Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 182
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
BOMBARDIRANI INFORMACIJAMA

Više od četvrtine Hrvata bori se s mentalnim poremećajima: 'Ostaju u emocijama koje vide na ekranu...'

Mentalno zdravlje sastavni je dio zdravlja čovjeka
Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL
1/7
03.02.2024.
u 12:00

'Kad se sjedne za stol, mnogima je to jedino doba dana kad su zajedno, možda za doručak, ručak ili večeru. A u tih 10 ili 20 minuta čuda se mogu ispričati s klincima', kažu iz zagrebačke udruge Tesa

Prema zadnjim dostupnim podacima, iz 2020., u Hrvatskoj je registrirano ukupno 1,002.335 osoba s dijagnozom nekog mentalnog poremećaja. To je više od četvrtine svih hrvatskih građana! Treći smo u Europskoj uniji po udjelu oboljelih od kronične depresije, a nakon pandemije koronavirusa posebno je porastao broj mladih koji pate od anksioznosti i depresije. Na udaru su i žene.

U zagrebačkoj udruzi Tesa itekako su svjesni pojačanih potreba građana za stručnom pomoći u području mentalnog zdravlja jer njihov telefon za psihološku pomoć, čiji je broj 01 4828 888, ne prestaje zvoniti. Osim telefonsko, Tesa je i internetsko savjetovalište na adresi psiho.pomoc@tesa.hr te članica Mreže psihosocijalnih savjetovališta za korisnike u riziku. Ljudi traže razne vrste savjeta; zovu roditelji zabrinuti za svoju djecu, usamljeni ili bolesni stariji koji ne znaju kako bi razgovarali s članovima obitelji, mladi koje muče razne teškoće… I bez korone i ratova, život je sve zahtjevniji i složeniji zbog čega je iznimno važno brinuti se o mentalnoj higijeni.

Emocije koje iskaču s ekrana

O čemu treba voditi računa kako bismo ostali mentalno zdravi, razgovarali smo s Tesinim psiholozima Mirnom Petretić Vukov i Petrom Kraljevićem, koji su počeli od toga kako se – informiramo.

– Bombardirani smo informacijama koje nefiltrirane iskaču iz ekrana, zapravo filtrirao ih je marketing. Kao pojedinci imamo odgovornost sami svjesno birati što ćemo od toga kliknuti i odabrati si neki relevantan izvor. Može i više njih, zašto ne? Biti kritičan prema onome što čitamo i što slušamo – ističe Petretić Vukov prisjećajući se kako je odrastala u obitelji u kojoj se uvijek čitalo i lijevo i desno.

– Nije sve što nam iskoči na ekranu bitno, samo je emocionalno nabijeno. A ljudi, pogotovo mladi, ostanu u emocijama u kojima Severina plače radi djeteta, djevojčica leži na podu s lisicama, a tata negdje maše pištoljem. I nitko ne uči djecu što da naprave s tim emocijama. Treba li im to na razini informacija? Kako to pridonosi kvaliteti njihova života? – kaže Mirna, a njezin kolega Petar dodaje da malo tko misli o tome kako milijarde raznoraznih informacija utječu na mlade, posebno adolescente. Kako će reagirati? Razgovaraju li doma o nekoj informaciji koju su pročitali ili vidjeli, a koja je možda strašna ili je ne razumiju?

– U obitelji i u školi treba se naučiti promišljati teme. Možemo imati različite sustave vrijednosti, ali hajdemo razgovarati o tome što se događa i graditi svoj stav, vježbati kako se zauzeti za svoj stav. To je jako važno na poslu, a i privatno – ističe Petretić Vukov dodajući da treba tražiti rješenja, mogućnosti, a ne samo identificirati probleme i drame. Važno je i kod djece i kod odraslih njegovati optimizam. Pesimisti vole reći da su realni, ali i optimizam i pesimizam su realni. Rat u Ukrajini je realan, dodaje, ali kako ću se nositi s tom viješću, stvar je stila interpretiranja.

Tesini psiholozi smatraju da mladi trebaju pratiti vijesti, jer bi morali znati gdje žive, kakva je situacija i atmosfera u društvu, ali ističu i kako je važno imati s kim razgovarati kod kuće.

