Krešo Golik, jedan od najvećih hrvatskih filmskih redatelja i autor kultnog filma "Tko pjeva zlo ne misli", nije slučajno u svoju priču o obitelji Šafranek smjestio i savsko kupalište. Godine 1935., kada se događa radnja filma, ono je već bilo jedno od omiljenih mjesta zagrebačkog društvenog života. Franjo, Ana i mali Perica odlaze na Savu, a ondje se, naravno, pojavljuje i neodoljivi gospon Fulir.
A kupalište na Savi u tom kultnom filmu nije tek dekoracija: dio je grada u kojemu se Zagrepčani i njihovi gosti susreću, gledaju, skrivaju, zaljubljuju. Upravo zato je ta kratka filmska epizoda danas dragocjena – ona je sačuvala sliku mjesta koje je Zagreb samo nekoliko desetljeća poslije potpuno izgubio.
Danas, rijeka teče istim smjerom, mostovi su novi ili obnovljeni, grad je neusporedivo veći, ali gotovo ništa u današnjem pejzažu ne govori da je upravo ondje nekada bilo jedno od najživljih mjesta zagrebačkog društvenog života. Gradsko kupalište na Savi nije bilo tek mjesto na kojem se ljeti tražio bijeg s užarenih gradskih ulica. Bila je to zagrebačka plaža, izletište, sportsko igralište, mjesto za pokazivanje nove odjeće i kupaćih kostima, mjesto prvih ljubavi, obiteljskih nedjelja, prijateljskih druženja. Bio je to cijeli jedan paralelni grad na vodi, drveni imperij bezbrižnosti i smijeha koji je desetljećima prkosio zagrebačkim vrelinama.
Gradsko kupalište na Savi nije bilo samo mjesto za osvježenje; ono je bilo srce i duša društvenog života starog Zagreba, mitska lokacija na kojoj su se brisale staleške razlike i gdje je mladost grada disala punim plućima. Na Savi se nekada živjelo. I možda je upravo to najvažniji segment priče o kupalištu koje danas, točno 100 godina kasnije, gotovo nitko više ne može pronaći u prostoru.
A Zagrepčani su se na Savi kupali od pamtivijeka – na divljim plažama, u "bačvama" i improviziranim plićacima. Prva uređenija kupališta na rijeci Savi datiraju iz sredine 19. stoljeća, a jedno od prvih otvorio je na području Trnja 1852. bečki učitelj plivanja Franz (Franjo) Hutterer. Bilo je to omanje kupalište u vrijeme dok je oko rijeke još sve bilo potpuno divlje i neistraženo. Kako je posao izvrsno napredovao, a konjski tramvaj ("Konjka") počeo voziti sve do Savskog mosta na kraju Savske ceste, Hutterer je 23. lipnja 1893. otvorio novo, znatno modernije kupalište. Ta nova lokacija nalazila se na lijevoj obali tik uz stari savski kolni most, vrlo blizu lokacije na kojoj će tridesetak godina kasnije niknuti veliko Gradsko kupalište.
Nakon Huttererove smrti kupalište su nastavile voditi njegova supruga Ana i kći Marija koja je već bila udana za Franceka Gospodarića, pa je u kolektivnoj memoriji starih Zagrepčana to mjesto ostalo upamćeno pod nazivom Gospodarićevo kupalište. Bilo je poznato po tome što je imalo strogo odvojene muške i ženske sektore i bilo je namijenjeno uglavnom dobrostojećoj zagrebačkoj gospodi.
Naime, na samom početku 20. stoljeća javno pokazivanje tijela u kupaćim kostimima još uvijek se smatralo vrhunskim skandalom. Kako bi se građanima visoke klase omogućilo osvježenje bez kršenja strogog građanskog ćudoređa, na rijeci su organizirane kupelji u živom toku – preteča današnjih privatnih wellnessa na otvorenom. To su bile velike drvene konstrukcije, nalik na ogromne bačve ili ograđene drvene sanduke s perforiranim dnom, koje su bile uronjeni izravno u Savu.
