Već godinama je prvi dan ljeta u mom kalendaru rezerviran za Ljubljanu. Otvorenje Ljubljanskog festivala ne propušta se. Darko Brlek, koji festival vodi već 34 godine, za otvorenje njegova 74. izdanja ponovno je odabrao operu – Puccinijevu "Turandot" u sjajnoj produkciji i izvedbi ansambala Mariborske opere. Uz veliko pojačanje – jednog od najtraženijih i najboljih tenora današnjice, Yusifa Eyvazova.
Podjele u hrvatskom društvu, pa i one oko ustaša i partizana, kamilica su prema zagriženosti obožavateljskih klanova u svijetu opere. Jedni će Eyvazova u startu otpisati i svu njegovu slavu pripisati partnerstvu i prije dvije godine okončanom braku s opernom divom Annom Netrebko. Drugi će cijeniti njegov snažan, a istodobno iznimno lijep i topao glas te sigurnost i uvjerljivost na pozornici. I prije sam bio skloniji ovim drugima, a Eyvazov me u Ljubljani ovaj put potpuno osvojio ne samo pjevanjem nego i svojom neposrednošću i susretljivošću. Prvi put doživio sam da ijedan operni pjevač, a kamoli zvijezda najvećih svjetskih opernih pozornica poput Metropolitana, Scale i Veronske arene, pristane na razgovor svega nekoliko sati prije izlaska na pozornicu.
Čovjek koji se prošle nedjelje u pola šest poslijepodne spustio u predvorje ljubljanskog InterContinentala ničim nije odavao da za tri sata mora izaći pred više tisuća ljudi kao Puccinijev Calaf, o čijoj izvedbi jedne od najljepših i najzahtjevnijih tenorskih arija ponajviše ovisi uspjeh čitave predstave. Nažalost, malo nakon početka drugog čina predstavu na Kongresnom trgu prekinula je oluja. Utoliko mi je dragocjeniji ostao razgovor s velikim tenorom koji nas je i bez otpjevane "Nessun dorma" te večeri stigao očarati.
Prekjučer ste u Veroni pjevali Alfreda u "Traviati", jučer Radamesa u "Aidi", a danas ste Calaf u "Turandot" ovdje u Ljubljani. To me dovodi do jednog pitanja: kako u takvim okolnostima čuvate glas?
To jednostavno znači da morate poznavati svoj instrument i znati kako funkcionira. Naravno, to nije dobro. Mladim pjevačima uvijek govorim da to ne rade. Nije ispravno. Ali ponekad vas okolnosti na to prisile. Ne želite odbiti poziv. A ja volim Ljubljanu, volim ovo mjesto i ovaj festival. Nije mi prvi put da ovdje nastupam i bilo mi je jako teško reći ne. Dolazite večeras na predstavu?
Naravno. Bio sam ovdje i prošle godine na vašem gala-koncertu s Annom Netrebko, koja vam je tada velikodušno prepustila sam kraj koncerta.
Anna i ja nikada nismo bili natjecateljski raspoloženi jedno prema drugome. Program uvijek sastavljamo zajedno i tko će pjevati prvi, a tko posljednji, nikada nije tema. Razgovaramo o umjetnosti i kako lijepo sastaviti program. Ako je najbolje završiti s "Nessun dorma", završit ćemo njome. Ako za kraj više odgovara "O mio babbino caro", onda ćemo tako učiniti. Uostalom, ona je primadona, diva, apsolutna zvijezda. Kako bih se ja uopće mogao uspoređivati s njom? To nije moguće.
Koja je za vas najveća dobit, umjetnička i ljudska, od zajedničkih godina i partnerstva s Annom?
Bilo je to prekrasno razdoblje. I dalje smo vrlo dobri prijatelji. Imali smo mnogo zajedničkih projekata, a mnogo ih je još pred nama – i u operi i na koncertima. Ponekad u životu neke stvari počnu i završe. Ali vrlo je važno zadržati dobar odnos. Voljeli smo se i imamo Tiaga, koji mi je poput sina. Zašto bismo uništili taj odnos? Više nismo zajedno, ali smo i dalje prijatelji. U tim smo godinama mnogo naučili jedno od drugoga. To je razmjena iskustava, osjećaja i povjerenja prema osobi koju volite.
Ako bih joj rekao: "Slušaj, mislim da to ne bi trebala raditi zbog toga i toga", ponekad bi me poslušala, ponekad ne bi, ali često jest. Isto tako, i ona je meni davala savjete. Evo, prije nekoliko dana rekla mi je: "Zašto to radiš? Ne moraš pjevati svaki dan. To nije dobro." I kao što vidite, nisam je poslušao (smijeh). Život je prekratak da bismo ga trošili na svađe i međusobnu mržnju. A Anna i ja nikada nismo imali nikakav razlog ni za jedno ni za drugo.
