Znači li biti stanovnikom nekog grada samo živjeti u njemu ili građani imaju i neke obaveze i odgovornost? Svi će, vjerojatno, bez puno razmišljanja zaključiti kako je odgovor na to pitanje druga teza. No kako je onda moguće da svakog dana svjedočimo potrganoj klupi na šetnici, razbijenoj boci u parku, pošaranom zidu, bačenom opušku, ostavljenom psećem izmetu na livadi...?
Kada se zapitamo tko čini loše stvari svojemu gradu, volimo vjerovati da su to iznimke, da ih je počinio “netko“ nerazuman, “netko“ tamo daleko, “netko“ tko ima sve loše karakteristike koje se nekome mogu pripisati. Volimo misliti i da mi sami nikada ne bismo učinili tako nešto, kao ni ljudi koje poznajemo i koji su nam bliski. Volimo misliti da većina građana voli svoj grad te da se ponaša odgovorno prema njemu. A onda su tu brojke koje pokazuju stvarno stanje stvari. Brojke koje, primjerice, pokazuju da psi u Zagrebu dnevno naprave oko 5 tona izmeta. Od toga čak 2,5 tona ostane na gradskim ulicama, parkovima, igralištima, šetnicama, cestama. To su podaci s kojima je u javnost izašao gradski zastupnik HSLS-a Alen Ostojići i koji pokazuju koliko je građanima doista stalo do njihova grada. Dakle, pola! Pola vlasnika pasa ne skuplja izmet za svojima psima. A pola nije iznimka. U Zagrebu ima više od 50.000 pasa, a to znači da više od 20.000 ljudi ode u grad, prošeće svog psa i onda ostavi izmet na javnoj površini. To znači da 20.000 ljudi nije stalo do njihova grada. A više od 20.000 ljudi ne može biti “netko nepoznat“. Možda je teško priznati, no to su jednostavno građani svuda oko nas kojima nije dovoljno stalo do ljepote i zdravlja grada.
Reći će netko kako je ovo pretjerivanje i da je ostavljanje psećeg izmeta “sitni grijeh“. No pokazivanje nepoštovanje prema gradu uvijek je pokazivanje nepoštovanja prema gradu. I svatko tko to čini, ali i tko šutke promatra kako drugi ti čine nema se pravo buniti ni zbog “velikih problema.“
Ja nisam sreo pesoljupca koji ne tvrdi da uvijek kupi za svojim pesom.. A grad zasran samo tako