Restorane biram – po preporuci. Ni TripAdvisor, ni ikakvih vodiči, intuicija, internet, reklame, leci na automobilima... Ne. Pitam domaće. Vele “Ćakula” u centru Poreča. Nekoliko sati kasnije, sjedim na terasi te male, nove, urbane konobe. Jedem carpaccio od boškarina na podlozi od riccole s grana padano sirom te domaćim crnim kruhom od sipe, kad iza šanka izviri poznato lice:
– Pa di si ti? – smije se šanker.
Riječ je o jednom od najboljih zagrebačkih konobara novog vala. Dečko koji će pričati, zabavljati, ma i šarmirati gosta. Taj će okrenuti rundu pića na svoj račun, učiniti sve da mu se gost opet vrati. Znamo se iz zagrebačkih kafića, no eto susreta i na obali.
– Damire, pa kaj si mu natočil’ Favorit pivo? Pa on ti pije Ožujsko – briljira taj zagrebački dečko govoreći šefu. Zna točno tko što pije. Pamti godinama. Rođen za posao, takvi su rijetki. U konobi su pogodili kad su ga angažirali... Eto ti – slučajni susreti. Mala smo zemlja. A ova mala moderna konoba, za gladnog turista u Poreču, pun je pogodak.
– Kruh radimo sami, ma čak je i ovo maslinovo ulje na stolu naše. Obitelj Milotić ima 300 maslina, pa je zaista sve domaće, a na vinskoj karti 65 etiketa, a sve naše hrvatsko! Od stranog imam konjak i nekoliko vrsta viskija – kazuje prvi čovjek restorana Damir Smolica (42). Poznati su po tagliati od boškarina, riječ je o bifteku koji režu (taljaju) na tri komada, a poslužuju ga s grana padano sirom, šunkom te domaćom tjesteninom s tartufima. Kuhar u konobi također je mladi dečko iz Zagreba, a klopa mu je odlična. Puno je tanjura prošlo ispred mene, no ovaj s boškarinom ću pamtiti. Cijena? 132 biftek, a carpaccio 66 kune. Pivo točeno, Favorit – 22 kune. Možda je za nekoliko kuna viša nego drugdje, no trud i okus hrane, to se i te kako isplati. Na stranu stari znanac, ovdje se stvarno fino jede.
A kako je mjestu naziv priča, ćakula, dečki sjedaju za stol, terasa je već prazna, gosti odlaze, a Porečanin Damir priča:
– Čuj, došao na večeru neki Rus. Ne tu, nego u drugom restoranu u kojem sam radio u Poreču. I kaže meni: “Daj mi najvećeg živog jastoga.” Ja donesem jastoga od 1,5 kilograma. Uzme ga Rus u ruku, odšeće do rive, baci ga u more, te se mirno vrati za stol i nastavi večerati. Bacio više od tisuću kuna u more...
Na rivi u Poreču srećem par koji se veselo fotografira. Srdačni su, a priča im je super. On pomorac koji je plovio svim morima, a sad uskače na – turistički brodić. – Cijeli sam život bio pomorac, obišao sva mora, od Singapura, Capetowna, Sydneya. A sad se spremam, ovdje u Poreču, na izlet drvenim brodom. Zar nije bilo dosta plovidbe? Ali ne, želim uživati kao turist – priča Brian Musrhead (58) iz Edinburgha. – Bili smo već u Hrvatskoj, eto prošli jug Dalmacije, bili u Mlinima, Cavtatu, Dubrovniku. Ove godine, odlučili smo se za Istru. I imamo što vidjeti. Povijest i kultura su posebni. Imamo i mi dvorce u Škotskoj, ali ovo je druga priča – govori Heather (59) te dodaje: – Obišli smo, kao turisti, i Grčku i Španjolsku. Ali, tamo su redom Britanci. To je kao da ljetujemo kod kuće, ma Mallorca nas više ne zanima. Usto, ovdje nikoga ne poznajemo, a to je sjajno! Odmaramo se, sami... U razgovor se ubacuje i suprug Brian: – Otići ćemo poslije do Venecije, bio sam tamo posljednji put na tankeru 80-ih...
JA TURIST
ali dok ti gosti odu za nove turiste cjena je od 500- 1000kn