Ove godine obilježava se stota obljetnica opere "Turandot", a vi ste danas jedan od najtraženijih Calafa na svijetu. Što vam ta uloga znači? Kako ona stari zajedno s vama i vi zajedno s njom?
Znate, ja zapravo ne volim Calafa.
Molim?
Ne volim Calafov karakter. Ne razumijem ga jer ja u životu nikad ne bih nešto takvo učinio. Calaf dopušta da Liù umre zbog njega, a zatim nastavlja živjeti s Turandot kao da se ništa nije dogodilo. Ta je sirota djevojka umrla kako bi sačuvala njegovu tajnu. On je, zapravo, oprostite mi na izrazu, jedan potpuni idiot. Slažete se?
Zapravo sam ovih dana baš razmišljao je li on romantični zaljubljeni junak ili čovjek opsjednut svojom fiks-idejom. Da, slažem se s vama.
Tako je. On zapravo ne voli Turandot. Calaf voli ideju pobjede. Voli činjenicu da može osvojiti nešto što nitko prije njega nije uspio osvojiti. To nije ljubav. Čovjek koji doista voli nikada ne bi dopustio da netko umre zbog njega. U mojem svijetu, onoga trenutka kada Liù odluči žrtvovati sebe, Calaf bi istupio i rekao: "Nemojte je ubiti. Ja sam Calaf. Učinite sa mnom što god želite." Ali nije on kriv, to je ipak samo bajka sa sretnim završetkom, premda je Puccinijeva izvorna zamisao završavala Liùinom smrću.
Budući da je Puccini nakon skladanja tog prizora umro, zar ne?
Da, to je istina. Ostavio je i neke skice, bilješke i ideje za završetak. Ali uvjeren sam da je njegova prava namjera bila završiti operu Liùinom smrću. Tada ne znate hoće li Calaf ostati s Turandot. Možda bi jednostavno otišao. Možda bi upravo time odao počast Liùinoj žrtvi i opravdao njezinu smrt. Uvijek sam mislio da to ima smisla i, vjerujte mi, takav završetak ima nevjerojatnu snagu. Anna i ja jednom smo u Münchenu nastupali u produkciji s takvim krajem i bilo je zaista snažno. Publika se razišla gotovo u tišini, tužna, potresena i s pitanjem: "Zašto?" Uvijek sam bio gotovo siguran da je to bila Puccinijeva namjera.
A ipak je upravo Calafova "Nessun dorma" jedna od najljepših i najpopularnijih tenorskih arija svih vremena. A ona zapravo uopće ne pjeva o ljubavi, nego o pobjedi.
E, upravo je to pravo pitanje. Koliko puta Calaf u cijeloj operi kaže: "Volim te"? Nikada. Njegove su riječi uvijek: "Vincerò" – pobijedit ću. Kad razgovara s ocem, s Turandot, sa svima. Uvijek je riječ o pobjedi. Opsjednut je njome. Ne vidi ništa drugo. To je strašno.
Ali ipak, kada pjevate "Nessun dorma", nije riječ samo o glasu i tonovima.Koju emociju prenosite pjevajući tu ariju?
Emociju pobjede. Osjećaj čovjeka koji govori: "Uspjet ću. Nitko ne zna moju tajnu. Pobijedit ću." Pomalo je to poput Radamesove arije "Celeste Aida", ali ipak drukčije. Tamo Radames pjeva o Aidinoj ljepoti, a Calaf o vlastitoj pobjedi. A povrh svega, Turandot je osoba zbog koje je Liù umrla, a njegov odgovor na to glasi: "U redu, idemo dalje." To je strašno. Ali opet, to je bajka.
Umorite li se ikada od pjevanja "Nessun dorma"? Kako iznenaditi publiku koja je tu ariju čula već nebrojeno puta?
Moj veliki idol bio je jedan jedini – Luciano Pavarotti. On je od te arije napravio najpoznatiju opernu ariju na svijetu. Zato ju je danas vrlo lako pjevati pred publikom. Ljudi je poznaju. Najčešće ih impresionira koliko dugo držite završni visoki ton. To je postalo svojevrsni spektakl.
Pjevate i sve druge velike dramske tenorske uloge, Radamesa, Otella... Koja vam je od njih najdraža?
Možda ćete se iznenaditi, ali rekao bih Herman iz "Pikove dame". A kada biste me pitali koje su po meni tri najljepše tenorske uloge, rekao bih: Des Grieux u "Manon Lescaut", Rodolfo u "La Bohème" i Herman u "Pikovoj dami". To su moje tri najdraže uloge, i glazbeno i dramski. Partiture tih opera jednostavno su nevjerojatne.
