LED displej od 100 kvadrata na staklenoj fasadi Nacionalne i sveučilišne knjižnice koji u bojama ispisuje slova glagoljice malo je koga ostavio ravnodušnim. Činjenica da je to najveći micro:bit ekran na svijetu te da ga je dizajnirao i isprogramirao maturant Tehničke škole Ruđera Boškovića stvar čini samo još boljom.
Iza sebe ostavio 50 kolega
Leon Gospodarić, 19-godišnjak iz zagrebačkih Mlinova, radio je i do 13 sati dnevno, i to bez da je jednom izostao s nastave, na svom projektu kako bi stvorio ovo čudo tehnologije koje je lani krasilo zgradu NSK. Nedavno je za njega dobio Veliku nagradu natjecanja INOVA – mladi u konkurenciji od više od 50 zagrebačkih srednjoškolaca. Displej je, naime, uz pomoć Instituta za razvoj i inovativnost mladih izradio kao bio dio izložbe “Hrvatska glagoljica” autora Sandija Antonca koja je organizirana u NSK krajem prošle godine, a kada je shvatio da se njegovi vršnjaci obično ne bave tako kompliciranom tehnologijom, odlučio je prijaviti se na natjecanje.
– Nisam baš znao da ću pobijediti, ali sam bio siguran da ću visoko kotirati. No, moram priznati da mi je bilo zanimljivo gledati kako sucima pada čeljust kad su shvatili da maketa koju im pokazujem predstavlja nešto golemo što je stajalo na staklenoj fasadi NSK – smješka se Leon, maturant smjera elektronike, koji je za svoj trud dobio medalju i pokal koji krasi prostor “Ruđera”. A kako displej funkcionira?
– Pet je micro:bitova koji rade sve, a jedan je glavni. Kad taj jedan “naredi” ostalima da je vrijeme da se promijeni boja i slovo na zaslonu, oni ga “slušaju” i mijenjaju redoslijed malih LED lampica koje se moraju upaliti. Tako se stvara novo slovo u drugoj boji, i to nasumičnim redoslijedom – objašnjava mladi inovator. Iako teorija zvuči sasvim jednostavno, dodaje, poseban je izazov bio primijeniti je na tako velik zaslon. Jedan micro:bit obično radi s mnogo manje žaruljica pa je ovaj projekt poslužio kao testiranje koliko ih zapravo može podnijeti.
A kada se ne igra lemilicom, čipovima i spojevima ili priprema za državnu maturu nakon koje namjerava upisati zagrebačko Tehničko veleučilište, Leon slobodno vrijeme provodi svirajući kontrabas u Simfonijskom orkestru mladih SO DO i u svom bendu, u kojemu se prima onog instrumenta koji je dečkima u ekipi u tom trenutku potreban.
Glazba je prva ljubav
– Sviram gitaru, ukulele, bas, pjevam, sve mi ide – kroza smijeh će Leon kojemu je glazba, priznaje, najveća strast u životu. Njome se bavi od malih nogu, zanima ga sve od rocka do jazza, a “Ruđer” je upisao jer ga je zanimalo proučavati tehničke procese proizvodnje zvuka. Želi, naime, svoje strukovno znanje jednog dana primijeniti u glazbenom studiju kao producent.
Svaka cast..