osvojio i Kup UEFA-e, da bi je prije dvije godine preuzeo Sandro Veronese i priključio svojem projektu Signorvino. Vinarija je podignuta iz temelja, s podrumima ispod nivoa, pri čijoj je izgradnji ostavljen obronak zemlje kako bi se vidjelo o kojem se tlu radi. – Želimo ostati na onome što zemlja pruža, to nećemo mijenjati, i dalje nas zanima prije svega sortnost. Novi vlasnik s kojim smo došli i mi ima nešto drukčiju viziju svojih vina u odnosu na gospodina Malesanija, no ne sumnjamo kako će i dalje publika na naša vina dobro reagirati – govori nam Ernesto, naš domaćin u ovoj vinariji, dok prolazimo kroz bolnički čiste podrume u kojima je pomno čuvana i odvojena arhiva, amfore, bačve od inoksa, kao i velik broj hrastovih bačava.

– Ne uzimamo od bilo kojeg proizvođača, samo od onih koji jamče za porijeklo drveta od kojeg su napravljene. Većinom je to francuski hrast, od tamošnjeg proizvođača Tremauxa. Kvaliteta je ono što nas prije svega zanima. Bačve su uvijek nove, u njima odležava do pet berbi. Naš zakon ionako ne dopušta da vina bez dvije godine odležavanja izađu na tržišta – govori nam Ernesto dok se penjemo u veliki salon na katu, koji je gotovo cijeli ostakljen, a iz kojeg se izlazi na prostranu gornju terasu s koje pogled puca na prekrasan okoliš. No prije toga pitamo – što će ovdje kada, jer usred je salona jedan zaista lijep starinski duschbad. – Pa, kada je vrijeme za veselje, napuni se ledom da bi se bolje ohladili pjenušci i vina – veselo će Ernesto. A hladiti se ima i što. Pored temeljnog vina Il Valpo od sorte valpolicella te Il Rientro od iste sorte, ali označeno sa "superiore" oznakom, što se ne odnosi samo na pomniji izbor grožđa već i na odležavanje, nešto više alkohola kao i drugih osobina, probali smo sjajni odležani sir dobiven od mlijeka krava koje su pasle samo na najvišim pašnjacima u kraju. Iako su oba početna vina bila odlična, pogotovo je bilo interesantno drugo jer mu je ime dao sam Malesani, po igračima kakve je najviše volio, onima s puno kretanja i akcijama iz pozadine, preporučeno nam je da ga sačuvamo za vinsku perjanicu ne samo Valpolicelle već i Italije, Amarone. Riječ je praktički o kultnom vinu, nevjerojatno aromatičnom i ukusnom.

Već početni Amarone Reciotto della Valpolicella DOCG nudi vjerojatno i više od očekivanja, iako ni on nije osobito jeftin – 49,90 eura. Potom Amarone della Valpolicella DOCG, a u oba vina koristi se i sorta croatina, koja, međutim, s nama ipak nema veze, a zatim se došlo i do vrhunca ponude, vina koje je Malesani nazvao prema svom ocu – Amarone della Valpolicella DOCG L'Aristide doista je čudo od vina, snažno, a opet mekano, toplo, voćno s mirisima tamnog voća i koječega drugoga, ako mu date vremena. Uvjerit ćemo se vrlo uskoro da ta vina imaju i svoje društveno značenje, ono zbog kojega doista treba posjetiti Veronu. Navečer su grad i njegove trattorije puni pa tako slobodno možete zaboraviti na parking. Čak i u javnim garažama, koje su najčešće tijesne, toliko da je našem vozaču trebalo umijeća da se iz jedne izvučemo, jer ondje može proći samo Vespa srednje veličine. Ali, stigli smo do svog cilja, a to je Trattoria Al Pompiere. Sve nas je to podsjetilo na naša nekadašnja vremena. Mjesto od 50 sjedećih mjesta bilo je dupke puno, ne bogatunima ili skorojevićima, već srednjom klasom koja očito sebi može priuštiti odlazak u restoran petkom navečer, gdje će popiti butelju svojeg omiljenog vina, često, naravno, kakvog Amaronea i uživati u zaista izvrsnoj hrani.

Praktički sam u sali je stariji gospodin odjeven u manduru s kuharskom kapom, kojemu je posao da ručno nareže mortadelle, pršute i salame za hladne plate, koje nestaju vrlo brzo. Trattoria koja je ime dobila po originalnom vlasniku koji je bio vatrogasac, a nije mu se dalo izmišljati joj ime, vrlo je ugodna, iako tijesna, no to je upravo to, ne smeta nitko nikome, uživa se u vinu i hrani, očito bez teških tema. Probali smo i ovdje omiljeno jelo (iako ne baš svakome) – fileke, odnosno tripice, u čemu su Talijani doista pravi majstori. Cijene su bitno niže nego kod nas, rekli bismo 20 do 30 posto. Nešto slično je i u supermarketima. Tako smo obišli jedan IPIM-ov koji je nevjerojatno dobro opskrbljen, gotovo što se bilo čega tiče. Samo uredno posloženi, aranžirani i pakirani mesni proizvodi prostiru se na nekih, bez pretjerivanja, 30-40 metara. I sve uvijek izgleda predobro, tako da je preporuka da se u dućane ne ulazi gladan, vjerojatno će vam oči biti veće od želuca, kao i novčanika. Tako je bolje da svoj špeceraj obavite nešto sjevernije, oko Trsta, gdje su cijene niže nego u ovom visokoindustrijaliziranom dijelu. I nastojte kupovati proizvode talijanske proizvodnje, ne one iz uvoza.