I dok su se siromašniji građani i radnička klasa kupali "ilegalno" na divljim šljunčanim sprudovima i skakali u vodu u običnom rublju, zagrebačka je gospoda do svojih zakupljenih bačava dolazila u odijelima i sa šeširima, držeći do statusa čak i na riječnoj obali. No u to vrijeme Sava nije bila današnja uređena rijeka omeđena nasipima kakve poznajemo. Mijenjala je tok, rasla, povlačila se, odnosila splavi i objekte. Kupalište je zato bilo gotovo živi organizam koji se morao prilagođavati rijeci. Na splavi su postojale kabine za presvlačenje, a postavljani su i tuševi. Vodostaj je bio ozbiljan problem, a poplave su povremeno uništavale cijele konstrukcije. No Zagrepčani su se vraćali.
S vremenom su se uz Savu pojavila i druga kupališta. Postojalo je kupalište obitelji Čumbrek kod Zapadnotrnjanske skele, s tridesetak kabina i malom plivačkom splavi, a u Podsusedu je Ivan Vlašić otvorio kupalište s četrdesetak kabina i gostionicom. Na Savi su postojala i vojna kupališta, koja su imala prvenstveno higijensku funkciju. Tek nakon Prvog svjetskog rata, s dolaskom slobodnijih društvenih strujanja, zatvorene bačve postale su pretijesne za Zagreb koji je rastao.
Gradske vlasti shvatile su da purgerima treba prostor gdje se mogu slobodno sunčati, plivati i kretati, a Gospodarićevo kupalište zapravo je "probilo led", trasirajući put za zlatno doba savske rivijere. Rijeka je postupno postajala dio svakodnevnog života Zagreba, no gradu je trebalo nešto veće.
Priča o velikom gradskom kupalištu na Savi počinje u burnim godinama između dva svjetska rata. Gradonačelnik Vjekoslav Heinzel imao je velike planove za grad, osobito za područja koja su se širila izvan povijesnog središta. Godine 1926. gradska je općina otkupila zemljište od Zemljišne zajednice sela Horvati (današnja Knežija), teren dug oko 400 metara i širok približno 55 metara, tik uz današnji Hendrixov most, upravo s namjerom da ondje izgradi veliko javno kupalište.
Za prve građevinske zahvate i stabilizaciju terena na samom početku bio je zadužen i ovlašteni gradski arhitekt Amadeo Brnčić. Iste te godine na toj se lokaciji otvara prva, inicijalna verzija organiziranog kupališta i sunčališta, zbog čega mnogi izvori uzimaju 1926. kao nultu godinu zagrebačke rivijere. Kako je interes Zagrepčana bio golem, prostor se morao drastično proširiti i modernizirati, što će i uslijediti već dvije godine kasnije. Arhitekti Bahovec i Ulrich, veliki vizionari, tada projektiraju i podižu onaj grandiozni, višeetažni drveni imperij s popratnim sadržajima, restoranom i sportskim prostorijama, stvorivši estetiku kupališta koju pamtimo s nostalgičnih razglednica starog Zagreba. Kada je te 1928. godine dovršeno i svečano pušteno u rad veliko, moderno drveno kupalište, Zagreb je dobio svoju rivijeru.
Središnji dio kompleksa činile su stotine drvenih kabina, takozvanih "kabinaša", u kojima su se čuvali kupaći kostimi, ručnici, ali i posuđe za obiteljske ručkove. Ispred kabina letjele su karte za belu, čitale su se novine, kuhao se turski espresso na plinskim kuhalima i raspravljalo o politici i nogometu. Brojne "kabinaše" unajmljivali su Zagrepčani tijekom cijele godine, uređivali ih i koristili gotovo poput malih vikendica. Tako su ljetni boravak uz Savu pretvarali u nešto što je trajalo mnogo dulje od sezone kupanja.
Zagreb je, naposljetku, dobio svoju riječnu špicu, samo što se ona nije nalazila na Cvjetnom trgu, nego uz Savu. Ljudi su dolazili vidjeti tko je stigao. Gledali su kupače, odjeću, nove kupaće kostime, društva koja su se okupljala. Mladi su se upoznavali, zaljubljivali i dogovarali nove susrete. Pila se limunada, pivo i špricer. Djeca su trčala između kabina, a odrasli se sunčali na ležaljkama.
