Ideja Aleksandra Vučića da će u Beogradu organizirati najveći skup u povijesti Srbije, kojim će natjerati pobunjene građane, predvođene studentima, da se nakon njega povuku završila je potpunim fijaskom. U Beogradu se skupilo prema procjenama oko 50 tisuća ljudi, a neki tvrde još i manje, od kojih su se mnogi razbježali prije nego što je Aleksandar Vučić počeo govoriti, što je potpuna katastrofa za autokrata iz našeg sokaka i njegov režim, ako se uzme u obzir da je u organizaciju bio uključen cijeli državni sistem, da su mnogi pod prijetnjom otkaza na poslu morali doći u Beograd, i da su bili organizirani besplatni prijevozi i ljudima se plaćalo od 20 do 60, 70 eura, a hrana i piće u Beogradu bili su besplatni.
Zapaljeni roštilj i međusobne tuče Vučićevih pristaša bili su najzgodniji moment skupa kojem se obratio i lice s tjeralice Milorad Dodik. Slike ljudi koji su došli na miting koji je zapravo bio pokušaj obrane vlasti, a ne države kako je stajalo u naslovu, govore da većina nije imala pojma zašto je došla, osim da su bili primorani. Kao i nekada Slobodan Milošević, tako je sada i Vučić, u Beograd dovukao i Srbe s Kosova. Vučić je po navici imao napamet uvježbani govor, ali ne i „spontane“ aplauze i ovacije na kakve je godinama bio naučen. Njegove pristaše su stajale, gledali ili šetali se i čekali kraj.
Ovo je trebao biti Vučićev odgovor na nedavni veliki skup u glavnom gradu Srbije koji su organizirali studenti i na kojem se okupilo gotovo pola milijuna ljudi, koji su došli u Beograd o svom trošku i bez ikakve prisile. U isto vrijeme dok je trajao otužni Vučićev radikalski vašar, u Novom Pazaru došle su tisuće građana predvođenih studentima i studenticama iz cijele Srbije, što je bio još jedan šamar za donedavno nedodirljivog vladara Srbije. Višemjesečni prosvjedi su uznemirili Vučića, a sve što ga uznemirava on želi da kopira, obesmisli i na koncu završi. Tako je krenuo da napravi kopiju studenata, pa zatim i njihovih prosvjeda.
Vučić je skupu ohrabrenja samog sebe, forsirao jednu ideju njemu tako prirodnu, a to je isključivost i ksenofobija. Cijeli taj nacionalistički igrokaz „svesrpskog skupa“, začinjen s Bajom Malim Knindžom, ljubiteljem četničkih pjesama koji je zabavljao prisutne u Beogradu, imao je odlike nacionalističkih radikalnih skupova iz ranih 90-ih godina. Koliko god sve godine pokušavao mijenjati politička odjela, Vučiću ipak najbolje stoji ono njegovo prirodno radikalno nacionalističko.
Iznio je i pet zahtjeva koji zapravo predstavljaju uvod u čistu represiju. Aleksandar Vučić je skupom u Beogradu svima poručio da vlast nipošto neće dati i da će je braniti represijom, branit će vlast tako što će izvršiti novi udar na ono malo nezavisnih medija u Srbiji. Građane Srbije čeka strašna represija i pokušaj konsolidacije Vučićevog režima po uzoru na Bjelorusiju. Naravno, sve je to njegova zamisao, a pitat će se nešto i pobunjene građane i građanke, a možda i još uvijek zarobljene institucije. Srbijanskom vladaru i njegovoj stranci drastično pada popularnost, zato pokušava da nastaviti istu politiku priču s novim političkim pokretom. No, Vučića se narod više ne boji i to je ono što ga najviše boli i što je njegov najveći poraz.
Ono što je i dalje zabrinjavajuće jest potpora europskih lidera čovjeku koji je zapravo totalitarist i koji će se obračunati sa svakim tko ga kritizira, čovjekom čiji sistem zbog podrške ljudima koji ga kritiziraju protjeruje primjerice hrvatsku liječnicu koja dvanaest godina živi u Beogradu i koja je u tom gradu osnovala svoju obitelj. Viktor Orban video porukom javno je podržao skup u Beogradu. Podršku Vučić cijelo vrijeme ima i od francuskog predsjednik Macrona kao i od i šefica Europske komisije. I nisu oni jedini.
I nedavna sramotna izjava Marte Kos iz Slovenije, europske povjerenice za proširenje, dva tjedna nakon najvećeg prosvjeda u povijesti Srbije, koji je nasilno prekinut upotrebom zvučnog topa, "S kim da razgovaramo o europskom putu Srbije, ako ne s Vučićem", jasno govori da je Vučić bez obzira na sve i dalje partner za europske lidere s kojima ima brojne aranžmane.
I Hrvatska je poprilično hladna na sve ono što se događa u susjednoj zemlji, u kojoj još stoluje vladar koji mašta o politici "srpskog sveta". A drugi problem je slaba srbijanska oporba, od koje i studenti bježe. A bilo bi dobro za ljude u Hrvatskoj znati kakav je stav oporbe ili što studenti kao nositelji bunta misle kakav politika Srbije treba biti prema Hrvatskoj i ostalim susjednim zemljama. Ono što bi za Srbiju bilo jako djelotvorno, a što se svih ovih godina nije dogodilo, to je suočavanje s prošlošću.
Opet vijesti iz zaostale turske prćije