Posljednji dodir sa sportom Mladen Munjaković imao je 2001. godine kad je bio sportski direktor Segeste. Nakon toga je "nestao"...
– Nisam nestao, ali nema me više u sportu. Napravio sam životni iskorak koji me odveo na drugu stranu, potpuno sam promijenio način života – rekao nam je Munjaković u rodnom Žerjavincu. Došao je na feštu mjestašca pokraj Sesveta, otvarao se novi sportski centar s umjetnom travom...
– Gotovo sam se sasvim vratio doma, u Žerjavinec. Istina, imam stan u Zagrebu, u Maksimirskoj, ali svaku slobodnu priliku koristim da dođem u Žerjavinec, u roditeljsku kuću. Otac mi je umro prije 16 godina, svakoga dana dođem ovamo k majci, okopavam vrt, uređujem okućnicu, često roštiljam s prijateljima. Vinograd? Ne, vinograd nemam, ali kod mene uvijek ima dobroga vina, ha-ha...
Potom nam je Munja govorio o sadašnjim poslovnim planovima:
– Prijatelj i ja krenuli smo u jedan projekt i uskoro bismo to trebali realizirati. Ideja se začela prije osam godina po uzoru na slične projekte u SAD-u i tek smo sad blizu realizacije. Riječ je, naime, o umirovljeničkom naselju u Božjakovini, takvo što još ne postoji u Hrvatskoj! Planiramo sagraditi 25 vila s po šest apartmana s pet zvjezdica za oko 300 osoba, bila bi tu i centralna zgrada, pa bolnica, ponudili bismo palijativnu skrb. K tome tražimo i inozemne investitore za jedan projekt s bioplinom u Velikoj Ludini, pokušavamo nešto napraviti, borimo se...
Upisao trenersku školu
Iza sebe imate negativno iskustvo u ugostiteljskom poslovanju, sredinom 90-ih preuzeli ste nekad kultni zagrebački restoran "Šumski dvor", ali niste ga uspjeli oživjeti. Kako je taj poslovni neuspjeh utjecao na vas?
– Bilo je teško, jako teško... Šest sam godina uložio u "Šumski dvor", šest godina i brdo novca! Šest godina borio sam se sa svim i svačim i na kraju sam potonuo. Zbog tog "Šumskog dvora", koji sam preuzeo 1995., bio sam gotovo 15 godina u problemima, no sve je na kraju dobro završilo i opet optimistično gledam naprijed. Nakon izlaska iz "Šumskog dvora", prolazio sam kroz teško životno razdoblje, praktički sam ispočetka tražio sebe, nije mi bilo lako...
Niste više u sportu, idete li barem na Dinamove utakmice?
– Naravno! U stalnom sam kontaktu s bivšim suigračima, želio sam igrati i za veterane, ali koljena me ubijaju. Fizički se odlično osjećam, iako zbog koljena ne mogu čak ni trčati, što sam oduvijek najviše volio...
Munjaković je bio prototip modernog igrača, uz umijeće s loptom imao je i velika pluća, mogao je, činilo se, odigrati dvije utakmice zaredom! Trenerski ga posao nije zanimao...
– Ma kakvi, nije to za mene. Iako sam 2000. među prvima, sa Štimcem i Bilićem, upisao tu višu trenersku školu, nikad nisam otišao ni na jedno predavanje! No u one dvije godine, koliko sam bio sportski direktor Segeste, vidio sam da mogu odlično raditi menadžerski posao. Ali problemi sa "Šumskim dvorom" natjerali su me da 2001. napustim i sport. Taj me "Šumski dvor" stajao gotovo cijele ušteđevine iz igračkih dana...
Kako doživljavate Dinamove uspjehe, osam godina uzastopno plavi su prvaci države?
– To je fantastično! Znate li što znači osam puta biti najbolji pa k tome dva puta igrati u Ligi prvaka? Ma budite osam puta zaredom prvaci Žerjavinca! A istodobno su ljudi previše kritični prema Dinamu i Mamiću, taj klub i taj čovjek doživljavaju nevjerojatnu nepravdu! Pogledajte na što je Hajduk spao, meni je tragično gledati nekad veliki klub od kojeg je ostao samo grb na dresu... Može netko ne voljeti Mamića, ali činjenice su jasne!
Zabio Hajduku za 4:0
Jeste li surađivali s Mamićem?
– Gotovo da jesam! Malo je nedostajalo, naime, da 1998. otvorimo kladionice, bili bismo prvi u Hrvatskoj! No na kraju to nismo učinili i to je bio moj jedini pokušaj poslovnog kontakta s njim. A i ne viđamo se baš često u zadnje vrijeme, ali to ne znači da ne mogu reći ono što i slijepac vidi, tu silnu Dinamovu dominaciju pod Mamićevim vodstvom!
Ipak, Maksimir je prazan...
– To je poseban fenomen koji se ne može lako objasniti. Drukčija su vremena nego kad sam ja igrao, drukčiji je grad, drukčiji su i ljudi...
A kako uspoređujete današnji nogomet s onim kad ste vi igrali?
– Najveća je razlika – u novcu! Moj je ukupni transfer u Rapid, naime, bio "težak" 570.000 njemačkih maraka, Kranjčar je u isti klub prije otišao za 650.000 maraka, a Zajec i Mlinarić otišli su u Panathinaikos i Auxerre za po 500.000 dolara! To se, dakle, nikako ne može uspoređivati, ali igra se razlikuje samo u tome što danas enormno trče baš svi igrači, a prije je tek nas nekoliko bilo zaduženo za trk!
Vi biste se, dakle, sa svojim načinom igre, normalno mogli uklopiti i u današnji nogomet?
– Vjerujem da bih! Ja sam vrlo dobro znao u koju sam kategoriju igrača spadao, radio sam ono što sam smio i što sam znao, uvažavala se hijerarhija na terenu.
Sjetite li se posebno neke utakmice? Recimo, one s Hajdukom u Zagrebu, 3:3, kad ste zabili poznatim vanjskim "felšom" desnom nogom?
– Kako se ne bih sjetio! A možda sam najbolje za Dinamo odigrao u Beogradu protiv Zvezde. Izgubili smo sa 2:5, a i beogradski su me novinari proglasili igračem utakmice... Pa onda 4:0 u Splitu protiv Hajduka, zabio sam treći gol!
Žalite li za nečim iz karijere?
– Neopisivo mi je žao što nisam do kraja sudjelovao u osvajanju naslova 1982.! Na početku sezone, u prvih devet kola odigrao sam četiri utakmice i onda sam dobio gnojnu anginu! Izgubio sam jesen pa su mi trener Miroslav Blažević i fizioterapeut Josip Čačković predložili da odem u vojsku. To sam i učinio, poslije sam se grizao zbog te odluke. Naravno da sam bio sretan kad su dečki promarširali prvenstvom, ali žao mi je što nisam do kraja ostao s njima...
Munjaković ima 23-godišnju kćer Tenu, koja ima uhodan kozmetički salon, u sretnom je braku s Natali, inače kćeri poznatog pjevača Duška Lokina! A Munja također ima sjajan glas. Zapjevate li gdjekad s tastom?
– Ha-ha, samo poslije dva u noći, tada je moje vrijeme za pjesmu! Duško ne pjeva baš u slobodno vrijeme pa onda ja preuzmem mikrofon...
Munjaković nije uvjeren da će Nijemci dominirati Europom...
– To je sad tako ispalo, ali ja sam zaljubljen u nogomet koji igra Barcelona! Vratit će se Messi i društvo na tron, ne sumnjajte u to!
super decko i super igrac