A na samoj rijeci – posve drukčiji svijet. Sava je tada bila brza, hirovita, čista i neukroćena. Da bi se kupači zaštitili od jake struje, izravno u koritu rijeke bile su usidrene goleme drvene splavi, "bazeni" u tekućoj vodi u kojima su plivali oni manje hrabri. Na kupalištu je postojala jasna hijerarhija, a na samom vrhu te piramide nalazili su se "savski vukovi" – preplanuli, snažni momci koji su rijeku poznavali u dušu. Dok su se obični građani brčkali u ograđenim drvenim splavima, ovi su fakini prkosili opasnim savskim virovima. Glavna pozornica za dokazivanje muškosti bio je stari željeznički most – ultimativni dokaz muškosti i zrelosti u Zagrebu toga doba. Skakanje s mosta u brzu, hirovitu rijeku zahtijevalo je nevjerojatnu preciznost jer je dubina vode varirala, a Sava je često nosila skrivene trupce i granje.
Skakalo se s konstrukcije mosta, a najcjenjeniji skok bila je savršeno izvedena "lasta". Legenda kaže da bi, kada bi se neki od poznatih fakina popeo na ogradu, cijelo kupalište utihnulo. Djevojke su popravljale frizure, a mlađi dečki gledali sa strahopoštovanjem. Uspješan skok i izron iz jake struje osiguravali su doživotni status lokalnog heroja i otvarali vrata prema srcima zagrebačkih cura. Oni koji nisu imali hrabrosti skočiti, ostajali su u kategoriji "ziheraša" koji su sunčane naočale i mišiće pokazivali isključivo na suhom.
Kupališni bonton bio je strogo propisan. Redarstvenici i spasioci budno su pazili da ne dolazi do "ćudorednih prekršaja". Kupaći kostimi morali su pokrivati propisane dijelove tijela, no kako su godine prolazile, moda je pobjeđivala konzervativizam pa su se na Savi ubrzo počeli viđati i prvi moderni dvodijelni kostimi, privlačeći poglede s obližnjih terasa.
A terase su bile posebna priča. Miris prženih girica, domaćih kobasica i hladnog piva širio se s ugostiteljskih objekata. Vikendom bi svirao živi orkestar. Plesnjaci na Savi postali su legendarni: pod otvorenim nebom, uz šum rijeke i svjetlost lampiona rođene su tisuće zagrebačkih ljubavi. Tamo su se održavali i izbori za "Miss Save" ili "Najljepšu zagrebačku kupačicu", događaji koje nijedan purger koji je držao do sebe nije smio propustiti.
Organizaciju su vodile tvrtke poput Stella filma i Music Halla, a natjecanja su privlačila tisuće posjetitelja, pa čak i one koji se inače nisu kupali. O važnosti natjecanja govori i činjenica da su u žiriju sjedili ugledni zagrebački umjetnici i intelektualci, među kojima je bio i slavni fotograf Tošo Dabac. U tiskovinama su tjednima unaprijed izlazile fotografije "savskih nimfi i gracija", a purgeri koji su ostajali u gradu detaljno su raspravljali i glasovali koja je djevojka "bolše feš".
Jedna od prvih i najpoznatijih službenih pobjednica bila je Dragica Budiša 1928. godine, a okititi se titulom Miss Save značilo je preko noći postati zvijezdom zagrebačkih salona i modnih časopisa. Nakon proglašenja pobjednice, slavlje bi se preselilo na natkrivene drvene terase kupališta. Uz taktove jazza i šlagera koje su uživo svirali orkestri, plesalo se do kasno u noć. Kupalište se svake godine obnavljalo, uređivalo i proširivalo. Tako je za sezonu 1930. kupalište znatno povećano te je imalo ukupno 832 kabine, 563 ormarića, 36 društvenih kabina na obali i 12 manjih kabina na samoj splavi. Svake godine kupalište je imalo službeno otvorenje sezone kupanja krajem proljeća, a sezona kupanja završavala je s prvim kišama. Na kupalište su dolazili svi Zagrepčani svih društvenih slojeva.
