Nakon što je 52 godine ovdje cvala alternativna kultura koja je formirala generacije hrvatskih umjetnika, u utorak u deset ujutro, na Svjetski dan jabuka, kutlni je klub deložiran, a njegova je budućnost neizvjesna. Nedavno je pokrenuta i peticija kojom se od Grada zahtjeva da se Jabuku proglasi spomenikom kulture te poništi javni natječaj za novu upravu.
A Jabuka je uistinu od samih početaka spomenik kulture. Plakat za njeno otvorenje, 17. veljače 1968. dizajnirao je Boris Bućan koji se s nostalgijom prisjeća tih vremena.
Bili smo zaluđeni Beatlesima
-Jabuka je bila važan dio naših života. Nisam dolazio baš često, no družio sam se s ljudima koji su ju pokrenuli, među njima s Perom Kvesićem i Gordanom Novakom koji su naručili plakate. Napravio sam dva plakata od kojih je uspjeliji onaj s prepolovljenom jabukom, zebra uzorkom i klincima u hipi ambijentu - govori nam ovaj veliki likovni umjetnik čiji je plakat za predstavu Žar ptica uvršten u 300 najboljih plakata svih vremena prema izboru londonskih galerista.
-Otada je prošlo puno vremena pa se više ne sjećam baš svega. Bili smo tada zaluđeni s Beatlesima, a oni baš negdje tada osnovali svoju glazbenu tvrtku Apple Crops pa mislim da je otuda inspiracija za ime - te dodaje da je ljudima danas prijeko potreban novi hipi pokret.
-Ovo zabranjivanje je zastrašujuće. Hitno nam treba novi hipi pokret, glazba, dobre vibracije i ples, pogotovo onima koji misle da se stvari trebaju rješavati nasiljem - poručio je slavni dizajner koji je obilježio prvu fazu tada Omladinskog kluba Jabuka gdje su mladi buntovnici slušali ploče Jimija Hendrixa, Doorsa, Beatlesa i Stonesa.
Raj za darkere
U novu fazu Jabuka je ušla sredinom 80-ih kada polako postaje središnje mjesto okupljanja darkera. Književnica Rujana Jeger s Tomislavovom Petrovićem 1985. pokreće slušaonu Dark Dance prema kojoj je darkerski pokret dobio ime.
-Bili smo klinci, srednjoškolci. Uspjeli smo nažicati tadašnje vodstvo da nam prepusti srijedu za naš program. Dobrim danom nas je tamo bilo jedva dvadesetak - prisjeća se Rujana Jeger početaka 'dark' programa.
Tih je godina, kaže, teško bilo nabaviti crne traperice, ploče i kazete pa je cvala razmjena i duh zajedništva koji je zaštitni znak Jabuke i danas. Glazbom, nastavlja ona, Jabuka nije zaostajala od londonskih klubova koje imala prilike vidjeti 80-ih.
-Odjeća je bila nešto siromašnija, obukli smo se u crno i to je bilo to. Rijetko tko je imao Marte, a pojaseve sa zakovicama izrađivali smo sami. U Jabuku su dolazili i pankeri, među njima i moj muž. Kasnije mi je priznao da su išli jer su im cure u Jabuci bile zgodnije od pankerica iako im je glazba bila patetična - smije se slavna književnica.
-Jabuku su obilježili kreativci, konceptualni umjetnici Darko Fritz i Igor Grubić stalno su visili tamo, kao i ekipa iz Kugla glumišta. Glazbu je puštao Zdenko Franjić koji stoji iza brenda Slušaj najglasnije, da ne spominjem Bina Uršića i Borisa Kuka i njihov Božesačuvaj koji je zaslužan za prepoznatljiv dizajn karata i plakata. Danas je to birtija gdje se dolazi plesati, a nama je bila neka vrsta Googlea, kulturni dnevni boravak - govori. Dodaje i da je Jabuka oduvijek poznata kao tolerantno mjesto bez ekscesa u koje su od samih početaka dobrodošle bile i LGTB osobe.