"La Bohème" smatram jednom od najljepših opera ikad napisanih. Ta je glazba tako krhka i tako lijepa. Kod Hermana je možda još važnija glumačka dimenzija, ali i stranice koje je napisao Čajkovski jednostavno su nevjerojatne. U toj operi nema nijedne dosadne stranice.
Prije ovog razgovora poslušao sam vaše posljednje diskografsko izdanje – singl s pjesmom "Duman".
Da, to je pjesma na azerbajdžanskom jeziku, čiji naslov znači "Magla". Jedan mladi skladatelj donio mi ju je jer je znao da sam prije snimao neke pjesme na ruskom jeziku koje se mogu pronaći na YouTubeu. "Duman" govori o čovjeku koji će doći voljenoj osobi čak i ako su između njih dim, magla ili bilo kakva druga prepreka. To mi se učinilo vrlo romantičnim. Zaista lijepa pjesma.
Hoće li biti još takvih pjesama u budućnosti?
Ne znam. To mi nije cilj ni glavni posao jer sam zaista vrlo zauzet operom. Ali nikad se ne zna. Ako mi dođe neka lijepa pjesma, rado ću je snimiti.
Ali pretpostavljam da vašoj publici u Azerbajdžanu mnogo znači čuti vas kako pjevate na materinskom jeziku.
U Azerbajdžanu me ne poznaju kao pop-pjevača pa su i ondje ljudi bili pomalo iznenađeni. Naravno, riječ je o dva potpuno različita posla. Ako pjevate pop-pjesme, morate ići na turneje, promocije, predstavljanja i raditi sve ono što prati takvu karijeru. A ja za to jednostavno nemam vremena.
Ali takve je stvari radio i Pavarotti.
Da, upravo tako. Ali znate, operna publika često ne voli takve izlete i na njih gleda s određenom rezervom.
U opernoj publici uvijek se nađe snobova.
Da. I Pavarotti je zbog toga bio vrlo kritiziran. A te su pjesme lijepe. Ja ih volim. Ne radim to zato što želim biti pop-pjevač. Radim to iz strasti. Ako mi se neka pjesma doista svidi, otpjevam je.
Koliko često nastupate u Azerbajdžanu? Kakva je tamo operna scena?
Nekoliko puta godišnje. Nedavno sam ondje pjevao u "Aidi", ali i u vrlo lijepoj azerbajdžanskoj operi "Koroghlu". Trebali biste je poslušati. Uloga dramskog tenora u njoj prekrasna je. Siguran sam da bi vam se svidjela.
Dakle, vrlo ste povezani s tamošnjom opernom scenom.
Naravno. Već tri godine intendant sam Državne opere u Bakuu. Trenutačno provodimo veliku obnovu zgrade i planiramo ponovno otvorenje za nekoliko godina. Imamo veliku potporu države, našeg predsjednika i prve dame, koji smatraju da opera mora biti na najvišoj mogućoj razini, i zahvalan sam im na tome.
Od umjetnika se danas često traži da se izjašnjavaju o brojnim ratnim sukobima. Što mislite o tome? Nastupate li u Rusiji?
Ponekad odlazim jer tamo imam publiku koja me želi čuti. Iskreno vjerujem da politika ne bi smjela utjecati na glazbu. Nažalost, živimo u vremenu kada se politika miješa u glazbu, a glazba u politiku. Pogledajte svijet danas. Posvuda sukobi i katastrofe. Uvijek sam smatrao da bi glazbenici i glazba trebali ostati izvan toga. Nažalost, kada ste poznata osoba, ljudi vas žele uvući u središte tih sukoba. Ali kad god me o tome pitaju, imam čvrst stav koji uvijek jasno kažem: uvijek protiv svakog rata.
U vašem hodu maloprije nisam primijetio ništa neobično i tek sad vidim da je vaše lijevo stopalo u ortopedskoj čizmi. Dakle, povrh svega, doista nastupate i sa slomljenom nogom?
Da. Nedavno sam u Veroni, na probi gala-koncerta za UNESCO, krivo stao i slomio kost u stopalu, onu koja povezuje mali prst s ostatkom stopala. Liječnici su mi preporučili gips, ali odbio sam ga jer sam morao nastupiti. Zato nosim ovu laganu ortopedsku čizmu, osim kad sam na pozornici.
Dakle, prije izlaska na pozornicu večeras u Ljubljani ne bi baš bilo primjereno poželjeti vam: "Break a leg"?
Ne, ne! Bolje recite: "In bocca al lupo." Budući da u Ljubljani nema vukova, to je puno sigurnije. (smijeh).