Prema podacima Muzeja grada Zagreba, u danima najvećih gužvi dolazilo je između 2500 i 3000 posjetitelja. Nije to bila usamljena riječna plaža na kojoj nekoliko kupača traži hlad. Bio je to pravi mali ljetni grad. Dolazile su obitelji s djecom, mladići i djevojke, sportaši, radnici, službenici, obrtnici. Na obali su se pojavili restorani, slastičari sa sladoledom, trafike, pekarnice i fotografi. Kupalište je postalo mjesto na kojem se nije samo kupalo nego se dolazilo provesti dan.
A tih 1930-ih, kako su društvena pravila postajala slobodnija, a europski trendovi naturizma stigli i do naših krajeva, otvoren je i legendarni Babinjak, gurnut na najudaljeniju, zapadnu točku kompleksa kako bi se osigurala privatnost kupališta koje će spontano prerasti u prvo službeno nudističko sunčalište u Zagrebu. Bio je opasan masivnom drvenom ogradom koja se protezala od nasipa pa sve do ruba vode. Unutar te ograde nalazile su se isključivo ženske kabine, ležaljke i tuševi.
Žene su unutar sigurnosti visoke ograde počele odbacivati kupaće kostime kako bi dobile savršen, ujednačen preplanuli ten, bez linija od naramenica. Naravno, upravo zbog toga je Babinjak postao mitsko mjesto za zagrebačke fakine. Generacije dječaka i tinejdžera pronalazile su načine kako prokopati rupicu u drvenoj ogradi ili bi se penjali na obližnje vrbovo drveće i konstrukciju željezničkog mosta ne bi li ulovili pogled na skriveni ženski svijet.
Sve te transformacije pokazuju kako je Sava oduvijek bila ogledalo samog Zagreba – od stroge i zakopčane devetnaestostoljetne provincije do moderne, opuštene europske metropole koja je disala na svojoj rivijeri. Zlatno doba kupališta nastavilo se i nakon Drugog svjetskog rata. Pedesetih i šezdesetih godina, u vrijeme ljetnih žega, činilo se da se pola grada preselilo na rijeku. Tramvaj broj 14 bio je krcat ljudima s ručnicima oko vrata i košarama punim pohane piletine i rajčica. Kupalište je moglo primiti i do deset tisuća ljudi u jednom danu. Bilo je to vrijeme nevinosti, kada je sreća bila jednostavna i mjerila se satima provedenima na suncu i u vodi.
Međutim, sudbina je imala drukčije planove za savsku rivijeru. Prvi veliki udarac bila je katastrofalna poplava u listopadu 1964. godine. Sava je pokazala svoje najmračnije lice, potopivši trećinu Zagreba i teško oštetivši drvenu strukturu kupališta. Iako je dio kabina obnovljen, kupalište nikada više nije vratilo stari sjaj. Uzvodna industrija počela je zagađivati rijeku, voda je postala mutna i opasna za zdravlje, a izgradnja Jadranskog mosta i regulacija korita postupno su potisnuli plažu u zaborav.
Konačni, tužni kraj ove zagrebačke legende dogodio se u sparno ljeto 1993. godine. U velikom požaru, pod nerazjašnjenim okolnostima, stari drveni "kabinaši" i centralni objekti izgorjeli su do temelja u samo nekoliko sati. Sve ono što su generacije Zagrepčana gradile, gdje su odrastale i voljele, pretvorilo se u pepeo i dim iznad mutne Save. Danas, blizu željezničkog mosta, jedva su primjetni obrisi nekadašnjeg drvenog carstva. Ostali su tek betonski temelji zarasli u travu i pokoja priča koja se prenosi s koljena na koljeno. Ali duh starog kupališta i dalje živi u sjećanjima onih koji se sjećaju mirisa rijeke, zvuka drvenih dasaka pod bosim nogama i bezbrižnih zagrebačkih ljeta koja su zauvijek otišla nizvodno.
Otvori KEKS Pay
