Izradom i popravkom kožne galanterije u njezinoj obitelji bave se već 72 godine. Kao djevojčica dolazila je u radionicu svoga oca i pomagala mu, a tako se, govori nam Tanja Hubak, vlasnica obrta "Pokupec", rodila ljubav prema zanatu koja traje već tri i pol desetljeća. Iako je studirala ekonomiju, na trećoj godini fakulteta nije mogla odoljeti zovu obiteljske radionice. Obožava ljude i svakoj svojoj mušteriji prilazi jednako, razlike nema u tome treba li popraviti skupocjenu dizajnersku torbicu ili stari jeftini ruksak. Tri brata Pokupec sredinom prošlog stoljeća otvorila su svoje radionice na tri lokacije u Zagrebu. Jedan u Vlaškoj ulici, drugi na Britancu, a Pavao, Tanjin otac, u Ilici. Svi su bili torbari. Obrte su naslijedile njihove kćeri, a od tri je aktivan još samo Tanjin.
– Studirala sam ekonomiju. Tata je htio da završim fakultet i da se bavim nečim drugim. Ovo nije baš lagan posao. No, ja sam u njemu cijeli život. Još kao curica dolazila sam u radionicu prije škole. To je bilo mjesto gdje smo se okupljali, a mama je u njoj znala pripremiti i ručak. Tako se nekad živjelo. Nisam išla u školu za ovaj zanat, već sam učila od oca. Lako sam položila majstorski ispit – prisjeća se Tanja Hubak. Zahtjevi tržišta su se promijenili. Nekad je naglasak bio na proizvodnji, a danas je veća potreba za popravcima.
– Moj tata je prvi u bivšoj državi proizvodio remene na veliko za poljoprivredne zadruge. Radili su se kožni pojasevi i remeni za strojeve te poslovne torbe. Imao je svog trgovačkog putnika koji je obilazio zadruge. Narudžbe su znale iznositi i do tisuću komada. Tada je imao pogon u kojem je radilo četvero ljudi – prepričava obrtnica. Kaže kako je razdoblje devedesetih i početka ovog tisućljeća bilo kritično za zagrebačke obrtnike. Visoki iznosi najma prostora i pojava jeftine robe mnoge su natjerali da stave ključ u bravu.
– Kineska roba je jeftina, ali i nekvalitetna i brzo se kvari. Tko se nije prilagodio i striktno se držao samo proizvodnje, vrlo brzo je osjetio posljedice novonastalog stanja. Mi smo i prije, uz proizvodnju, radili i popravke, a potražnja za tom uslugom bila je sve veća. Tako da imam sve manje vremena za proizvodnju. Lijepo je raditi seriju od, recimo, deset torbi, cijela radionica miriše po novoj koži, ali potrebe ljudi danas su drugačije – objašnjava Tanja.
Ljudi su danas skloniji popravku stvari i one ne završavaju na otpadu. Svi ti obnovljeni predmeti dobivaju novi sjaj, a dijelovi koji se u njih ugrađuju kvalitetniji su od onih originalnih. Mušterije imaju potpuno povjerenje u našu sugovornicu pa joj povjeravaju i Louis Vuitton, Ralph Lauren, Guess, Chanel, Prada i Coach torbice i kožne remene. Većina trgovina koje prodaju ovu vrstu proizvoda nema servis pa često Tanja zna uskočiti ljudima.
– Donijela sam ovaj Diorov remen. Dobila sam ga na poklon i bio mi je prevelik. Odlučila sam ga donijeti ovdje i jako sam zadovoljna uslugom. Imam potpuno povjerenje u gospođu – kaže Nada, njezina stalna mušterija. Fer odnos prema korisnicima usluga, napominje vlasnica obrta "Pokupec", od iznimne je važnosti. – Treba imati mjeru pri kreiranju cijene i uzeti u obzir utrošeno vrijeme i materijal, ali i platežnu moć naših sugrađana. Važno je da svi budemo zadovoljni – ističe Tanja.
Obrtnica je već tri i pol desetljeća i nikada nije požalila što se odlučila krenuti tim putem. Kad je počinjala, bila je jedna od najmlađih obrtnica u Zagrebu. – Drugo i ne znam, cijeli svoj život sam obrtnica. Ne znam što znači raditi u firmi od 8 do 16 sati. Puno mi znači moja sloboda. Volim samostalno donositi odluke i kreirati svoje radno vrijeme. Ja vam volim putovati. Više ne moram gledati koliko ću zaraditi. Financijski sam se osigurala tijekom godina rada i zadovoljna sam. Nije mi možda više ni potrebno raditi, ali mene ovaj posao smiruje i osjećam se zadovoljno. Ovdje se odmaram – zaključuje Tanja Hubak.
Otvori KEKS Pay
