Kada bi se sva hrana proizvedena na ovome planetu ravnomjerno
raspodijelila, baš svaki Zemljanin mogao bi svakoga dana pojesti
količinu hrane čija je energetska vrijednost oko 2200 kalorija. To
znači da se proizvodi dovoljno hrane da se prehrane baš svaka usta. No
priča o kruhu ili riži našoj svagdašnjoj puno je kompliciranija od ove
naše jednostavne računice.
Posljednji mjeseci žestoke pobune zbog visokih cijena hrane i njezine
nedostupnosti za siromašnije slojeve pokazali su da se svijetom valja
jedna nova kriza koja bi mogla postati ozbiljnija i od one vezane za
klimatske promjene ili neke druge teške političke krize. Naime, brojci
od 800 do 900 milijuna ljudi koji se nalaze ispod ruba gladi i potpuno
ovise o hrani koju će im netko dati kao humanitarnu pomoć, pridružili
su se milijuni onih koji su do prije koji mjesec mogli kupiti ono
najosnovnije za preživljavanje, no sada više ne mogu. Na svome
prošlotjednom zasjedanju i Svjetska je banka istaknula problem
vrtoglavog rasta cijena hrane kao potencijalno najveću i najozbiljniju
svjetsku opasnost.
Cijene hrane na globalnoj razini od ljeta 2007. godine narasle su u
prosjeku više od 40 posto, no zabrinjava astronomski rast cijena
najosnovnijih namirnica, osobito žitarica. Svjetske statistike govore
da je u posljednjih godinu dana najviše poskupjela pšenica – čak 130
posto. Usto, zalihe te temeljne žitarice nikad u posljednjih nekoliko
desetljeća nisu bile manje – procjenjuje se da svijet trenutačno ima
zaliha za samo 12 tjedana. Cijena soje podigla se 87 posto, a riže,
koja je osobito osjetljiva jer prehranjuje gotovo cijelu Aziju, 74
posto. Koliko je to ozbiljan podatak govori i činjenica da upravo riža
u prehrani stanovnika većine siromašnijih zemalja u Aziji čini 63 posto
kalorija, a polovicu kalorija čini u podsaharskoj Africi.
U Kini, samo od početka ove godine, cijene hrane narasle su 21 posto, a
cijene svinjetine u posljednjih godinu dana čak 58 posto. Istodobno
raste potrošnja mesa, a podaci govore da danas prosječan Kinez pojede
50 kilograma mesa godišnje, dok je 1980. jeo samo 20 kilograma.
Svjetska banka u svojem najnovijem izvješću procjenjuje da se problem
rasta cijena hrane i nedostatka osnovnih namirnica na svjetskom tržištu
neće moći tako brzo riješiti i da će cijene sigurno rasti do kraja
2009. godine, a onda bi se mogle stabilizirati, no stručnjaci
upozoravaju da se to neće dogoditi samo od sebe, već da vlade diljem
svijeta moraju poduzimati neke korake i mjere kako bi se to doista
dogodilo.
Promjene klime
Te mjere podijeljene su u tri bloka – prvi obuhvaća one mjere koje bi
vlade trebale poduzeti kako bi najugroženijem stanovništvu, stvaranjem
nacionalnih programa i mreže za pomoć, osigurale redovitu prehranu.
Drugi blok mjera obuhvaća intervencije kako bi se smanjile cijene hrana
u zemlji, i to, primjerice, smanjivanjem poreza i drugim
administrativnim mjerama. Treći blok odnosi se na dugoročnu politiku
povećanja proizvodnje hrane, ali i stvaranja zaliha.
Iako sve ovo zvuči kao još jedna beskorisna teorija, treba pogledati
zašto je planet, koji u osnovi proizvodi dovoljno hrane, upao u takvu
nevolju kojoj se u bliskoj budućnosti, tvrde mnogi komentatori i
stručnjaci, ne vidi kraja.