- U Jabuci sam slušala koncert Urge Overkilla koji se kasnije proslavio na soundtracku za Pakleni šund. Na svirci White Zombiea bilo je nas nekoliko, a danas Rob Zombie nastupa pred desecima tisuća ljudi - navodi nam samo neke od kultnih svirki spisateljica.
U Trst po ploče
U 80-ima je počela i suradnja s Omladinskim radijom, današnjom Stojedinicom, kaže nam Marijo Stojanović Stoja, dugogodišnji zaposlenik Jabuke i organizator izložbe povodom 45 godina kluba.
-Nije bilo lako nabaviti ploče, no Jabuka je imala razgranatu mrežu skauta. Kada bi Bowie pustio stvar, netko bi sjeo u auto i otišao u Trst po nju pa bi već idućeg dana svirala u Jabuci. Tu je bila njena snaga, u svježoj glazbi koja bi se potom puštala na Omladinskom radiju - kaže nam Stoja.
Vanjski stage, koji je srušen postavljen je 1987. uoči Univerzijade. Rane devedesete bile su mračno doba za mnoge zagrebačke klubove, no ne i za Jabuku koja je radila i tijekom rata.
-Radila je do dva, a konobar Leo išao je svaki dan pješice od Dubrave i vraćao se kući u vrijeme zamračenja. Jabuka je prva '92. i '93. imala Halloween party i proslavu Dana Svetog Patricka koje danas imaju svi kafići u gradu - otkriva nam Stoja.
Zadnji bastion kreative
Sredinom 90-ih u hrvatskoj je cvala rock scena, a Jabukaton, glazbena tvrtka koju su pokrenuli Jabučari iznjedrila je legendarne bendove poput Majki, Leta 3, Hladnog piva, Kud Idijota... Tada "jabučari" počinju organizirati i velike rock koncerte Fiju Briju i Zagreb gori, a utemeljena je i rock nagrada Crni mačak. Paralelno s tim u Jabuci sviraju kultni strani bendovi poput Death in June koji je prije nekoliko godina, baš ovdje održao svoj posljednji koncert, a na coveru jednog albuma frontmen Douglas Pearce obukao je krvavu uniformu hrvatskog branitelja. U Jabuku je 90-ih rock kritičar Aleksandar Dragaš u noćni izlazak doveo i Krista Novoselića, basista Nirvane.
Prvi puta je zatvorena '98. nakon tužbe zbog buke koju su podnijeli susjedi. Tri godine kasnije, dobili su spor pa je nanovo otvorena u svibnju 2001. Tada je počela era kultnog programa Night of faith and Devotion dj-a Tomislava Fučkara, a noviju, "hipstersku" glazbu na Toboganu su puštali DJ Dabi i Sanjin.
-Tada je došao Marin Viduka Stiv, Tomica (Petrović) ga je dovukao iz Lapa, a na vanjskom stejdžu nastupili su Bare i Plaćenici, Zoran Predin i Partibrejkersi. Susjedi su se žalili pa od tada nemamo koncerte na terasi, a zadnji je svirao Matija Dedić čiji su starci, Gabi i Arsen, baš kao i moji, tu dolazili 70-ih - kaže nam Stoja koji je u Jabuci počeo skupljati čaše kao 19-godišnjak i u Jabuci ostao do samog kraja.
-Uz Jabuku se nitko nije obogatio, svi radimo druge poslove i voljni smo ovdje raditi za džabe, samo da klub opstane. U ovih 19 godina otkako sam tu, Stiv nikome nije dao otkaz. Jabuka je zadnji bastion kreativne zagrebačke kulture. Njen utjecaj na današnju scenu je nemjerljiv. Nitko od nas ne može zamisliti život bez Jabuke, Jabukovac 28 nam je dom već 52 godine i nećemo se predati. Naći ćemo način da preživimo, borit ćemo se dok nam živo srce brije! - zaključuje Stoja.
