Vojniku pozlilo tijekom Josipovićeva govora u Jasenovcu

Komisipovic i Vasiljevicka....treba li ovom ista nadodati ???

Istina je MALO drukcija od ogavnih lazi komicetnika.................................... 12.12.2003 Index.hr objavio je slijedeći tekst o Diani Budisavljević: Hrvatski državni arhiv nedavno je objavio Dnevnik Diane Budisavljević od 1941. do 1945., potresno svjedočanstvo i prikaz rada \"Akcije Diane Budisavljević\" tijekom kojeje je i uz pomoć nadbiskupa Alojzija Stepinca spasila više tisuća pravoslavne djece i izradila kartoteku za njih oko 12.000 koja je omogućila da se sačuva njihov identitet i omogući povratak obiteljima. Diana Budisavljević (1891.-1978.), Austrijanka, žena Julija Budisavljevića, profesora kirurgije na zagrebačkom Medicinskom fakultetu, u vrtlogu rata svoje je vrijeme i život posvetila spašavanju i skrbi za djecu, ali i njihovih majki. \"Za progonjene pripadnike pravoslavne vjere nije u Zagrebu postojala nikakva akcija pomoći. Moji prijedlozi nekim gospođama iz PRAVOSLAVNIH krugova da se organizira takva pomoć nisu naišli na interes\", piše Diana u uvodu svog dnevnika.....

Kad vas ovakve na slici vidim neznam ko vas jos moze u RH gledat a kamoli slusat OTIDITE VEC JEDNOM PA NECE VAM NISTA TREBAT USKORO NITKO NE ZIVI VJECNO OSIM DRAGOG NAM BOGA I SINA NJEGOVOG -ISUSA NAM DRAGOG

Jel vojniku pozlilo zbog Josipovićevog govora ili u vrijeme govora?!hehe

kamoćemo13 tebi su se pobrkali lonci u glavi,kakvo bratstvo i jedinstvo s kim si živio ,ako jesi, u bivšoj državi koja nije marila za ravnopravnost,a rat se dogodio upravo krivnjom tvoje braće po jedinstvu iz srbije ili si slijep ii ghuh da nisi čuo ividio što se predlagalo 1990 godine,da te podsjetim:konfederalno uređenje jugoslavije,nije tvojoj braći odgovaralo htjeli su biti nadbraća,srbima u hrvatskoj se nudilo direktno podpredsjedničko mjesto u vladi,nije im odgovaralo htjeli su odcjepljenje oni tvoja braća po jedinstvu,srami se ti i tvoja braća u bratstvu i jedinstvo

