Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica

34. priča: Petko Vojnić Purčar: Za Guinnessovu knjigu

05. prosinca 2008. u 14:35 3 prikaza

Vrijeme o kojemu pripovijedamo nije baš ovo današnje što se tiče bilježenja svjetskih rekorda koji ulaze u knjigu ne samo dojmova, već u onu knjigu – ONU – svjetskih – krupnih – i manje krupnih rekorda.

Padobran ti se, ne daj bože, primjerice, ne otvori na tri tisuće metara i ti tresneš na grane šumovita krajolika i te grane i to krhko lišće ti, primjerice, opet koristim ovu jezičnu poštapalicu, spasi život poput najboljeg kirurga. Na cijelome svijetu. On ti odstrani oteklinu, dio tijela, da kažemo, a ugradi nešto plastično s tvojim stanicama koje okolo plastike hine original tvoga vlastitog tijela.

Vratimo se za časak na same početke Te Knjige. Tada se i rodismo. Godina više – godina manje. Desetljeće više – desetljeće manje – nije bitno. Bitno je da ta ugradnja jedno vrijeme funkcionira i da svakako uđe u Tu Knjigu. GUINNESSOVU.

I tko je prvi ugradio TU CIJEV, i, naravno, tko ju je prvi dobio tako DOBRO, MAJSTORSKI, urađenu (s tvojim živim stanicama), i kako ju je tvoj organizam TAKO PRIRODNO prihvatio. Kao da je plastika i sama živi stvor. Bravo!

To se ponovi tri puta. Poput – Hura, hura, hura! I tvoje tijelo nastavi svoj prirodni put – do prirodnoga kraja i neminovne smrti. Primjer: jedna hrabra djevojka živi i danas živa i zdrava u jednoj metropoli. Tu, odmah, blizu nas. Na 90 kilometara razdaljine od Panonija-Varoši. Posve slučajno, upoznah je. I, ako se ne varam, a ne varam se ni slučajno, bila mi je čast rukovati se s njom. Bijaše još i nasmijana. Pak zašto onda meni, tada, kanu suzica iz oka, meni, treneru i majstoru borilačkih vještina? Zašto? Njezino, dočim, ime i danas ponosno i tragično stoji u Toj Knjizi. Tamo ipak nedostaje samo jedna jedina natuknica: stradala u jednom bezumnom činu beščašća miniranoga putničkoga zrakoplova.

* Negdje iznad lijepe i drage mi zemlje, koju posjetih više puta, s ljubavlju, i ushitom spram bogate baštine, te, velim, lijepe – Češke Republike.

Vratimo se sada načas, u hipu, gotovo brzinom svjetlosti, u svoju prošlost: Bijasmo dječaci. Elem, te pedeset i pete godine nasta THE GUINNESS BOOK OF RECORDS! Ali bijasmo tako mali i beznačajni da nas taj događaj nije ni dotaknuo. Mislim, taj događaj, otpočinjanja vođenja Te Knjige. Ta tek smo počeli učiti čitati i pisati, a roditelji su nas upozoravali da poslije mokrenja iz naših manjih ili većih piša obvezatno ili obavezno spustimo poklopac i povučemo vodu iz bijeloga visokoga kotlića. I zatim da operemo ruke sapunom. Umjesto toaletnog papira tada su se više koristile skladno izrezane novine u obliku olovnih debelih notesa. Veoma brzo ih zamijenismo mekim i višebojnim rolicama.

Ta ni Nijemci, poraženi, ni Englezi pobjednici, nisu puno bolje prolazili u tome pitanju: Nijemci – jer dugo življahu u oskudici nakon Drugog svjetskog rata, a Englezi i Amerikanci, pobjednici, davahu pomoć i šakom i kapom ne bi li zadržali veći dio njemačkog stanovništva na svojoj, novoj, ne samo pobjedničkoj već i političko-zemljopisnoj karti nove Europe. Novog rasporeda snaga i novih geostrateških planova.

Nas, već, mladiće, tako velike teme i tako velike strategije uopće nisu zanimale. Nimalo.

Kada je ta KNJIGA SVJETSKIH REKORDA nastala, sanjarili smo samo o tome kako da u nju uđemo. Ne znajući, naravno, da se s novim rekordom iz te knjige može još lakše izletjeti i da te iz nje, jednoga lijepoga dana, i izbrišu.


O NAŠEM SVJETSKOM REKORDU:

Meni, tada, već, zrelom i vremešnom treneru borilačkih vještina, padne prva ideja kako da se naš rekord konačno upiše u GUINNESSOVU KNJIGU!

Tek rekoh svojim prijateljima:

“STRIHNIN”.

“Jesi li ti odista poludio?! STRIHNIN? Koliko ljudi da potrujemo?!”

“Nijednoga. Ali, samo s tim sloganom, nazovimo ga tako, možemo osigurati svoj izum i svoj novi svjetski rekord.”

Od početka bilježenja ovih maloprije spominjanih rekorda u TOJ KNJIZI prošlo je punih trideset godina. Bijaše to okrugla obljetnica te manifestacije za svijet, veliki svijet, a za naš mali lokalni svijet koji se mučio s vožnjom automobila s parnim i neparnim brojevima, u strogoj tajnosti, pripremao se tajni plan. Količina potrebnog svinjskog mesa. Vrste začina koje sadrži krupni papar, glavičice, sol, pimenta ili crvena sitna paprika. I crijeva u vrećama koja se nisu mjerila u metrima, već u stotinama metara. Jedna stara ogromna kaca dovezena je na mjesto ovoga događaja kamionom. Samo nas petorica znali smo gdje je pronađena, a rekli smo to i jednom od brojnih, rekli bismo čak, i prekobrojnih majstora mesara i njihovih pomoćnika. Crijeva pak bijahu meka, duga i elastična.

