Britanci su čuđenje u svijetu. Ne u onom pjesničkom, pozitivnom smislu, nego u prilično negativnom smislu postaju predmet nevjerice i podsmijeha zbog načina na koji vode svoj Brexit, taj prvi izlazak neke države iz Europske unije, koji smo u ovoj kolumni već jednom opisali kao vjerojatno najveće samoranjavanje neke države i društva u mirnodopskoj povijesti.
Britanski političari mogu se ovoga tjedna mjeriti još jedino s bugarskim policajcima, koji se u instantno legendarnoj video snimci nastaloj ovog vikenda u Sofiji vide kako špricaju suzavac prema nekim prosvjednicima, ali špricaju u vjetar, pa se sve vraća njima ravno u oči.
Britanci su mislili da im je pametno pobjeći od članstva u EU jer im se činilo da je euro zona u kaosu, a Unija letargična i spora u pronalasku brzih i sofisticiranih odgovora na izazove modernog doba, ali sami su sebi stvorili neviđeni kaos. Govorili su da će izlaskom iz EU vratiti kontrolu nad svojom sudbinom, ali ono što sada imaju je situacija koja je potpuno izmakla kontroli.
Nije to nešto nad čime bi se ostatak Europske unije trebao naslađivati. Niti se naslađuje. Ostatak EU, zapravo, jako izlazi u susret Britancima, pružajući im ruku da ne skliznu s tog ruba provalije zvane Brexit, ali i ta ruka može biti pružena samo do određene granice, do određenog trenutka. Europskoj uniji nije u interesu da bude povučena u tu provaliju. Nije EU glasala za izlazak Ujedinjene Kraljevine, nego obrnuto.
EU ne želi napraviti krivi korak, ne želi učiniti uslugu britanskim političarima koji su stvarni krivci za ovu katastrofu i trenutno su u potrazi za nečijim krivim korakom ili gestom pa da svu krivnju svale na tog drugog. Ali po nekim izjavama i po tonu možete naslutiti koliko je i mnogima u ostatku EU dozlogrdilo sve to oko Brexita. Nizozemski premijer Mark Rutte ovih dana uspoređuje britansku premijerku Theresu May s vitezom koji, u filmu “Monty Python i Sveti gral”, izgubi obje ruke i noge u borbi s drugim vitezom, pa veselo predloži: “Ajmo reć’ da je neriješeno”.
Francuska ministrica za europska pitanja Natalie Loiseau nazvala je svoga mačka Brexit. “Svako jutro me rano probudi jer mijauče kao da će umrijeti ako ga ne pustim van, a onda kad mu otvorim vrata on stane, neodlučan, i mrko me gleda kad ga iznesem van”, objasnila je ministrica u čijem je resoru i priprema Francuske za izlazak Velike Britanije iz EU.
I komentar Tima Judaha, britanskog novinara i Economistova stručnjaka za Balkan, dovoljno govori: “Jesam li vam od početka govorio da su to šešeljevci u odijelima sa Savile Rowa”, napisao je komentirajući jedno od dramatičnih glasanja prošloga tjedna u parlamentu u Westminsteru.
Ukratko, svjedočimo ozbiljnoj degradaciji slavne britanske demokracije i dinamične, pametne nacije. Svakoga dana u svakom pogledu sve više i više nazaduju. Opet, nije to nešto nad čime bi se itko ozbiljan u Europi trebao naslađivati. Ali potrebno je to reći. I potrebno je osvijestiti da jedini koji to mogu prekinuti jesu ljudi kojima je najviše stalo da sačuvaju ono što trenutno degradiraju: sami britanski političari i građani.
Referendumska kampanja bila je izgrađena na fantazijama i lažima koje su se rasplinule u doticaju sa stvarnošću, samo što najtvrđi zagovornici Brexita odbijaju to priznati sami sebi i svojim glasačima. U takvoj situaciji, vlada premijerke Therese May bila je primorana povući toliko crvenih linija, preko kojih ne želi ići (ili barem tako poručuje ostatku EU), da je jedina verzija Brexita koja zaobilazi sve te crvene linije opet na kraju ispala takva da je neprihvatljiva tim istim ljudima koji su izgradili fantazije i povukli crvene linije.
Sve to izvire iz utrobe Konzervativne stranke, i tragedija je zapravo da je Brexit unutarstranačko pitanje kojim jedna stranka mrcvari čitav kontinent, ali problem je i što se sve to događa u situaciji kad nema prave oporbe. Laburističku stranku preuzeo je radikalni ljevičar Jeremy Corbyn koji ni sam baš ne vjeruje u Europsku uniju.
Niz različitih glasanja prošlog tjedna pokazalo je da u britanskom parlamentu u ovom ključnom trenu (“u ovom strašnom času”, da se poslužimo antologijom hrvatske ratne lirike) ne postoji vladajuća većina. Postoji jedna neprincipijelna koalicija različitih likova, od tvrdokornih zagovornika Brexita do pobornika drugog referenduma i ostanka u EU, koji će od slučaja do slučaja oformiti većinu protiv jednog, drugog ili trećeg scenarija.
Ali ne postoji vladajuća većina koja će preuzeti odgovornost i kontrolu nad dovođenjem procesa Brexita do kraja u zadanom roku. Očito je da se Brexit neće dogoditi ovog mjeseca, kako je bilo planirano. Da bi se uopće mogao dogoditi, Britanci moraju ili prihvatiti ispregovarani sporazum ili, u duljoj odgodi izlaska, ponovno razmisliti što točno žele i pomaknuti neke crvene linije koje su si sami zadali.
Ne budu li potpisali sporazum izlaze 12.4, tvrdo. Alternativa je ,mozda, povlacenje clanka 50 i raspisivanje eu izbora.