Kad su nedavno mladi hrvatski igrači Luka Rukavina i Nino Mikec pobijedili u europskom turniru popularne videoigre PUBG, prvo sam za podrobnije informacije upitao – Nikolu Stolnika. Nikola je jedno od najpoznatijih domaćih imena u esportu, natjecateljskom svijetu videoigara. Otkako se iz Irske i Googlea vratio u Hrvatsku prije desetak godina, posvetio se razvoju uzbudljivih e-sport turnira putem svoje tvrtke Good Game Global, a sanja organizirati i veliki svjetski esport turnir u Zagrebu. Nedavno je svoje znanje dijelio i na regionalnoj konferenciji Montenegro Future Festival u Crnoj Gori, a početkom lipnja u Zadar na Sunset Sports Festival dovodi ugledne investitore i čelnike svjetske e-sport zajednice iz Saudijske Arabije i Jordana. Razgovarao sam s Nikolom o novom usponu e-sporta, bogatim nagradnim fondovima, a najavljuje da se esport širi i u nacionalne reprezentacije...
Gdje je danas esport u odnosu na prije desetak godina kada se počeo više širit taj pojam?
– Esport kao disciplina postoji tridesetak godina. Čim su se ljudi počeli natjecati na 'komodorcima', Amigama i onim pong mašinama, to je u suštini bio esport. Prvi pravi turnir bio je još 70-ih prošlog stoljeća na Stanfordu u Americi – tzv. Spacewar Olympics. Nakon toga se industrija pomalo razvijala, a sredinom 2010-ih je eskaliralo. Postoji jedna baš prijelomna točka kada je u igri DOTA nagradni fond 2011. godine narastao na milijun dolara. I onda je to buknulo svugdje, svi su doznali da igranjem videoigara možeš zaraditi ozbiljan novac. Prešlo je to onda i na druge igre, glavne su Counter-Strike, League of Legends i Dota. Sve više ljudi se počelo uključivati – kao igrači, treneri, organizatori turnira i gledatelji. Esport je ekstremno brzo rastao sve do 2020. Korona je malo zaustavila cijelu priču jer su se dvorane ispraznile.
A sada, jesu li se arene i publike vratile?
– Arene su se vratile, dupkom su pune i ima ih više nego ikada. Veliki turniri se igraju u Austinu, New Yorku, Dallasu, Krakowu, Berlinu, Kölnu, Londonu… Prije par tjedana je Red Bull imao svoj veliki turnir u Age of Empires 2 u prestižnoj dvorani Royal Albert Hall. Imali su velike gusarske brodove koji su plovili Temzom, nakon čega su igrači u gotovo srednjovjekovnim odorama ušli u tu dvoranu i na računalima igrali turnir u Age of Empires 2. Industrija se vratila jača nego prije pandemije.
Koliko se u Hrvatskoj može zaraditi od toga?
– Ako se orijentiraš na Hrvatsku kao tržište esporta, ne možeš zaraditi ništa osim nešto simbolično. Igrači esporta nisu cijenjeni samo zbog svoje vještine, nego i zbog popularnosti – ako želiš zaraditi ozbiljan novac, moraš biti i zabavljač, a ne samo dobar igrač. Tako da u Hrvatskoj vrlo malo, ali Hrvati mogu na svjetskoj sceni jako dobro zaraditi. Naš najpoznatiji igrač je Luka Perković "Perkz", godinama najbolji midlaner u League of Legends. Umirovio se prije otprilike dvije godine. Uspio je postati i suvlasnik franšize Friendly Fire, počeo je ulagati u biznis.
Koliko mogu profesionalni igrači zarađivati?
– Profesionalni igrači najpopularnijih igara kao što su Counter-Strike i League of Legends u najboljim timovima imaju mjesečna primanja oko 50.000 – 60.000 eura neto, plus bonusi, raspodjela nagradnih fondova, sponzorski dealovi i prodaja promotivnih proizvoda. Nakupi se tu jako puno novca.
A ima li velikih transfera, kao recimo u nogometu, da se otimaju klubovi i franšize za talentirane igrače?
– Naravno da ima. Imamo dva primjera ljudi s Balkana koji su u nekim trenucima imali povijesne rekorde. Jedan je Nikola "NiKo" Kovač iz Bosne i Hercegovine, točnije iz Brčkog, koji je 2017. za navodno oko pola milijuna dolara prešao iz Mousesportsa u FaZe Clan. Drugi je povijesno najveći transfer u Counter-Strike i LoL kontekstu kad je Luka Perković Perkz iz G2 prešao u Cloud9 – otkupna klauzula bila je oko 5 milijuna dolara, a njegov trogodišnji ugovor s Cloud9 vrijedio je blizu 9 milijuna dolara. Jasno, takve transfere mogu postići samo oni koji se jako puno žrtvuju da bi bili najbolji, a to je gotovo kao u klasičnom sportu.
Koji su danas neki najpoznatiji klubovi u esportu, tko je u toj varijanti u nekoj 'Ligi prvaka'?
– Najpoznatiji klub u kategoriji League of Legends je T1 iz Južne Koreje. Oni su jedan od rijetkih masivno profitabilnih klubova i ikone su Južne Koreje i cijelog svijeta u toj igri. Čak i nogometaše Južne Koreje prije velikih natjecanja dolazi nabrijavati T1, a ne obratno – dakle, čak su popularniji od svojih nogometaša. Poznati klubovi su i Team Liquid, FaZe Clan, G2. Tu je i francuski Team Vitality, koji je osnovan 2013., a CS sekciju pokrenuli su 2018. – trenutno spadaju među najjače timove na svjetskoj sceni. To su ogromne zvijezde koje prodaju milijune eura promotivnih proizvoda i imaju puno sponzorskih ugovora.