BANJA LUKA (xxlworld.xx.ohost.de) Prema Helsinki Watchu, koji je intervjuirao bosanske Muslimane u kolovozu 1992. godine, ---području Banja Luke od travnja 1992, kada je počeo rat. Pozivi za mobilizaciju emitirani su na radio programu, i oni koji su se odazvali dobilili su mobilizacijske listiće, koji su im dozvoljavali odlazak na posao. Muškarci koji su se odbili pridružiti vojsci bosanskih Srba, više nisu smjeli odlaziti na svoje radno mjesto. Na području Banja Luke bilo je nekoliko logora. MALI LOGOR (potvrđeno od ICRC i Vlade SAD) Smješten u kasarni u Boriku, dijelu Banja Luke. Međunarodni crveni križ je u logoru prvi put bio u svibnju 1993 godine i opisao logor kao vojni zatvor. Točan broj zatočenika se ne zna. Zatočenici su bili civili koji nisu imali \"dozvolu kretanja\". Često su premještani u Manjaču. Zatočenici su svakodnevno mučeni. BOLNICA BANJA LUKA ( potvrđeno od ICTY i Helsinki Watch) Zatočenici - ranjenici su bili smješteni na trećem katu, na odvojenom odjelu . Zatočenici svjedoče kako u njihovom liječenju nisu upotrebljavani anestetici, lijekovi i druga potrebna medicinska pomagala, uz objašnjenje medicinskog osoblja da nema dovoljno niti za \"njihove\" Tu su bili zatočeni ranjeni Hrvati i Muslimani. U bolnici su ih tukli srpski vojnici i policajci, ali i neki pacijenti. Danonoćno su bili pod stražom srpskih vojnika. Neki od zatočenika, koji su prije bili u logoru Trnopolje, svjedoče kako su ih u bolnici tukli i mučili više nego u logoru. Zatočenici svjedoče o premlaćivanju ranjenih do te mjere da su neki u samoj bolnici podlegli ozljedama. Međunarodni crveni križ je posjetio bolnicu nakon okršaja u kojem su ranjeni Hrvati dovedeni u bolnicu. Popisali su zatočenike, kad su došli idućeg dana, nije im dozvoljena posjeta zatočenicima. Mnogi od njih su zbog mučenja izgledali gore nego dan prije. Zatočenici - ranjenici su iz bolnice odvoženi u policijsku stanicu na ispitivanje i potpisivanje \"izjava\". ... Pri dolasku u KMC u Banjoj Luci mnogi su ranjenici imali bolničke pidžame ili nešto slično. Najvažnije je bilo da nismo bili u vojnim odorama. Naime, poslije se pokazalo da nam je bolnička odjeća ipak donekle ublažila muke, koje su nam nanosile uniformirane osobe u samom KMC-u. Stanje hrvatskih ranjenika bilo je doista teško. Jedno od najgorih bilo je moje stanje, te stanje Kekeca i Jure Močića. Svima nam je prijetila pogibelj. Bolničko osoblje i nije znalo tko smo mi – tek pristigli ranjenici – i odakle dolazimo, ali su liječnici spomenute bolnice to znali i zato su se odmah počeli neprijateljski ponašati. Moj slučaj pokazuje kakav je to bio odnos. “Humani” liječnici, čim su vidjeli ranu, odmah su zatražili amputaciju noge. Alternative nije bilo. Srećom, među njima je bio i jedan liječnik, prezimenom Ostojić, a to je prezime prvarilo srpske liječnike, te su mislili da je i on Srbin. Ime mu je u je bilo Zdenko, i bio je Hrvat. Taj je liječnik tražio, dapače inzistirao da me on dobije na brigu. Nakon njegova insistiranja ostali su se s tim složili, jer su bili uvjereni da će ranjenik imati “adekvatan tretman”. Liječnik Zdenko Ostojić doista je spašavao moju nogu. On je znao tko su i odakle dolaze ranjenici. Stoga nam je pružao još veću pažnju i brigu, no što to traži Hipokritova zakletva. Bio sam pod punom pažnjom doktora Ostojića, koji je u vrlo kratkom vremenu izvršio tri operacije moje lijeve noge. Stanje noge bilo je iznimno teško, rana se i dalje gnojila. Svejedno, nismo se predavali ni ja, ni moj liječnik, koji mi je ugradio neki stari fiksator. Nakon te ugradnje, stanje se noge počelo stabilizirati, iako još uvijek nije bilo dobro, odnosno, zaustavljeno je pogoršanje stanja. Uz doktora Ostojića postojala je još jedna svijetla točka. Bila je to dr.Nada Jurinčić, izvanredna žena, liječnica u Domu zdravlja u Banjoj Luci. I ona je znala tko smo i odakle dolazimo. Znala je kakva nam pogibelj prijeti u KMC-u Banja Luka. Doktorica Jurinčić neprestano je bila u blizini velike većine naših ranjenika, a pogotovo teških. Donosila nam je cigarete, slatkiše i razne potrepštine. Ranjenici su bili ugodno iznenađeni takvim njezinim postupcima, ali su ipak bili i nepovjerljivi. Pogotovo kad nas je upitala koga imamo u Hrvatskoj, kako bi im javila o našoj sudbini i gdje se trenutno nalazimo. Uspjela