Odlaskom u Mostar Zoran Milanović povukao je državnički potez. A odabirom trenutka kada je otišao, izborom institucija koje je obišao te izjavama danim u Mostaru, pokazao je da vodi najsuvisliju i za bosanskohercegovačke Hrvate najbolju politiku koja se naspram BiH krojila u Zagrebu unatrag dva desetljeća. Uputivši se u Mostar u času kada je postojala realna opasnost da planu međunacionalni sukobi te obilazeći u neredima oštećene zgrade Hercegovačko-neretvanske županije i sjedišta HDZ-a, premijer je pokazao kako je Hrvatska vrlo zainteresirana za događaje u susjedstvu, a posebice za položaj Hrvata. Time što je u Mostar otišao osobno, a nije slao ministricu vanjskih poslova iz koalicijske stranke, premijer je demonstrirao da Hrvatska nema namjeru biti promatrač, već se aktivno zauzima za zaštitu Hrvata i njihove ravnopravnosti s ostala dva konstitutivna naroda u BiH. Ne manje važno, Milanović je pritom nedvosmisleno poručio da je Hrvatska za očuvanje cjelovite BiH.
Ukratko – ponio se onako kako hrvatskom državniku dolikuje. Pritom valja spomenuti da odlazak u Mostar (koji je isprva naišao na kritike – kako iz BiH tako i iz Zagreba, koje su se stišale za nekoliko dana te je sve sjelo na mjesto), nije nikakav eksces ili slučajni pogodak.
Nakon što mu je Sabor potvrdio mandat, Milanović je za prvo putovanje u inozemstvo odabrao upravo BiH. Kao predsjednik Vlade RH najprije je službeno posjetio Sarajevo, a potom otišao u Mostar, Vitez i Široki Brijeg. Tek nakon Sarajeva, Milanović je otputovao u Bruxelles. U međuvremenu je premijer još četiri puta bio u BiH.
Milanovićev interes za BiH i tamošnje Hrvate isključivo je državnički. Za razliku od svojih prethodnika, nije išao po glasove jer SDP u Bosni i Hercegovini nikada nije niti će ikad imati svoju biračku bazu. Premijer, kao i predsjednik države Ivo Josipović, naprosto razumiju da su Hrvati u BiH u teškom položaju te da im treba podrška matične države u zadržavanju konstitutivnosti i ostvarivanju prava da sami izaberu svog predstavnika.
Milanoviću valja priznati i to da je nakon više od dvadeset godina prvi hrvatski premijer koji je doista otišao među bosanskohercegovačke Hrvate. Pokojni predsjednik Franjo Tuđman je provođenje pogubne politike stvaranja Herceg Bosne prepustio Mati Bobanu i Gojku Šušku, a pažnja zagrebačke politike pritom je bila fokusirana na zbrajanje glasova koji bi se s izbornih lista u BiH prelijevali u HDZ-ove zastupničke mandate. Kada je došlo do promjene vlasti i dokidanja predsjedničkog sustava, Ivica Račan kao premijer nije imao dovoljno volje ni energije za BiH. Vođenje politike prema susjednoj zemlji tako je preuzeo bivši predsjednik Stjepan Mesić. On je s Hrvatske skinuo stigmu agresora, ali je istodobno pokazao da Hrvate i njihov položaj u BiH ne razumije niti ga on previše zanima. Njegovao je odnose s Bošnjacima, a zatezao s Hrvatima. Figurativno, Mesićeva politika prema BiH temeljila se na posjetima Sarajevu i degustaciji ćevapa na Baščaršiji.
Ivo Sanader se pak u svom premijerskom mandatu uopće nije bavio BiH niti tamošnjim Hrvatima. Njega je zanimala isključivo Europska unija.
Život u BiH je u međuvremenu išao nekim svojim tijekom koji, kako se pokazuje, ni za koga u BiH nije perspektivan, a posebno ne za Hrvate.
Hrvatska se politika, kako sada stvari stoje, osvijestila u tom pogledu. Osim što je za pohvalu Milanovićev aktivan interes za BiH, valja reći i da je prvi put od kada je na vlasti, postigao konsenzus oko nekog pitanja.
Njegov odlazak u Mostar jednako su podržali Josipović, kao i šef oporbe, Tomislav Karamarko. Budući da nije imao razloga za kritiku, Karamarko je kao politički rival mogao biti suzdržan. Ali nije, ponio se odgovorno te podržao premijera.
I dalje je pogubno stvaranje Herceg-Bosne, a sa Dodikom iz RS naši piju kave. Koje licemjerje. Herceg-Bosna je neminovnost ili od Hrvata u BiH neće ostati ništa nego grobovi predaka.