Što se Hrvatske tiče, Eurovizija se okončala na najbolji mogući način. Toliko smo toga dobili, pozitivnih osjećaja, ponosa, ushićenja, radosti... A ništa nas ne košta. Za razliku od Švicarske. I Baby Lasagna ima ono što je najvrednije, kako je i sam lucidno primijetio: “Neće ti žiri dolaziti na koncerte, nego publika”. Hrvatska je postala “united by music”, i to nas je ujedinio Istrijan, koji sam za sebe i svoj glazbeno-scenski OPG skromno kaže “mi smo samo klinci”.
Hollywoodska priča u “kućnoj radinosti”! Zahvaljujući i blamaži HRT-ova žirija, premda se HRT iskupio jer je naknadno ipak prepoznat potencijal čitavog paketa Baby Lasagne te efektno kroatiziran u videospotu koji je vizualno dojmljivo isprepleo ples i glazbu s pokretnim razglednicama po kojima ćemo biti prepoznatljivi mnogim strancima. Na početku turističke sezone Hrvatska nije mogla dobiti bolju reklamu. Nadajmo se da će tim oko Marka Purišića, prije svega u njegovu korist, znati pravno zaštititi Baby Lasagna simboliku i kapitalizirati sav taj hype. Da je nogometaš, bio bi i novčano nagrađen. Država se ne bi trebala ustručavati na odgovarajući način zahvaliti mladiću koji nas je talentom i iznimnom osobnošću tako lijepo predstavio. I puno stariji od tog “klinca” mogu štošta naučiti, a mladima je poslao vrijednu poruku da mogu ostati u Hrvatskoj i biti svjetski. Jedino što nas opet mori taj dojam pokradenosti.
Pa normalno da je i neglasovanje za Izrael politika