Roman Pavić rođen je u Osijeku 4. srpnja 1969. godine i za njega ste čuli samo ako ste mu rod, prijatelj, znanac, kolega ili, božesačuvaj, pacijent. Vrhunski je kirurg, profesor na Medicinskom fakultetu u Osijeku i pročelnik Zavoda za kirurgiju šake u Klinici za traumatologiju KBC-a Sestre milosrdnice u Zagrebu.
Bio je i dragovoljac Domovinskog rata, ranjen u akciji spašavanja i izvlačenja ranjenika. I ljubitelj je povijesti i umjetnosti. Ovo posljednje osobito je važno u biografskoj bilješci na omotu prvog romana Romana Pavića koji je ovih dana objavljen u nakladi Frakture.
No, kad Roman Pavić sebe nazove ljubiteljem povijesti i umjetnosti, to mi se čini izrazom skromnosti, a i strahopoštovanja prema područjima na kojima je on, doktor znanosti i kirurg, ipak samo amater. S gotovo 650 stranica romana “Pozdrav iz Staljingrada” zasipa vas golemo znanje i o umjetnosti, i o povijesti, kakvo je Roman Pavić mogao steći samo dugogodišnjim predanim i strastvenim proučavanjem građe kojom se koristi u romanu.
Promotivna bilješka izdavača na poleđini korica knjige tvrdi da je “Pozdrav iz Staljingrada” mala literarna senzacija, novopovijesni roman u kojem se bez ideoloških naočala prelama najzanimljivije i ideološki najopterećenije razdoblje suvremene povijesti”. Konstatacija nije pretjerana i opis je prilično točan. Pritom, autorovo veliko znanje o općoj i hrvatskoj novijoj povijesti, s naglaskom na Drugi svjetski rat i poraće, a osobito znanje o povijesti umjetnosti, također opće a pogotovo hrvatske, najveća je vrijednost, a ujedno i najveća mana romana. Počet ću od mane, zato što mi je manje važna i zato što se, njoj usprkos, od romana nisam mogao odvojiti dok ga nisam pročitao.
Želeći ugraditi u roman što više tog znanja, autor na većini stranica ispisuje nevinu i čistu literarnu naivu. Dramaturgija i naracija podređene su želji da se neupućenog čitatelja pouči, a upućenog podsjeti na što više stvarnih povijesnih likova, velikana hrvatske i ponekog svjetske likovne umjetnosti, na način koji je mjestimice enciklopedijski suhoparan, a mjestimice s više ili manje uspjeha romansiran u formi dijaloga. Tako se u životima trojice fikcionalnih junaka romana nižu susreti i opširni razgovori s Ljubom Babićem, Krstom Hegedušićem, Ivanom Meštrovićem, Jozom Kljakovićem, Antunom Motikom, Vojinom Bakićem...
Ti stvarni i izmišljeni likovi pritom raspravljaju naširoko o drugim velikim umjetnicima, o Crnčiću i Kraljeviću, opširno citiraju Matoša i Krležu. I sve se to podudara sa stvarnim događajima i situacijama iz života velikih umjetnika. Primjerice, jedan od trojice glavnih likova romana Meštrovića i Kljakovića susreće u ustaškom zatvoru, a većina onoga što umjetnici govore autentično je i ponegdje doslovce prepisano iz njihovih vlastitih članaka ili memoara. Nadalje, glavni likovi susreću i važne likove iz političke povijesti. Tu se kao epizodisti pojavljuju Churchill, Stepinac, Pavelić i Tito. Da nabrojim samo neke.
Trojica glavnih junaka romana su mladi zagrebački slikar Leon, liječnik Ivan kojeg upoznajemo kao specijalizanta kirurgije u Londonu te osječki svećenik, kapucin Robert. Vrlo pomno, pokatkad i pretjerano detaljno, autor dočarava ambijente predratnog, pa ratnog Zagreba, Londona, Osijeka... s naglaskom na umjetničkim, odnosno političkim ili crkvenim krugovima, kako se koji od njih već u kojima kreće. A tu su i s romantičnom prostodušnoću ispričane i ljubavne priče one dvojice koja se nisu zavjetovala na celibat.
No, u središtu romana je sudbonosno i sudbinsko iskustvo koje povezuje trojicu glavnih likova, koji su, naizmjence i pripovjedači. Zbog sličnih razloga, spašavajući živu glavu od ustaških ili gestapovskih sadista koji su ih uzeli na pik, kirurg, slikar i svećenik se “dobrovoljno” prijavljuju u hrvatske postrojbe u sklopu njemačkog Wermachta i prolaze kroz pakao istočnog fronta i bitke za Staljingrad, vrlo dobro znajući da su na pogrešnoj strani, uz sve kritičke opaske prema Sovjetima, njihovom vođi i ideologiji.
Ma što god mislili i kakav god dojam stekli o literarnom talentu ovog ipak amaterskog debitanta romanopisca, neosporan je njegov autoritet u poznavanju i skrupuloznom poštivanju stručnih i povijesnih činjenica. I to jednako i onda kada je na svom profesionalnom polju, kada opširno opisuje sve operacije koje u sklopu velikog završnog specijalizantskog ispita izvodi kirurg Leon, kao i u njegovu dnevniku sa staljingradskog bojišta gdje iz dana u dan kronološki bilježi tijek bitke do konačnog sloma njemačke Šeste armije. Sva trojica prežive, završe u zarobljeništvu i od njemačkih postaju crvenoarmejski časnici, što će dvojicu od njih, po povratku u domovinu, koštati Golog otoka, a trećeg metka u bijegu preko granice.
Eto koliko je silno duboko i široko u prijelomne točke povijesti svijeta i Hrvatske zagrabio Roman Pavić. Pišem kao zadovoljni čitatelj, a ne književni kritičar, što i nisam, pa si mogu dopustiti i subjektivnu primjedbu da mi je, uz toliku autorovu ambicioznost, na neki način simpatična i u čitanju olakšavajuća bila njegova literarna nepretencioznost.
Ali, na kraju, ono što mi je najvažnije. Rečenice koje u ratnom staljingradskom dnevniku izgovara franjevac, vojni kapelan “hrvatske legije” Robert: “Ovdje nema kraja smrti i ubijanju, nema kraja smrti dok ne budu svi mrtvi. Nema pobjednika... Nema više ljudi, nema čovjeka. Ovdje je ubijen ljudski rod. Ovdje je ubijen čovjek, od svog brata čovjeka. Samo nam ostaje vjera u Boga i nada da će ljudski razum prevladati i prekinuti ovu strahotu.”
Bog se, kao i obično, neće petljati u ljudske ludosti i podlosti. A u ljudski razum sve mi je teže vjerovati dok čitam naslove i članke u kojima se izjavljuje da je rat neminovan. I to rat Europe s Rusijom. U takvom mi je ozračju u ruke došao “Pozdrav iz Staljingrada”. Pa da se, i pod utjecajem tog romana, pitam: što je to tako duboko pogrešno s ovom našom vrstom i civilizacijom? I za kog smo boga ili đavola spašavali ijedan ljudski život od pandemije, ako je moguće da je jedan veliki rat, sa svim svojim divljaštvom, opet neminovan?
Huškači, kako ovakvi propagandni uradci nisu u Premiumu?