Progovorimo prvo nešto o klimatskim promjenama koje su posljednjih
godina postale najveći globalni problem. One su na rast cijena hrane
djelovale na dva načina. Prvi je potpuno izravan – promjene klime,
odnosno suše i poplave, promjene ciklusa padalina, prouzročile su teže
poremećaje u proizvodnji žitarica na najugroženijima mjestima na
Zemlji, primjerice, u Kini i podsaharskoj Africi, gdje su se goleme
površine, na kojima su nekad rasle žitarice, pretvorile u pustinju.
Drugi problem gotovo da graniči s apsurdom jer mu je primarna namjera
bila obrnuti proces globalnog zagrijavanja.
Manje hrane na tržištu
Naime, goleme površine na kojima se nekad uzgajala hrana prenamijenjene
su u površine na kojima se uzgajaju kulture od kojih se proizvodi
biogorivo. U mnogim razvijenim zemljama poljoprivrednici dobivaju bolje
poticaje za ovakvu proizvodnju i postižu bolje cijene za svoje
proizvode, pa je logično da, zbog želje za zaradom, više ne proizvode
hranu. Logična posljedica toga procesa jest ot da je u posljednjih
nekoliko godina na svjetskom tržištu sve manje i manje hrane,
ponajprije osnovnih namirnica poput žitarica. U međuvremenu javila se
sumnja u tvrdnje da će se uvođenjem biogoriva smanjiti emisija
stakleničkih plinova, a europska agencija za zaštitu okoliša prije
nekoliko dana objavila je da za to nema znanstvenih dokaza. Štoviše,
zakuhavanjem svjetske krize hrane na površinu je isplivala i činjenica
da nema pouzdane znanstvene potvrde o dobrobiti biogoriva za atmosferu.
Apsurdno, želja za rješavanjem jednog problema izazvala je krizu koja
bi mogla ozbiljno ugroziti globalnu stabilnost.
Jedan od faktora koji je zasigurno utjecao na rast cijena hrane jest
činjenica da su vlade posljednjih desetljeća u prvi plan uvijek
stavljale interese proizvođača hrane, a ne onih koji hranu kupuju i
konzumiraju. To se osobito odnosi na velike i razvijene zemlje koje su
stvorile sustav poticaja za koje mnogi smatraju da su u korijenu ovoga
problema. Vlade zapravo daju poljoprivrednicima poticaje kako bi im
omogućile da zarade više nego kada bi svoje proizvode prodavali na
slobodnom tržištu.
Obustavljen izvoz
U istu kategoriju idu i poticaji, odnosno porezne olakšice
proizvođačima hrane koji svoje proizvode izvoze, kao i visoki nameti na
uvoz hrane kojima je cilj zaštititi domaćeg proizvođača. Koliko su
upravo ovi posljednji faktori zakomplicirali situaciju nakon što su
diljem svijeta počele pobune onih koji na spavanje odlaze prazna
trbuha, a svijet shvatio da se nalazi duboko u “prehrambenoj krizi”,
govori podatak da su vlade diljem svijeta zabranile izvoz hrane. Kad su
to učinile velike zemlje s velikom proizvodnjom žitarica, poput
Kazahstana, Ukrajine i Indonezije, pokrenuo se domino efekt, a rezultat
toga nije bio pad cijena hrane, nego njihov rast zato što je na
svjetskom tržištu hrane sve manje. Stradali su oni koji su i prije bili
u problemu – zemlje koje ne proizvode dovoljno i koje životno ovise o
uvozu hrane.
Riječ je uglavnom o zemljama koje su na rubu siromaštva ili su potpuno
siromašne. Ekstremni primjer je Eritreja koja proizvodi samo 13 posto
svojih potreba hrane, a 87 posto najosnovnijih namirnica uvozi. Ako se
tome doda činjenica da cjelokupnim svojim izvozom pokriva samo
dvadesetak posto hrane koju mora uvesti, o razmjerima problema ne treba
ni razglabati. Ta je zemlja i dosad ovisila o međunarodnoj pomoći, a u
situaciji kadi cijene hrane vrtoglavo rastu, sve počinje pomalo
nalikovati na katastrofu.
