Fondovi EU, državne potpore, subvencije, kvote, carine, licenciranja, ograničavanje cijena, fizičko ograničavanje izvoza i uvoza, povlaštenih porezni tretman itd. su neki od oblika državnog intervencionizma koji na ovaj ili onaj način čine ono što se zove crony kapitalizam – situacija u kojoj državni birokrat ili činovnik temeljem legitimne zakonske osnove kojom je diskrecijski i arbitrarno određena skupina (neovisno jesu li u kapacitetu fizičke osobe, pravne osobe tj. biznisa, udruge ili nekog drugog oblika interesnog udruženja) kojoj se određuju 'prava' ili druga vrsta privilegija u odnosu na sve druge koji nisu u toj skupini. Najčešće ono što se zove 'pravom' ne predstavlja ništa doli čisti i goli ekonomski interes primatelja, a na račun i trošak ostalih građana. Dapače, radi se o klasičnoj situaciji igre nulte sume – država nekome nešto mora uzeti da bi nekome nešto dala, uz napomenu da državni birokrat po putu za sebe zadrži legalnu proviziju u obliku svoje plaće, troškova ureda itd.
Tek kada državni činovnik napravi nešto što se kvalificira kao konzumacija privilegija (npr. isplata potpora onima koji 'ne ispunjavanju kriterije') mimo onoga što je zapisano u zakonu, to se proglašava pogrešnim i kažnjivim. Međutim, uopće se ne problematizira činjenicu da se takvim zakonima, na prvom mjestu, radi o direktnom zadiranju u ekonomske slobode svih onih koji su to prisiljeni i bez svoje volje financirati. Dio ekonomskih sloboda podrazumijeva neopstruiranu odluku pojedinca, obitelji ili tvrtke o tome u što će i koliko investirati, te koliko će i kome od svoje zarade dati. Ako država naplaćuje poreze koji ne služe temeljnom razlogu postojanja države – zaštite prirodnih prava pojedinca (život, sloboda, privatno vlasništvo) – nego se koriste u svrhu 'boljeg uređenja društva' političkim odlukama koje podrazumijevaju biranje industrija, sektora, grana i pojedinih poduzeća koji dobivaju novčane uplate ili druge vrste povlastica, a sve na 'trošak države' koji kao takav ne postoji (jer nema državne potrošnje koja ne ide na nečiji trošak u realnom sektoru), tada svjedočimo grubom narušavanju ekonomskih sloboda.
Dakako, sve je upakirano u eufemizme poput 'od države prepoznatih i propulzivnih industrija', 'strateških sektora', 'nacionalnih interesa' i ostalih konstrukcija kojima se hrani crony kapitalizam i dio populacije (u ovom slučaju tvrtki, a posljedično i građana direktno ili indirektno vezanih uz njih, osobito njihovih vlasnika), a sve na račun onih kojima su ti novci direktno ili indirektno uzeti kroz poreze ili na drugi način povećane troškove i/ili smanjene mogućnosti ostvarivanja prihoda (a mnogi toga nisu niti svjesni). Svaka država je kapitalistička – pitanje je samo koliko kapitala je pod kontrolom države. U tom smislu, poštivanje zakona od strane političara koji mu daje moć da prema predmetnoj zakonskoj osnovi i u 'skladu s kriterijima' sudjeluje u prisilnom oporezivanju i arbitrarnom dijeljenju tuđih novaca, njegovo postupanje ne čini pravednim. Naglasak je na pravednosti – ne na zakonskoj utemeljenosti. I to ne na pravednosti spram onih koji primaju potpore, nego onih koji ih plaćaju. Željezni trojac kojeg čini visokopozicionirani političar (npr. ministar), nižerangirani birokrat (npr. djelatnik agencije koja provodi tzv. 'program potpora' i za to prima plaću) i privatni biznis koji je primatelj istih, su davno opisani u knjizi 'Free to choose' kao sveto trojstvo crony kapitalizma. To su interesne skupine, koje koristeći tuđi novac, to što rade predstavljaju kao osnaživanje nacionalnog gospodarstva, zaboravljajući jasno reći da je nacionalno gospodarstvo zbroj aktivnosti desetaka tisuća tvrtki i pojedinaca od kojih svatko radi za vlastiti, a ne nacionalni i kolektivni interes, ali nacionalnom i kolektivnom interesu doprinosi tako što mora poštivati interese svojih kupaca, dobavljača, kreditora, djelatnika i naposljetku države u obliku poreza.
Država bi im trebala osigurati jednaka pravila, jednake prilike bez arbitrarnih zapreka, nepovlašteni tretman i adekvatnu sudsku zaštitu u slučaju međusobnog spora, a ne okolnosti u kojima se pravila igre prekrajaju i uklapaju u prisilne 'programe potpora' onima koji su arbitrarno odabrani od onih koji imaju političku moć. Većina nas proizvodi jedan proizvod ili uslugu od koje živimo, a kupujemo na stotine drugih proizvoda i usluga od drugih. Ne čudi da postoji inherentna sklonost zagovaranju što slobodnijeg tržišta i što veće konkurencije među onima koji nama isporučuju proizvode i usluge jer to doprinosi (našem) većem izboru, boljoj kvaliteti i nižoj realnoj cijeni po kojoj ih kupujemo. Međutim, istovremeno postoji i inherentna sklonost zazivanju povlaštenog tretmana onoga što sami proizvodimo (npr. zazivanje državnih 'programa potpora' u sklopu kojih dobivamo novac poreznih obveznika koji nam taj novac nikada ne bi dali na dobrovoljnoj osnovi). Svi koji agitiraju za takvu vrstu privilegija bi bili svjesni da se radi o jalovom nastojanju kada bi državi i politici bilo onemogućeno davanje takvih vrsta privilegija. Zdrav razum, a i povijesna iskustva, nam kazuju kako je jedna od najvećih prijetnji ekonomskim slobodama prevelika koncentracija političke moći. Država nam je potrebna kao instrument koji će osigurati očuvanje i neometano prakticiranje ekonomskih sloboda, međutim, kroz koncentraciju političke moći, istovremeno je najveća prijetnja ekonomskim slobodama. Nije problem što je državni dužnosnik 'davao potpore mimo procedure', nego što uopće ima mogućnost davati potpore.