Subota ujutro u centru Verone nije bitno drukčija od petka navečer, krenete li rano, možda naletite na vanjski parking. A onda pohrlite vidjeti Arenu Verona. Ova je Arena treća po veličini u nekadašnjem Rimskom Carstvu, veći je samo rimski Kolosej te Arena u Capui, ova naša pulska je šesta, iako je s morske strane pulski Amfiteatar čak i nešto viši. A očuvano je 200 ovakvih građevina! Uistinu, veronska se Arena najčešće uspoređuje upravo s pulskom, procjenjuje se da su napravljene u istom periodu, ranom 1. st. Ulaz u Veronu Rimskog Carstva je, jasno, kroz Rimska vrata, a put od njih vodio je ravno na Arenu oko koje se formiralo središte grada s glavnim gradskim trgom. Kako je doba adventa, i ondje je veliki sajam koji je, kao i gotovo sve drugo u Italiji, tako lijepo posložen da vam je žao nešto kupiti kako ne biste to poremetili. Ali, subota je dan za "calcio", nogomet, a igrala je Hellas Verona protiv Atalante pa su ranim jutrom odjekivale navijačke pjesme valjda s nekakvog kasetofona iz nekog od brojnih kafića, što je spremno dočekao prodavač s prvog štanda. Fućkaš turiste, danas je nogomet! Bojimo se i pomisliti što je bilo kasnije popodne jer Hellas Verona je pobijedila 3-1. Grad je inače jako usmjeren na nogomet, oba njegova kluba, a uz Hellas tu je i Chievo, su u Serie A.

Jasno je kako je prizor Arene fascinantan, tako je valjda svuda gdje ih nalazite. S njezina vrha puca pogled na grad, ali do njega nije lako doći, vrijeme je učinilo kamen skliskim, dobro je imati kvalitetniji gumeni đon da biste se uzverali do vrha. Zapravo ni današnji Dinamov Zapad nije nešto drukčiji, također je strm, s visokim redovima tribina, promijenio se u svemu jedino sport kojim se bave dolje u borilištu, više se ne gine, barem ne tako često. Nažalost, potresi 1116. i 1117. godine srušili su vanjski prsten veronske Arene, a taj se materijal danas nalazi u okolnim zgradama koje su njime bile građene. Uputit će vas i na drugu popularnu znamenitost Verone, a to je kuća Julije Capuletti iz Shakespeareove drame, koja se nalazi nedaleko od Arene. Iako nema dokaza da je bilo koja obitelj Capuletti ikada posjedovala kuću u Via Capello, kako se zaista zvala obitelj u čijem je vlasništvu bila, svejedno se broj posjetitelja godišnje mjeri u milijunima. Posjećenost je kuće, koja postoji od 1315. godine i bila je gostionica, tolika da je broj znatiželjnika ograničen na stotinu po satu pa će vas na ulazu u prolaz prema dvorištu, gdje je, prema Shakespeareu, Romeo pjevao Juliji ispod balkona, dočekati QR kod koji kada ga osvijetlite, daje informaciju kada vam se najbolje vratiti ne biste li ušli u znamenito dvorište. Gdje su domišljati Veronezi postavili i Julijinu statuu, koja, kad je dodirnete, donosi sreću u ljubavi pa se tako već radi o zamjenskoj, prvotna se bila već kompletno istrošila. I sam balkon sastavljen je od arhivskih ostataka iz lokalnog muzeja pa je, eto, sve kao pravo. Postoji i Romeova kuća, pa čak i Julijina grobnica, odnosno sarkofag, koji je prazan, no to nije toliko posjećeno kao kuća.

Nakon svega vrijedi vam se odmoriti uz jednostavan i doista odličan koktel – Espresso Martini. U nekom od kafića Piazze dele Erbe, glavnog, tržnog trga, možda će vam ga ponuditi i na hrvatskom ili na jeziku sličnijem njemu, koji u Veroni nismo jednom čuli. Jer "jugovića" ima svugdje pa su nas upozorili i na previše prijateljski raspoložene gradske golubove koje nije sram sletjeti na stol i počastiti se tarallinima, tvrdim slanim keksima, koje dobijete uz Espresso Martini, jedno od onih zavodljivih pića koja vas osvoje, ali i neopazice svladaju.