Slično je i u Egiptu, gdje se broj stanovnika udvostručio u posljednjih
dvadeset godina. Čak i mitski plodna dolina Nila može prehraniti samo
polovicu egipatskog stanovništva, a ostatak hrane dolazi iz uvoza. U
zemlji je već bilo nereda, a obračuna svakodnevno ima u dugačkim
redovima za kruh. Naime, potaknut činjenicom da većina njegovih
sunarodnjaka nema sredstava da bi se prehranila, predsjednik Hosni
Mubarak zapovjedio je vojsci da sve svoje pekarnice stave u pogon kako
bi se proizvelo dovoljno jeftinijega kruha i kako u redovima više ne bi
bilo nasilja. Posljednjih petnaestak dana mnogi svjetski mediji
objavljuju reportaže iz zemalja poput Egipta u kojima obitelji svjedoče
kako više ne mogu osigurati tri obroka. Tako su mnoge obitelji potpuno
ukinule jedan ili čak dva obroka, a skuplje namirnice poput mesa jedu
se jednom tjedno ili se uopće ne jedu. A na Filipinima je situacija za
zalihama i cijenama riže takva da su vlasti izdale naputak da se u
restoranima i menzama uobičajene porcije riže smanje napola. Redovi za
jeftinu rižu koju dotira vlada beskrajni su.
Zarada od genetike
Stručnjake zabrinjava i činjenica da broj stanovnika na planetu stalno
raste i da će ih do 2050. biti više od devet milijardi. Usto, ekonomski
rast u prenapučenim zemljama, poput Kine ili Indije, otvorio je ponor
koji je bez radikalnih i revolucionarnih poteza nemoguće premostiti.
Golem broj ljudi ima više novca i želi više i bolje jesti, i to
uglavnom industrijski obrađene i procesuirane hrane. Kad se tome
pribroji bogati zapadni svijet, koji sve više inzistira na kvaliteti
hrane bez obzira na cijenu, statistike pokazuju da je 80 posto hrane
koja se prodaje u svijetu – industrijski obrađeno.
No valja progovoriti i o svjetlu na kraju tunela. Mnogi autori
podsjećaju da se slična kriza dogodila početkom sedamdesetih. Okolnosti
su bile vrlo slične – cijene proizvoda u cijelom su svijetu rasle,
financijska tržišta su posrtala, a iz razvijenog svijeta stizalo je sve
više zahtjeva za hranom. Izlaz je tada pronađen u izmjenama politike
prema proizvodnji hrane i u korištenju znanstvenih dostignuća kako bi
se povećala proizvodnja hrane. Politički programi ohrabrivali su
farmere da proizvode više, a nove hibridne vrste sjemena davale su više
prinose. Hrane je bilo, a bila je i pristupačna. No najnovija kriza
zahtijeva i neka nova rješenja – više površina zasijanih žitaricama,
više povoljnih financijskih aranžmana za poljoprivrednike, ali i nešto
od čega većina na planetu ipak zazire, a to je primjena novih
znanstvenih dostignuća.
Riječ je, naime, o genetički preinačenim žitaricama koje se trenutačno
siju u samo 23 zemlje. No pod pritiskom gladi, u mnogim siromašnim
zemljama već ozbiljno razmišljaju o tome da prihvate GM sjeme koje bi
im, tvrde zagovornici toga znanstvenog dostignuća, osiguralo da budu
neovisni o uvozu. No protivnici sa sumnjom gledaju na sve i pitaju se
je li možda kriza izazvana upravo zato da bi ta vrsta sjemena zavladala
svijetom. Zarada onih koji su već duboko ugazili u ovaj biznis bila bi
nemjerljiva, nezamisliva.
RAT ZA HRANU