Postoje li i u esportu – WAG-ice?
– Postoje, naravno. Prije deset godina su to bili neugledni dečki koji su se brinuli jedino da dobro klikaju mišem i nisu se puno brinuli ni za izgled ni za zdravlje. Ali kako je dolazio novac, top igrači su počeli ulagati u sebe. Vidiš da su istrenirani, lijepo odjeveni, sponzoriraju ih Ralph Lauren, Gucci. To privlači i WAG-ice esporta – dečki imaju cure koje su modeli, dok prije to nije bio slučaj.
Osjeti li se ipak neki pad ulaganja? Cijela gaming industrija na svjetskoj razini malo stagnira, osjeti se to i u Hrvatskoj.
– Treba jako razdvojiti gaming industriju i esport. Esport ovisi o game developmentu ali ima i značajnu slobodu. Gaming industrija ima otprilike 200 milijardi dolara prihoda godišnje, a esport oko 5 milijardi godišnje – dakle cca 2,5 posto u odnosu na cijelu gaming industriju, što znači i da ima jako puno prostora za rast. Mislim da je sad dobro vrijeme za esport jer se odvija konsolidacija tržišta. Najveći fondovi i studiji kupovali su manje igrače, filtrirali što ne valja, a što valja pojačavali. To se sada događa u esportu ulaskom saudijskog fonda i pojačavanjem pozicije kineskog Tencenta, koji je vlasnik Riot Gamesa (League of Legends), ima oko 40% udjela u Epic Gamesu (Fortnite) i strateški udio u Kraftonu, izdavaču PUBG-a. Saudijska publika je vrlo mlada i voli gaming. Kinezi su najveća publika u jugoistočnoj Aziji. Rekao bih da je trenutno dinamičnije u esportu nego u proizvodnji videoigara. Raste stalno i gledanost esport turnira. Ali nikad se ne smije izgubiti iz vida da mi u Hrvatskoj nismo globalni igrači – na svjetskoj sceni razvoja igara smo mala kapljica. A gdje smo onda u esportu prema nogometu? Daleko – ali sustižemo svaki dan.
Vi ste i izbornik hrvatske reprezentacije u esportu?
– Ove godine je krenula inicijativa koja se zove Esports Nations Cup, koju između ostalih financira veliki saudijski fond. Saudijci su odlučili da od Rijada i Saudijske Arabije žele napraviti gaming centar svijeta. Već imaju Esports World Cup gdje profesionalni klubovi dolaze jednom godišnje na mjesec dana odigrati mečeve u najpopularnijim igrama. A sad su napravili i Esports Nations Cup – turnir nacija. Svaka odabrana nacija ili teritorij ima izbornika koji bira trenere, koji onda biraju timove po određenim igrama. Jedna od kategorija je PUBG, koja je na Steamu bila najprodavanija igra svih vremena. A trenutno su Hrvati prvaci, u sklopu tima Virtus.pro – nedavno su razvalili na europskom prvenstvu. Jako bih volio podići hrvatsku zastavu i da svira hrvatska himna usred Rijada zbog videoigre. Druga kategorija je šah, gdje se igrači biraju po ELO rang ljestvici. Ukupno se ENC igra kroz 11 igara, a da bismo mi kao Hrvati dobili priliku nastupiti, naši igrači moraju proći kvalifikacije. Sad smo u potrazi za najboljima u Hrvatskoj kako bismo im pomogli da se okušaju u ljetnim kvalifikacijama. Nadam se da će se još neki uspjeti probiti i plasirati u Rijad, pa da dobiju priliku osvojiti dio nagradnog fonda od 20 milijuna dolara.
Koliko dugo nekad turniri traju, ili pojedine igre?
– Mogu dati primjer našeg turnira Good Game Zagreb, koji je jedinstven u svijetu – to je prvenstvo tehnoloških firmi, gdje se ekipe iz tvrtki poput Infobipa, Rimca, Ericssona Nikole Tesle, A1, Spana i drugih natječu jedne protiv drugih u Counter-Strikeu. Iz Irske, gdje sam radio za Google, vratio sam se u Zagreb 2015. Volim videoigre i znao sam pozivati prijatelje k sebi i igrali bismo mini turnire. Okupljali su se ljudi iz Facebooka, LinkedIna, Amazona, mi iz Googlea… Činila mi se fora ideja da se firme na sličan način natječu u Counter-Strikeu i na kraju sam otvorio tvrtku i nastavio se time profesionalno baviti. Nedavno smo igrali u Katranu – počelo se igrati od 9 ujutro do oko 20 sati navečer, a drugi dan je trajalo od 9 ujutro do ponoći. Neki su igrali i po devet sati bez prestanka.
Nekad znate spominjati želju za organiziranjem velikog esport turnira u zagrebačkoj Areni?
– To mi je dugogodišnji san, zadnje tri godine intenzivno radim na tome. Volio bih dovesti jedno svjetsko natjecanje u Hrvatsku. Opcije su bile Pula i pulska Arena, što je jako skupo. Zadar je potencijalna lokacija, dobar potencijal ima i Split, ali ja sam iz Zagreba i volio bih da to bude ovdje. Ono što konkretno želim dovesti jest turnir iz serije BLAST. Ti organizatori imaju veliko finale u Kopenhagenu i tamo dođe desetak tisuća ljudi. Znam probleme koje oni tamo imaju i znam da im mi možemo ponuditi alternativu. Svi ti mladi ljudi koji imaju novca za provesti tjedan dana u Kopenhagenu mogli bi doći u Zagreb u kolovozu, a nakon toga potencijalno nastaviti na more. San snova mi je da se tako nešto održi u Zagrebu.