Pred školarcima je još tjedan dana praznika koji, uz putovanja i obiteljska druženja, za mnoge podrazumijevaju i duge dane bez jasnih pravila. Pritom mnogi roditelji nailaze na isti problem: kako tijekom blagdana držati dječje vrijeme pred ekranima pod kontrolom. Upravo u tom razdoblju, kad rutina popusti, a slobodnog vremena ima napretek, mobiteli, tableti i televizori lako postanu 'najlakša' opcija. No, stručnjaci upozoravaju da pretjerivanje može doći s cijenom, pogotovo kod djece i tinejdžera. Pedijatrica Barbara Christakis za People je otkrila niz savjeta kako se snaći u prazničnom kaosu.
Christakis prvo naglašava ono što većina roditelja osjeća: ekrani su dio svakodnevice i neće nestati. Po njezinim riječima, potpuno izbjegavanje ekrana kroz djetetov život gotovo je nemoguće i to ne treba doživljavati kao roditeljski neuspjeh. Ipak, ističe da je problem kada korištenje postane pretjerano. Kao jednu od povezanih posljedica navodi slabiju 'izvršnu funkciju', odnosno sposobnost rješavanja problema i kritičkog razmišljanja.
Pedijatrica dodaje i da se s većom količinom vremena pred ekranima često pojavljuje više poteškoća u kontroliranju emocija. To se može manifestirati agresivnijim ili disruptivnim ponašanjem, odnosno češćim 'ispadima' i težim smirivanjem emocija. Ističe i povezanost pretjeranog korištenja ekrana s višim stopama anksioznosti i depresije kod odraslih i djece. Naglašava, međutim, da to nije dokaz izravne uzročno-posljedične veze, nego povezanost koja ima smisla, primjerice zbog manje stvarnog, osobnog kontakta među ljudima.
Još jedan problem, kaže Christakis, već je svima dobro poznat: ekrani prije spavanja. Prema njezinim riječima, vrijeme pred ekranima u večernjim satima remeti san jer 'izbacuje' tijelo iz prirodnog unutarnjeg ritma. Zbog svega toga mnogi roditelji u blagdanskim danima požele postaviti jasnije granice, a Christakis nudi nekoliko praktičnih prijedloga kako to napraviti bez svađe koja traje dulje od praznika.
Njezin prvi savjet je da se prioriteti daju smislenim interakcijama i obiteljskom vremenu. Predlaže planiranje trenutaka bez ekrana, bilo da je riječ o posebnom događaju ili večeri kod kuće, na kauču, ali uz stvarnu igru, razgovor ili zajedničku aktivnost. Ključno je, naglašava, da pravilo 'bez ekrana' ne vrijedi samo za djecu nego i za roditelje jer je upravo vlastiti mobitel mnogima najteže ostaviti po strani. Christakis preporučuje i da se postave ograničenja te da se naprave pravila. Kao svoj tipični okvir navodi nimalo vremena pred ekranima za djecu mlađu od dvije godine, a nakon toga vrlo ograničeno korištenje, do najviše jednog sata dnevno. No, čak i kad se dogodi da dijete tijekom praznika provede više vremena pred ekranom nego inače, nije sve sadržajno jednako. Manje potencijalno štetnim smatra sporije, mirnije i edukativne programe te ističe da je zajedničko gledanje s obitelji bolje od situacije u kojoj dijete gleda samo.
A što kada roditelji osjete da je situacija 'izmakla kontroli'? Christakis tada predlaže ono što naziva potpunim obiteljskim resetom vremena pred ekranima. Savjetuje da se roditelji i svi uključeni u odgoj prvo međusobno dogovore i naprave plan promjene. Taj plan, kaže, treba jasno definirati koliko je 'screen timea' dopušteno, kada je dopušteno i kada je strogo zabranjeno, a zatim sve to treba objasniti djeci. Najvažniji dio, naglašava, jest dosljednost: kad se jednom postave pravila, treba ih se i držati.
Na kraju, pedijatrica podsjeća i na drugu stvarnost, a to je pritisak da budemo 'savršeni' roditelji. Prema njezinom iskustvu, savršeno roditeljstvo ne postoji pa savjetuje umjerenost, jasna pravila i malo više nježnosti prema sebi kad stvari ne ispadnu idealno. Drugim riječima, cilj nije kuća bez ekrana, nego obitelj koja zna gdje je granica i koja će se uspije povezati tijekom praznika.