Država ih zaboravila: Pogledajte kako u 21. stoljeću žive ljudi u Žumberačkom kraju

Po dojmu, lako se žumberačkom kraju može pripisati mistična teza da su ga plesom stvarale coprnjice ili vile. Divlja priroda toliko je lijepa da se čini da je u oblikovanju tog krajobraza neka izvanjska sila napravila opako dobar posao. Ponori i kaskade, pašnjaci i udoline, bučni slapovi poput 40 m visokog Sopotskog slapa nastalog zahvaljujući tankom vapnenačkom sloju koji se nalazi u građi Žumberačke gore.

Carstvo je to vuka i medvjeda, 110 vrsta ptica, 377 različitih gljiva pa i 38 vrsta orhideja. Najviši vrh Sveta Gera visok je 1178 m, dok sa Sv. Petke, ispod goleme kruške stare 500 godina, pogled puca sve do Triglava. Žumberačke obronke čuvaju zidine samoborskog i okićkog Starog grada, na zapadu pak ozaljski Stari grad.

Ova cesta nije ni za traktor

Na sjeveru mu doseg određuje državna granica sa Slovenijom, a na jugu kontakt gorskog područja s niskim Pokupljem. Najveći je tu broj i naseljenih sela na visinama od 500 pa do više od 700 m visine, živopisnih naziva. Od lokalaca ćete tako čuti kako je, primjerice, ime sela Stojdraga, koje se u povijesnim dokumentima spominje još davne 1447., vezano uz priču o mladiću koji je bacio oko na djevojku, potrčao za njom pa na mjestu tog sela viknuo: “Stoj, draga!”

Ona je nastavila dalje i pokleknula u današnjem Pokleku, a kuću su sagradili i obitelj zasnovali u Novom Selu Žumberačkom. Gazio je Žumberkom i Napoleon, Marija Terezija, fašističke vojske i partizani, priča je puno, povijest bogata, prirodnih ljepota još više, ali nama čini se nedovoljno. Kraj je zaboravljen, stanovništvo raseljeno, Žumberak podijeljen u četiri teritorijalne administrativne cjeline što dodatno otežava razvoj, trgovine, u konkretno samoborskom dijelu nema, zadnja u Gornjoj Vasi koja je opskrbljivala sela u radijusu od 10 km zatvorena je 2009., a gostionica 1993. kad se gazda odselio u Njemačku.

Infrastruktura je katastrofalna pa, krenete li poput nas cestom iz smjera Samobora, od Divljih voda do Petričkog Sela, čeka vas pogibeljna vožnja. Na potezu od svega 25 km, o kojem svakodnevno ovisi oko sto stanovnika sela smještenih na tom potezu, deset je odrona, zaštitne ograde prema provaliji gotovo da nema, bočni planinski dio nezaštićen je mrežama. Sječom izmasakrirane šume bukve, hrasta i graba područja su s kojih za kišnih dana voda šiba u potocima i prijeti da za jačeg nevremena bujica odnese načeti asfaltni dio ceste neobnavljane od njezine gradnje prije nekih 40 godina. Opreznomvožnjom dionica se prelazi punih 45 minuta, a većina stanovništva radi u Samoboru ili Zagrebu i svakodnevno je koristi.

Na toj relaciji autobus vozi dva puta dnevno, liječnika nema, dolazi samo utorkom i četvrtkom pa seljani kažu “ne daj bože da nam zatreba hitna pomoć”. Posebno se to odnosi na zimu kad su znali danima ostati zatrpani u snijegu. Žumberčani su uglavnom složni, život u tom gorštačkom kraju uvijek je bio težak, ali lijep. Trenutačno su i na migrantskoj ruti, no s migrantima nemaju, kažu, baš nikakvih problema. Ne žale se puno, nisu to takvi ljudi. Vele, tako je kako je, ali cesta bi puno toga promijenila, no slabo se za nas na Žumberku pita. Svega 30 km od civilizacije i 40 minuta vožnje od milijunskog grada, oduvijek su, kažu, slijepo crijevo koje nikoga ne zanima. Da su ta sela u Švicarskoj, kaže nam Dušan Dejanović koji se sa suprugom Nadom 2018. u Sječevac vratio iz Švicarske kamo je odselio 1973., ne da bi imali samo dobre ceste i sve nužno za život već i rampu na kojoj bi se naplaćivao ulaz u tu ljepotu.

