Hodajući, pješačeći svojim gradom, čovjek može vidjeti štošta.
Lijepih, zadivljujućih prizora, ali i onih koji pobuđuju tugu. A ta tuga s vremenom prelazi u ljutnju i bijes uglavnom prema onima 'moćnima' čija su neodgovornost, (ne)rad, nebriga i neosjetljivost do tih prizora i doveli. Jer, da se i oni upute pješice ulicama naših gradova, onda bi na vlastite oči mogli vidjeti što siromaštvo s vremenom radi ljudima. Kako neimaština i bijeda u sve većem broju sve očajnijih ljudi postupno slama sve – i ponos, i dostojanstvo, i nelagodu, i sram, i zdravlje.
Zagreb može poslužiti kao ilustracija toga. Prije nekoliko godina očajne ljude koji su primorani spas od gladi i za svoj život tražiti po uličnim kontejnerima mogli ste vidjeti samo noću, u kasne sate. Teške poklopce kontejnera i kanti za smeće otvarali su polako, nečujno, pokušavajući u mraku nazrijeti nešto za njih spasonosno. Bilo je primjetno da se jako trude pažnju slučajnih noćnih prolaznika ni na koji način ne skretati na sebe. No, ta skrivena, noćna borba za opstankom nije dugo trajala. Malo-pomalo isti su se ljudi, ali i sve veći broj njihovih supatnika, počeli pojavljivati na svjetlu dana. Obično zorom. Na sebi su mahom imali razne šilterice, kape ili pomno navučene kapuljače kako bi od pogleda barem donekle zaštitili svoja lica, svoje identitete.
A onda je nestalo i te samozaštitne barijere kojom su pokušavali onako dirljivo i razumljivo ljudski od pogleda drugih, ali i mogućeg prepoznavanja, skriti svoju gorku i tešku životnu muku. I tako već dulje vrijeme ulicama našeg grada u svako doba dana možete sresti ljude raznih životnih dobi kako bez ikakvih pokušaja skrivanja svojih lica, oboružani starim, bilo velikim, bilo malim, vrećicama, torbama i kukama za lakši dohvat, otvaraju kontejnere i kante za smeće, naginju se u njih, prevrću, traže i uzimaju. Ako pritom i čine neku buku, to im više nije važno. Nekada su nosili i rukavice, danas to čine golim rukama.
prije hadezea nisam vidio da se kopa po smeću, nova vremena - nove navike...hvala im na tome.