Praktički preko noći, u posljednjih šest godina dogodio nam se tektonski pomak. Od pokojeg stranog radnika na baušteli do vojske od gotovo desetak posto ukupne snage. Službeno je u Hrvatskoj oko 120 tisuća stranih radnika, neslužbeno vjerojatno znatno više. I daleko je to od dovoljnog. S time se moramo suočiti želimo li da ekonomija preživi, da socijalni sustav ne kolabira i Hrvatska ne postane brisani prostor. Kao društvo starimo, stari i cijela Europa, i koliko god naricali nad time, to je naša stvarnost.
Uz očekivano produljenje životnog vijeka, promjenu starosne strukture i pad broja stanovnika, radno aktivno stanovništvo u sljedećih 20 godina smanjit će se za čak 400 tisuća ljudi. To je gotovo trećina današnjeg broja ukupno zaposlenih. Promjene tih razmjera za jedno društvo su ekstremne jer iz korijena mijenjaju njegove osnovne postavke funkcioniranja. Da se Hrvatska pretvori u Gilead iz "Sluškinjine priče" ili da se žene odjednom odluče na još djece (bez obzira na to mogu li ih prehraniti i osigurati im dostojan život), bilo bi nedovoljno. Europske zemlje to su odavno shvatile i promišljenu imigraciju uključile u svoje strategije za budućnost.