– Otišli smo kao mladi jer ovdje je vladala velika sirotinja. Rekao sam si tada da se neću nikada vratiti. Mrzio sam i krave i blago zbog teške muke za nikakvu zaradu. Ali s godinama je prevladala želja za domovinom. U tuđoj zemlji si stranac i točka. U Švicarskoj čim čuju prezime na ‘ić’, znaju gdje ti je mjesto. A po povratku ovamo dočekala nas je hrpa problema od kojih je najveći upravo cesta – govori Dušan Dejanovć pa nastavlja:

– Sasvim je oronula, čak toliko da sam prije pandemije korone, iz grada na imanje vraćao kroz Sloveniju. Isplativije mi je bilo kupiti vinjetu nego voziti po ovoj cesti koja jednostavno trga auto. Nije ni za traktor, kamoli za auto ili nešto veće. Da ne govorim i o slaboj struji koja ne funkcionira godinama. Pregorjele su nam dvije mašine, kompjutor, televizor. Pokušaš li istovremeno prati suđe i ispeći pile u pećnici i nek’ susjeda na to uključi peglu, svima će sve pregorjeti. Dugo sam slagao pismo žalbe HEP-u i evo, moramo priznati, dobili smo odgovor da će naši problemi biti riješeni do kraja godine i počeli su radovi. No sve je to sporo. Iz šuma su odvukli milijune u građi, a za Žumberak nisu dali kune. I sad sa svojih 65 godina moram mijenjati stvari, a i kad pokušavam, to zahtijeva stotine papira i puno čekanja. Pitam se ponekad zašto sam se vratio.

Danas je u selu devetero stanovnika, njegova majka Danica Dejanović pamti dane kad je u svakoj kući bilo 12 duša. S nostalgijom se sjeća vremena mladosti kad je škola bila puna djece, a mladi se na sijelu zabavljali uz čijanje perja i perušanje kukuruza. Bilo je svijeta i pjesme, kaže, možda bi se s cestom i mladost vratila. Ovako u jedinoj školi u cijelom kraju imaju samo dva đaka. Istog je stava i Marinko Jelić koji se bavi ovčarstvom. Kaže, kupac dođe po janje, ali zbog ceste se rijetko vraća. Slavica Bastašić pak koja živi u Samoboru, a u rodnom Novom Selu Žumberačkom ima OPG voća i povrća koje prodaje na tržnici u Španskom, spornom cestom vozi se svaki dan. Od OPG-a do Samobora treba joj 45 minuta.

– Mi stari ne možemo utjecati na demografsku obnovu, a i većina nas dok smo bili mladi otišli smo u grad zbog infrastrukture. Tada smo ovdje imali samo struju, telefon je uveden poslije 90-ih, a ova cesta stara 40 godina sada je zbilja gorući problem. Da nešto ne koristite toliko dugo, propast će, a kamoli ako je koristite i derete, a ne održavate – kaže gospođa Slavica.

Na njihove pokušaje da pokrenu stvari država je, kažu, bila poprilično nijema. No gdje zakaže država, uskaču pojedinci pa se pokušaja rješavanja problema konkretne ceste prihvatila Jasminka Poklečki, ravnateljica Umjetničkog paviljona u Zagrebu, i sama Žumberčanka. Osnovala je Inicijativu građana “Žumberak u mom srcu” što joj je u rodnom kraju priskrbilo i simpatičan nadimak Jasminka Orleanska od Žumberka.

