Prošlog je tjedna u metropoli otvoren Boogie. Podrum starog Maraschina, donedavno Pepera, preuređen je kako bi postao novom mekom jazza u Zagrebu, možda i onakvom kakva je nekada bio BP Club.
I nedostajalo je toga jer u Zagrebu jazza nikada nije nedostajalo. Kao ni bilo čega drugog. No to “bilo što drugo” uvijek je imalo neku svoju prepoznatljivu lokaciju. Nakon odlaska Boška Petrovića i zatvaranja BP Cluba jazz je intenzivnije živio u VIP clubu, no bez nekog baš svojeg mjesta. A glazbu afroameričkih korijena koja je slavu dosegla još početkom prošlog stoljeća moglo se u Zagrebu čuti na dosta mjesta. Lap, Kulušić, &TD, SKUC, Studentski centar pa i Melin u Tkalčićevoj bila su mjesta koja su redovito održavala jazz večeri. Novi pravi jazz klub morao je pričekati odluku Tome Ricova, čovjeka koji i sada iza sebe valja nekoliko dobro posjećenih mjesta poput Johanna Francka ili KIC-a. A i on je dobro uočio da je jazz scena doživjela stanoviti restart u gradu pa je nekadašnja mjesta poput SKUC-a ili Kulušića zamijenio cijeli niz manjih lokala u kojima se može doći i poslušati jazz glazba.
Zagrebačko gradsko kazalište Komedija jazz želi promovirati kroz novi Cabaret Jazz Club na mjestu VIP Cluba. Odjednom bi tako zahtjevna jazz publika mogla i birati između dva mjesta. No, osim adekvatnog uređenja, jazz klub mora imati i ono nešto, karizmu koju je imao BP Club.
Jer u ono vrijeme institucija Boška Petrovića, mislimo i na osobu i na klub koji je nosio njegove inicijale, bilo je jedno od najvažnijih mjesta u gradu. Bilo je to kao paralelni život, ulazak u drugačiji lifestyle koji nije bio satkan od bilo čega vidljivog. A opet je bio jasno vidljiv i opipljiv. To je ideal koji je teško, ali ne i nemoguće dostići. Domaća je jazz scena dovoljno kvalitetna, s ponekim nastupom nekog uvaženog stranog glazbenika bilo bi to već i sjajno. BP Club teško se može ponoviti, ali prostor je tu da svoju karizmu donese možda baš Boogie.
