Inače tmurni i sumorni hodnici Specijalne bolnice za kronične bolesti dječje dobi u Gornjoj Bistri od početka su tjedna prepuni smijeha, sreće, igre i glazbe. Djeca s poteškoćama u razvoju, prikovana za krevet, rijetki slučajevi bolesti... Radost se nekima nazire tek u očima jer ne mogu pomicati udove. Svih 110 pacijenata te “bolnice na kraju grada”, kako je zove njezin ravnatelj Željko Weiss, oduševljeni su zbog dolaska više od dvjesto talijanskih volontera, koji su svoj odmor odlučili provesti u šatorima na livadi pokraj starog dvorca u kojem se nalazi bolnica.
Gitara i pjesma
Tijekom deset dana kampa koji je nazvan “Vrt plavih ruža” s pacijentima će se, ovisno o stupnju njihova oštećenja, igrati na 78.000 četvornih metara vrta, voditi ih u šetnju, stimulirati njihovu pažnju, a s nepokretnima provodit će vrijeme u sobi.
– Hranimo ih, sviramo im gitaru i pjevamo – kazao je 18-godišnji Filippo, koji je u kamp, koji se održava trinaest godina, došao prvi put. O njemu mu je pričao bratić, a pacijente i bolnicu zamišljao je potpuno drukčijima. Djeca smještena u njoj u puno su težem stanju nego što je zamišljao, kaže, dok mu pozornost odvraća zaigrani četverogodišnji Dino koji boluje od Downova sindroma.
Dino je jedan od malobrojnih koji čeka da ga udomi jedna volonterka, a takvih je slučaja tijekom godina bilo četvero.
– Osim dok traje kamp, neki volonteri dolaze i tijekom godine pa je razumljivo da se i zbliže s pacijentima – rekla je zamjenica ravnatelja bolnice Zlatka Kirschenheuter te dodala kako roditelji ovu djecu uglavnom ne posjećuju. I sami su socijalno ugroženi. No neki se jednostavno nisu mogli boriti s time da im dijete ima posebne potrebe.
– Pacijenti dobivaju svu potrebnu medicinsku stručnu pomoć, no sestre ne mogu svima posvećivati punu pozornost. Tu volonteri uskaču sa zagrljajem i toplinom – rekao je ravnatelj Weiss te dodao kako je kroz bolnicu prošlo gotovo sedam tisuća volontera. Vodi ih don Ermano D’Onofrio, koji je u Hrvatsku došao tijekom rata kako bi pomogao izbjeglicama u kampovima.
Zaredio se tijekom rata
Odlučio se zarediti dok je boravio u kampu u Baškoj Vodi.
– Točno se sjećam trenutka kada sam osjetio da cijeli život želim posvetiti pomaganju djece. Svake godine volontera je sve više, a sada prvi put imamo i trideset Hrvata iz Benkovca – kazao je don Ermano, koji vrijeme provodi u šatoru sa svojim štićenicima. Dolaze, kaže, za svu djecu, ali svatko nesvjesno odabere svog miljenika zbog kojeg se vrati i druge godine.