– Ovi ljudi ne traže bog zna što. Traže pravo na sigurnu cestu, vodu, struju i kanalizaciju. A pravo na sigurnu cestu je elementarno ljudsko pravo u svim civilizacijama pa bi tako trebalo biti valjda i u našoj. Ideja da nešto promijenim postoji dugo. Za Žumberak sam vezana porijeklom, moji su iz Pokleka, krajem 50-ih godina prošlog stoljeća odselili su se u Zagreb. Na Žumberak su došli iz Senja u 16. stoljeću u valu naseljavanja uskoka koji su čuvali Vojnu krajinu. Moj šukundjed, koji se istakao u borbama protiv Turaka, od Marije Terezije dobio je povelju kojom ga je ona imenovala barunom. Stoga, malo ljudi na Žumberku poznaje me pod Poklečki, znaju me kad im kažem da sam “baronova”. Baka pak s tatine strane bila je puna priča o našem kraju i porijeklu i duboko mi je usadila ljubav prema ovom kraju – kaže Jasminka Poklečki pa dodaje da na Žumberku nema ni nekretnina ni zemlje, osim ako se pod nekretninom ne smatra grobno mjesto na Sv. Petki, ali aktivno planinari tim krajem i zna, kaže, da zadnjih 20 godina za Žumberak nikoga nije briga.

Biser odsječen od svijeta

– Nitko nije mario za ovu cestu ni dok je bila pod gradom Samoborom, ni dok je bila pod Zagrebačkom županijom, a ni sada kad je pod državnom upravom. Mislim da je konačno došlo vrijeme da se obrati pažnja i na tih 25 km ceste. Dirnulo me kad su mi ljudi ovdje rekli da sam im ja jedini spas, jedina poznata osoba koja im može pomoći i zarekla sam se da ću to i učiniti. Krajem travnja osnovala sam Inicijativu građana “Žumberak u mom srcu” koja se bavi i bavit će se problemima na Žumberku. Zasad nas je u Inicijativi 1300, potpuno je volonterska i sve radimo iz čiste ljubavi. Što se tiče same ceste, pokrenuli smo peticiju i prikupili 3500 potpisa za njezinu rekonstrukciju. Znam da to nije puno, ali mislim da ta brojka nije beznačajna i da pokazuje da je 3500 ljudi na ovaj ili onaj način vezano uz Žumberak. Apeliramo na Vladu, odnosno na ministra mora, prometa i infrastrukture Olega Butkovića kojem ćemo se najaviti na sastanak, izložiti problem i upoznati ga sa situacijom za koju pretpostavljam da ni ne zna. Nadamo se da će sanacija ceste ući u proračun za sljedeću godinu i da će se problem konačno riješiti. Da je ova cesta napravljena kako spada, ja bih prva preselila na Žumberak i putovala na posao u Zagreb – kaže Poklečki uvjerena da bi se izgradnjom ceste ne samo pomoglo tim ljudima da lakše žive nego bi se privukli i novi stanovnici i turisti.

– Kupci bi cestom lakše stizali do postojećih OPG-ova i proizvođači do tržišta, a potencijalni ulagači hrabrije bi se upuštali u pokretanje novih poslova u ovom neprepoznatom biseru prirode u kojem sada ne postoji nešto što bi se zvalo Turistička zajednica Žumberak, nema restorana niti mjesta za spavanje – smatra Poklečki koja kao predstavnica Inicijative građana želi upoznati svako selo na Žumberku pa ih pješice obilazi i razgovara s ljudima o problemima i onome što ih muči i ne muči.

– Objavama tih šetnji na Facebooku koristim ga kao izvrsnu platformu za promidžbu i populariziranje Žumberka i njegovih ljepota, a s obzirom na to da imam oko 5000 Facebook prijatelja informacija dolazi do velikog broja ljudi. Zanimljiv je feedback ljudi u porukama i u komentarima koji su, ponukani mojim objavama, otišli pogledati neka sela o kojima sam govorila – zaključuje, uvjerena u uspjeh njihove inicijative i budućeg procvata tog kraja. Jer potencijala itekako ima, ne mora se potvrda tražiti daleko.

S druge strane istog brda, samo tri km dalje, na slovenskoj strani u sličnim selima i sličnom krajobrazu postoji infrastruktura kakvu mi nećemo imati još dugo, od uređenih cesta do žičare, a OPG-ovi i seoski turizam cvatu s tim da su od Ljubljane prilično udaljeni u usporedbi s ovim našim krajem u neposrednoj blizini puno većeg Zagreba.