– Naravno, ne možemo oko kuhinjskog stola rješavati rat, ali imamo li neki plan? Mogu se prepričavati priče iz Domovinskog rata. To su kolektivna sjećanja. Nisu lijepa, ali ne razgovaramo u obitelji samo o lijepome. Razgovaramo i o teškim temama – kaže psihologinja.

– Primarno je da se dijete u obitelji osjeća sigurno i da smije pitati, a i škola bi trebala biti takvo mjesto – dodaje Kraljević.

A što kad su roditelji prezaposleni i žale se da nemaju vremena? U Tesi kažu da ne moramo biti posvećeni obitelji 24 sata, ni 12 sati, štošta se mijenja s dobi djece, s bračnim statusom, s nama samima, ali važno je da budemo posvećeni jedni drugima. Ljubav se ne zaslužuje. Ljubav se daje. I prima.

– Treba stvoriti vrijeme i prostor kad će taj mali doći i reći: "Tata, ja sam se jučer napio i bilo mi je zlo" a da ne dobije odmah pljusku ili viku – kaže Kraljević.

Mi smo gazde svojeg vremena

– U kući treba redovito razgovarati. Kad obitelj sjedne za stol, mnogima je to jedino doba dana kad su zajedno, možda za doručak, ručak ili večeru. Tih 10 minuta, koliko traje doručak, ili 20 minuta, koliko traje ručak, ekrani ne smiju biti na stolu. I to je vrijeme uvrh glave! Čuda se mogu ispričati s klincima u 10 minuta – kaže psihologinja. Ali onda to ne smije biti kritika: "Ništa ne učiš, sram te bilo", nego se razgovara o nečemu lijepome. Primjerice, "za vikend ćemo obojiti sobu" ili "idemo na izlet".

– Roditeljima često savjetujem da probaju uvesti pravilo da jednom tjedno za večerom svatko svakome kaže dvije stvari na koje je ponosan jer ih napravio i koje su drugi u obitelji napravili. Iz osobnog iskustva znam koliko je to teško – ističe Mirna. Odgojeni smo da nam je teže slušati pozitivno o sebi nego kritiku i zato je razgovor otvorenog srca, iz istinite znatiželje, ne samo prema djeci nego i prema partneru i prema našim ostarjelim roditeljima izuzetno važan. Bitno je i znati prepoznati: danas nisam raspoložen(a), danas nije moj dan. To je odličan primjer djeci koji šalje poruku: smijem biti loše, sad ću se maknuti, ali sutra ću nešto poduzeti.

– Djecu ne moramo bombardirati pitanjima, ali možemo vjerovati svojoj intuiciji. Ponekad osjetimo "nešto je čudno", nešto se zbiva, a ne znamo što. Ali to je dobar trenutak da zastanemo, da otvorimo antene s kojima smo rođeni jer smo socijalna bića i čujemo što se događa – savjetuje Mirna.

A kad je riječ o poslu, u ovo postpandemijsko doba mnoge muči kako odvojiti radno vrijeme od slobodnog.

– Prirodno smo bića navike i smatramo da je normalno ono na što smo naviknuti, ali nije tako. Trebamo se vratiti postavkama. Radno vrijeme postoji s razlogom. I možemo se zapitati koliko smo sami prema sebi fleksibilni, a koliko to naši šefovi zapravo očekuju. Možda ne toliko koliko mi sami od sebe očekujemo? Ako nas izričito nešto zatraže, imamo li tu prostora odbiti? Možda nemamo. Nekad je mudro i pristati na nešto čak i nauštrb privatnog života, ali to ne smije biti redovito. Tražimo ravnotežu! Mi smo vlasnici svojeg vremena. Nekad nam se ne čini tako, ali na kraju dana legnem u krevet sama sa sobom. Samo sebe mogu pitati što sam danas napravila i za koga – ističe psihologinja Petretić Vukov. I zato se, dodaje, vraćamo na osobnu odgovornost: treba postaviti granice jer to neće napraviti nitko umjesto nas.

VIDEO: Javnozdravstvena akcija „Dan mimoza 2024“ održala se na  Cvjetnom trgu u Zagrebu

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije