Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

Za 400 kg uranija u Zagrebu -
 nije se znalo

U četiri korodirane bačve nađen je uranij koji nije uveden u obavezne hrvatske i svjetske evidencije nuklearnog materijala rizik za zdravlje i sigurnost
04. rujna 2015. u 10:10 40 komentara 22217 prikaza
SONY DSC
Foto: Ekoteh dozimetrija
Pogledajte galeriju 1/18

Gotovo 400 kilograma uranija, koji nije zaveden u službene obavezne evidencije nuklearnog materijala, čuva se bez posebnih sigurnosnih mjera za zaštitu od zračenja i krađe u samom središtu Zagreba, u skladištu nuklearnog otpada Instituta Ruđer Bošković (IRB).

Za taj se nuklearni materijal do prije nekoliko tjedana uopće nije znalo – na njega se doslovno nabasalo pri sanaciji tog prostora, potvrdio nam je Mladen Novaković, vlasnik tvrtke Ekoteh dozimetrija, koja je sanirala odlagalište i pripadajući laboratorij.

Vijest o pronalasku nuklearnog materijala, potencijalno vrlo opasnog za zdravlje ljudi i okoliš te pogodnog za zloporabu u kriminalne svrhe, iznimno je šokirala hrvatske sigurnosne i stručne službe – taj materijal nigdje nije evidentiran, ne postoji službena informacija kada je i otkud dovezen te za što se koristio.

Parcijalna evidencija

Neslužbeno, za uranij nisu znali ni neki bivši ravnatelji IRB-a. Državni zavod za radiološku i nuklearnu sigurnost, koji je i naložio sanaciju skladišta ne znajući što će u njemu naći, odmah je o uraniju obavijestio Vladu, a u istragu o njegovu podrijetlu uključene su i domaće tajne službe, doznajemo iz drugih izvora.

Neslužbene informacije posljednjih dana govore pak da istraga nadležnih upućuje da bi trag mogao voditi prema Kutini. Prema nekim informacijama, uranij je u Zagreb dopremljen 1992. godine iz laboratorija pogona Ine Petrokemije u Kutini. Pogon u kojemu se, navodno, obrađivao uranij potpuno je srušen 2007.

Koliko je situacija u skladištu IRB-a bila loša, govori i podatak da su djelatnici Ekoteha prije početka sanacije, koju je financirala američka tvrtka Sandia, imali samo parcijalnu evidenciju uskladištenog nuklearnog materijala, a uranij, kao i mnogo drugog materijala, nije bio na tom popisu. Pri ulasku u skladište naišli su, kažu, na nered – oko 900 izvora zračenja bilo je loše zaštićeno, neki su izvori curili iz kontejnera, neke su cijevi bile puknute, a kroz prostor prolazi kanalizacija koju na IRB-u zovu "radioaktivnom".

Minuciozno izvlačenje materijala – od onog koji su u IRB-u koristili za svoj rad preko dojavljivača požara, štitova, niskoradioaktivnog otpada poput papira, rukavica, plastike, krpa do metala te radioaktivne tekućine – njegova identifikacija, evidencija i prepakiravanje u sigurne kontejnere trajali su od 5. srpnja do 4. kolovoza i odvijali se u posebnim uvjetima – u šatoru ispred ulaza u skladište – a djelatnike su čuvali zaštitari posebno angažirani za tu svrhu. U IRB-u postoje dva skladišta – dvije komore debelih zidova, uzidane u padinu daleko od ostalih zgrada u institutu. Prvo je skladište sagrađeno 1967., a drugo nadograđeno 20 godina poslije. Svaka je volumena 40 prostornih metara, a površine manje od 20 kvadrata. Uranij je pronađen u starom bunkeru i nalazio se u četiri plave bačve od 100 litara. Bile su bez ikakvih oznaka, no izgledalo je kao da je riječ o originalnom pakiranju, a ne zaštitnom kontejneru.

Curilo iz bačava

Bačve su bile u lošem stanju – korodirale, s rupama iz kojih je materijal curio u okoliš. U dvije je bačve, omotan u čvrst najlon, pronađen "žuti kolač", pročišćeni koncentrat uranijeve rude, koji sadrži uglavnom uranijev oksid i koji se obogaćivanjem pretvara u nuklearno gorivo. U preostale dvije bačve nalazio se rasuti materijal tamnosive boje nalik na sačmu. Uzorci su izuzeti 24. kolovoza i poslani na Institut za medicinska istraživanja i medicinu rada, gdje je preliminarna analiza pokazala da je riječ o prirodnom uraniju, smjesi izotopa uranija-238 (99,284%), uranija-235 (0,711%) te vrlo malih količina uranija-234 (0,0058%). Uranij je definitivno tehnološki obrađivan, nije u obliku rudače kako se nalazi u prirodi, a detalje što se s njim točno radilo otkrit će daljnja analiza. Uranij je bio uskladišten u potpuno neprimjerenim sigurnosnim uvjetima, kao uostalom i sav radioaktivni materijal u odlagalištu Instituta, upozorava Novaković.

– Neprihvatljivo je takav materijal držati u središtu grada. On se mora premjestiti na sigurnu lokaciju – ističe. Skladište radioaktivnog otpada Instituta Ruđer Bošković, ionako derutno i manjkave fizičke zaštite, bilo je, usto, nepravilnim skladištenjem kontaminirano.

– Razina radijacije u skladištu bila je veća od dopuštene, a kontaminacija je izlazila u okoliš. Na sreću, nije dolazila do kuća uz rub kompleksa IRB-a. Kroz ventilaciju je u zrak odlazio i radon. Sada je skladište sređeno i čisto, radioaktivni materijal prepakiran je u sigurne kontejnere, no i dalje inzistiram da IRB ne može biti odlagalište nuklearnog otpada. Za usporedbu, ukupni volumen radioaktivnog materijala u Krškom je veći, no u IRB-u se bilježi veća radiološka aktivnost – upozorava Novaković.

Nevjerojatno je i to da za 400 kilograma uranija apsolutno nitko od nadležnih nije znao jer je sav nuklearni materijal – prema domaćim zakonima i međunarodnim konvencijama – podložan strogom nadzoru na više razina i iz više razloga, a jedan je taj da predstavlja opasnost za zdravlje ljudi. U konkretnom slučaju prirodnog uranija s Ruđera opasnost dolazi ako ga se unese u organizam jer mu je razina radioaktivnosti niska i alfa valovi koje emitira ne mogu probiti kožu.

Obogaćivanje uranija

Uranij se inače nalazi u prirodi i u organizam se u tragovima unosi hranom i vodom, a Svjetska zdravstvena organizacija ograničila je ukupan siguran dnevni unos na 0,6 mikrograma po kilogramu tjelesne mase. No kad bi ga se u većim količinama unijelo u organizam, primjerice kad bi njime bila onečišćena pitka voda, izazvao bi ozbiljne zdravstvene probleme, pa i smrt. Ponašanje u organizmu ovisi o sastavu spoja, no u pravilu se najveći dio uranija izlučuje iz organizma i ne apsorbira se u krvotok, što za posljedicu pak ima oštećenje ili potpuno zatajenje "čistača organizma", bubrega i jetre, što pak može imati fatalan ishod. Kod udisanja su zabilježena oštećenja pluća. Dio unesenog uranija ipak biva pohranjen u kostima, a neke ga studije povezuju s pojavom karcinoma, oštećenjem reproduktivnih organa te rizikom za plod.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA | Autor : Ekoteh dozimetrija Foto: Ekoteh dozimetrija

Do sada je zabilježeno nekoliko incidenata kad se uranij izlio u rijeke, a jedan od najnovijih datira iz 2012., kad se oko 30 kubičnih metara otopine koja je sadržavala 12 grama urana po litri izlilo u francuskom nuklearnom postrojenju Tricastin, oko 40 kilometara od Avignona. Vlasti su odmah zabranile konzumacije izvorske vode u tri grada i navodnjavanje usjeva, a zabranjeni su i plivanje, sportovi u vodi i pecanje.

Druga opasnost koja prijeti od uranija bez nadzora jest njegova zloporaba. Prirodni uranij, kakav je nađen na Institutu, sadrži tek male količine izotopa uranij-235, "jedinog prirodnog nuklearnog goriva", kako ga nazivaju zbog osobine da se sporim neutronima može izazvati nuklearna fisija. Da bi se uranij – u obliku "žutog kolača" ili "sačme" – mogao koristiti kao nuklearno gorivo, potrebno ga je obogatiti, odnosno povećati udio izotopa U-235 u smjesi. Nuklearne elektrane koriste obogaćeni uran s udjelom izotopa uranij-235 do pet posto. Iznad tog omjera ulazi se u zonu potencijalnog nuklearnog oružja, koja danas u pravilu koristi obogaćeni uranij s više od 80 posto izotopa U-235. U svijetu se zna da postrojenja za obogaćivanje uranija, najčešće plinskom difuzijom ili centrifugom, imaju Argentina, Brazil, Kina, Francuska, Njemačka, Indija, Iran, Japan, Nizozemska, Sjeverna Koreja, Pakistan, Velika Britanija i SAD, dok su u prošlosti imali i Libija i Južna Afrika. Hrvatska službeno nikada nije imala takvo postrojenje niti se bavila obogaćivanjem uranija.

Sva su postrojenja za obogaćivanje uranija, kao uostalom i sav nuklearni materijal, pod strogom kontrolom državnih i svjetskih institucija. U Hrvatskoj se svaki radioaktivni izvor mora prijaviti Državnom zavodu za radiološku i nuklearnu sigurnost, koji će ga upisati u središnji registar. Europske uredbe pak kažu da se izvješće o promjeni stanja nuklearnog materijala mora prijaviti u središnji europski sustav. Istu obvezu Hrvatska ima prema Međunarodnoj agenciji za nuklearnu energiju (IAEA). Uranij s Instituta Ruđer Bošković nije ni u jednoj evidenciji i kao takav predstavlja incident i ozbiljan sigurnosni problem.

Privremeno ali stalno

No isti takav problem predstavlja i cijelo skladište IRB-a. Institut je 2010. trebao postati "službeno" hrvatsko odlagalište nuklearnog otpada, koje po europskim odredbama mora imati svaka država, no nakon otpora i revolta što s IRB-a, što od javnosti, od toga se odustalo. Unatoč tomu privremeno odlagalište u IRB-u, kako mu je službeni naziv, zapravo i jest postalo stalno. Što je još gore, IRB-u je dozvoljen uvoz kobalta 60 iz Njemačke za sterilizaciju, pasterizaciju i dekontaminaciju raznih materijala, što je komercijalna usluga na koju IRB sve više računa, pa se treba računati i na taj otpad.

– Hrvatska apsolutno mora što prije odrediti mjesto i sagraditi pravo odlagalište nuklearnog otpada koje će biti u skladu sa sigurnosnim mjerama. Hoće li to biti na Trgovskoj gori, što se spominje, ili negdje drugdje, nije važno. Ako se uradi po pravilima struke, ono nije opasno za ljude ni okoliš. Veliki problem predstavlja transport nuklearnog materijala, ali ovaj iz IRB-a sada je pravilno zaštićen i spreman za prijevoz – kaže Mladen Novaković te upozorava: – To se mora što prije učiniti jer je ovo što sada imamo u središtu Zagreba na Institutu Ruđer Bošković neodgovorno i iznimno opasno.

>> 'Pitanje radioaktivnog otpada trebamo rješavati dijalogom sa slovenskom stranom'

>> Živi zid protiv izgradnje odlagališta nuklearnog otpada na području Dvora

Na suđenju Perkoviću govorili o Ininu ‘nuklearnom’ programu

Na procesu u Münchenu, gdje se zbog ubojstva emigranta Stjepana Đurekovića sudi Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, nedavno se spominjala mogućnost da se u Hrvatskoj – tada u sklopu Jugoslavije – baratalo nuklearnim materijalom.

Prvo je svjedok Milan Damjanović, nekadašnji pukovnik Kontraobavještajne službe JNA (KOS), otkrio da je JNA s Inom krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih radila na nuklearnom programu. Projekt je, navodno, formalno bio povezan sa stvaranjem goriva za nuklearnu elektranu u Krškom. Na pitanje odvjetnika Ante Nobila je li taj program uključivao i pokušaj gradnje atomske bombe, Damjanović je odgovorio da je Ina imala razvijenu tehnologiju, zbog čega je i bila uključena u istraživanja za proizvodnju goriva, ali da joj je nedostajalo novca za proizvodnju atomske bombe.

Drugi svjedok, Petar Fleković, bivši generalni direktor Ine (od 1982. do 1990.), odbacio je tvrdnje da se u Ini radilo na atomskoj bombi. No kazao je da je Ina s Elektroprivredom (današnji HEP) u svojim laboratorijima istraživala je li iz fosfata koji su uvoženi iz Maroka za potrebe Ine Petrokemije u Kutini, a za proizvodnju umjetnoga gnojiva, moguće dobiti uranijev oksid, tzv. žuti kolač. Od tog se materijala, kazao je, trebalo proizvesti gorivo za Krško, no nikakav rezultat nije postignut.

Fleković nije isključio mogućnost da je JNA za ta istraživanja pokazivala zanimanje.

Nobilo je pitanja o nuklearnoj tematici postavio zbog indicija da je Đureković bio detaljno upućen u suradnju Ine i JNA te da je svoje spoznaje o tome javljao njemačkoj obavještajnoj službi BND.

Dario Almesberger
Stručnjak za obnovu otkrio koja bi zagrebačka bolnica izdržala jači potres: Sve druge bi se srušile
Boris Miletić
INTERVJU
„Čovjek koji prestane biti čovjek, izgubio je smisao“
  • Deleted user:

    Da, a taj IRB bi trebao biti važan čimbenik u nadziranju budućeg odlagališta nuklearnog otpada?! Svašta, pa oni ne znaju ni što sami imaju! Pitanje: da li je taj Institut u 100% državnom vlasništvu ili je kao i IGH u ... prikaži još! stvari privatna firma?

  • Deleted user:

    Vrlo dobro se znalo samo su šutjeli jer bi morali platiti zbrinjavanje. Onda je bio izbor ili da plate zbrinjavanje ili da šute i te pare potroše na sebe. Tko zna na što je pao izbor? Vjerojatno za to neće ni odgovarati.

  • Avatar Drazen Klaric
    Drazen Klaric:

    Hm, svugdje u svijetu ovakve firme poput IRB-a nalaze se malo izvan grada i osigurane su žicama, kamerama, fizičkom zaštitom, a ne u centru. Ali kompleks balkanskih mentaliteta želi uvijek da i stanuje i radi u centru grada, jer je ... prikaži još! pobjegao sa sela. Znači kad si doktor, znanstvenik, neki stručnjak, želiš raditi na Gornjem gradu i stanovati na Jelačić placu, ili obratno, ali šire ne. Ameri su napravili ambasadu u Buzinu i imaju prepolovljene troškove održavanja, zaštite i sličnog. Ali Ameri su selja čine koje ništa ne znaju. Mi hrvatići smo cijelog svijeta pamet pozobali. Ja predlažem da uzmemo nuklearni otpad iz Krškog i zakopamo ga u tunelu između Mesničke i Radićeve i od toga napravimo turističku atrakciju za japance ih Hirošime i Nagasakija. Nećemo valjda praviti skladište nuklearnog otpada negdje sto kilometara od Zagreba, da ne ugrozimo stanište tri dudova svilca.