Skupilo se svijeta tušta i tma. I staro i mlado. I oni siti i oni gladni. Očekivali smo glavnog šefa tvornice mesa iz Amerike. Iz Chicaga. Koji će nadgledati sve što radimo i radimo li po propisu. Da načinimo, da stvorimo, da ovekovječimo ne samo najdulju kobasicu ikada stvorenu na svijetu, već da bude slasna i dostatna nahraniti i nekoliko stotina ljudi. Do onog časa dok nas, opet, negdje, ubuduće, u tome, ne pretekne netko s još duljom i slasnijom kobasicom, a, veli se još, i kolbasom. Nabavismo čak i dva omanja bureta senfa. Istina onog najjeftinijeg. I vatrogasnu pleh-glazbu.

Napokon se pojavi i glavni sudac iz Chicaga. Kojemu smo morali platiti i povratnu kartu za zrakoplov, i dnevnice za dva dana (premda je kod nas ostao samo pola dana). Zatim mu nabaviti bocu pjenušca. Jedan smo mu zahtjev – svih nas pet organizatora – rezolutno odbili. NE i NE. Naime, zatražio je prevoditeljicu za engleski, koja, po njemu, i ne mora bogzna kako govoriti njegov materinski jezik, ali da bude... da bude naočita, nikako mršava i stisnutih prkosnih usana. Zatim zatraži intelektualku koja puno ne priča, te upotrijebi jednu frazu na engleskom dosta složenu i suptilnu.

Čudismo se odakle njemu tako složen i tako sofisticiran rječnik. Zatim zatraži apartman i hotel s bazenom (kojega još u to vrijeme nismo ni imali). I sve tako u krug, nešto riječima, nešto rukama, mimikom – da ga valjda bolje razumijemo, a i rukama je poput kipara po zraku pokazivao kako bi ta žena trebalo da izgleda. I tako dalje. I tako s još puno detalja i sitnica – da smo na kraju popustili i doveli mu ROZMARI. Tako smo je od milja zvali u Varoši. Jer je često pratila – kao poslovna pratnja – poslovne ljude, talijanske ribiče i dokone američke umirovljenike željne da konačno upoznaju i europske domorotkinje. Kao što su prije pet stotina godina momci iz europskih gradova, sela i kazamata, upoznavali žene crvenkaste kože. U Americi.

To velebilje, tu beladonu, kako još nazivaju strihnin, nismo stavili u nadjev, ali smo došapnuli domaćim bubnjarima i naizgled stidljivim tračericama (kako tobože jesmo), iz preventivnih razloga, da nam netko, kako se veli, ne bi otfikario nožem poveći komad sočne divenice (što je lokalni naziv za kobasicu). I da bismo sačuvali dignitet cijele bjelosvjetske manifestacije. Koja prođe u najboljem redu i kasnijem silnom veselju i gošćenju. Kako nismo turističko mjesto tu cijelu cirkusijadu – kako su je nazvali lokalni mediji – gradonačelnik je visoko ocijenio – TA BILI SMO PRVI PUT U GUINNESSOVOJ KNJIZI na prvome mjestu – i tamo smo ostali pune tri godine.

Ja sam jedini morao podići poveći kredit kako bih otplatio jedan dio duga za taj nesvakidašnji pothvat. Gradonačelnik me je tapšao po ramenu i tješio kako je to doista bilo pravo malo remek-djelo, ali mi financijski ne može pomoći, jer, Bože moj, od Guinness knjige se ne živi, premda je lijepo biti prvi u njoj, a, najzad, i kasa grada je bila gotovo prazna: a što s rupama na cestama, pitao je, što s kanalizacijom kod kazališta – jer nije dolično odlaziti u taj sveti hram umjetnosti pokraj one još uvijek raskopane jametine, i, logično, iz koje izbija nepodnošljivi smrad.

Zašto je to sve meni uopće gradonačelnik govorio?

Nas petorica smo sve to sami organizirali. Sami našli ljude koji su dali priloge: jedna manekenka priskrbila nam krupni papar, jedan bivši policajac i njegova tri rođena brata mesara angažirala su dvadesetak majstora koji bijahu čak, da tako kažemo, višak radne snage. A ravnatelj jedne prodavaonice mješovite robe (na veliko i malo), koji je jedini u Varoši vozio crveni ferari i koji nam je nabavio pun kamion i pun kombi svinja od devedeset do sto deset kilograma – i platio – kasnije doznasmo – lažnom mjenicom bez pokrića. Jednostavno se spasio bijegom u inozemstvo.

Na nekakve otoke za koje nikada nismo ni čuli da uopće postoje. Policija i sud su mu samo zaplijenili crveni auto ferari koji nije uspio prodati prije svoga bijega. Jedne godine pričalo se da živi na južnoj hemisferi našega planeta. Druge godine – kako je zaglavio u Sibiru – kad je išao u lov na bijele tigrove, ili, bijele medvjede. Nismo sigurni jesu li tigrovi ili obični bijeli medvjedi. Kojih, kao što se zna, tamo puno više ima negoli tigrova. Pogotovu – bijelih.

Umjesto sažetka: 2005. godine kada je Guinness knjiga slavila svoju pedesetu obljetnicu – naš rekord – iz PANONIJA-VAROŠI – još se uvijek može naći na internetu na vrlo dobrom trećem mjestu. Shvaćate? Nakon punih dvadest godina. Biti treći. Ha? Što onda kazati. Što.

Ostali ste, naravno, bez teksta.


Hrvatski institut za financije
Put do poslovnog uspjeha
Usavršite svoje znanje u upravljanju projektima