nas je uvjeriti, iako je kadikad nosila bijeli ogrtač s imenom kojega drugog liječnika ili liječnice, kako bi imala što lakši pristup k našim ranjenicima. Nekim ranjenicima morala je i to objašnjavati. Uspjela je u svim svojim nakanama. Nevjerojatno dobra i sposobna liječnica. Njezina specijalnost inače je pedijatrija. Vrijeme je prolazilo, a samim time postupak prema ranjenicima se pogoršavao. Liječnica Jurinčić svakim je danom morala biti sve domišljatija, kako bi mogla proći pored mnogih uniformiranih stražara srpske paravojske. Oni su budnim okom pratili svaki pokret u bolnici, bili su ovlašteniji od liječnika. Mi, hrvatski ranjenici danonoćno smo bili pod pažnjom stražara. Nastojeći biti što bliže i što duže s našim ranjenicima, liječnica Jurinčić je poslije radnog vremena bila u neposrednoj blizini bolnice, u kojoj su bili smješteni hrvatski ranjenici. Pored bolnice išla je u šetnju sa svojim psom. Šećući pokraj bolnice, zviždala je hrvatske rodoljubne pjesme, kao što su “Zovi, samo zovi”, “Hrvatine”, “Kreni, gardo” i druge. Želja joj je bila dati nam do znanja da je ona tu. Iznenađenje ranjenika bilo je veliko. Doista su nam postupci te divne žene vrlo pomogli. Svakim danom liječnici je bilo sve teže raditi. Srpski liječnici budno su motrili na svoju kolegicu, znajući kojem narodu pripada. Više nije mogla biti s ranjenicima onako često, kako je to željela. Kada je ne bi bilo u bolnici, počelo bi iživljavanje na nama. Iskreno se nadam da će ovo moje slijedeće svjedočanstvo pročitati i netko od gospode “europskih humanitaraca”, kako bi bolje upoznali barem dio “humanosti” srpskih liječnika KMC-u u Banjoj Luci. Srpske liječnike u navedenoj bolnici nije obvezivala nikakva Hipokritova zakletva, njih je obvezivao četničko-zločinački nagon. Svake srijede, kada bi u Banju Luku dolazili “martićevci”, doprativši neke od izbjeglica iz zapadne Slavonije, obvezno bi došli na krvavi pir u KMC. Bili su to “heroji”, koji su pobjegli pred udarom hrvatske vojske, koju je vodio general Martin Špegelj, oslobađajući svojom akcijom Hrvatsku. Martićevi zločinci dolazili su u sobe, gdje smo bespomoćno ležali, te nas nemilice tukli nogama, puškama i noževima. Nakon njihova “tretmana”, kreveti i sobe bili su krvavi. Naše muke bile su strašne. Opet sam teško stradao. Zločinci su mi nekoliko puta podizali ranjenu nogu, te je zajedno sa fiksatorom udarali o pod, nakon čega je krv iz noge doista lila. Bolovi su bili neizdrživi. Padali smo u nesvijest. Najokrutnije od svega toga bilo je ono što je činio glavni liječnik, predstojnik kirurgije, Srbin, doktor Pantić: ustrojio je stražu u hodnicima, pače i sam je stražario, kako bi se zločinci mogli nesmetano iživljavati. Doktor Pantić spada u red najvećih zločinaca, jer onaj koji organizira i radi takve zločine, zaista je zločinac najvećega formata. Često su i zločinci, izlazeći iz bolničkih soba, bili krvavi, ali se nisu ni trudili prikriti tragove svojih zločina. Teško je stradao i Jure Močić. Iako isto tako teški ranjenik, redovito je bio tučen, a najviše i najjače po glavi. Poslije srpske “obradbe”, bio bi zaliven krvlju. Takav njegov izgled i stanje srpske su liječnice upravo usrećivali. Ranjenici su se uzalud pitali je li sve to moguće. Svu onu nadu u život, koju su nam ulijevali dr. Ostojić i dr. Jurinčić, srpski zločinci neljudski su uništavali. Ranjenik Jure Miočić bio je prisiljavan da proguta krunicu, koju zbog straha i velikoga križa nije mogao progutati. Nakon toga opet je bestijalno pretučen, valjda zbog “nediscipline”.Ja sam morao progutati zlatni lančić s privjeskom. Uspio sam ga progutati, ali sam opet bio pretučen. Zločinački posli. Bio sam za zločince prava “poslastica”: kako rekoh, često bi mi ranjenom nogom udarali o pod ili krevet, u nadi da ću iskrvariti ili umrijeti. Muke i patnje ovdje su bile svagdanje. Prošlo je i više od mjesec dana boravka u paklu KMC-u. lakše ranjeni u međuvremenu su odvezeni na Manjaču. Mi teže ranjeni ostali smo u paklu KMC-a. liječnica Jurinčić i liječnik Ostojić sve su nam manje mogli pomoći, jer i njima je prijetila pogibelj. Puno puta izložili su svoje živote, kako bi pomogli hrvatskim ranjenicima.Kako bi svijet znao kakve su neljudske spodobe liječnik Pantić i njegova bratija, spomenut ću samo neke ozljede, koje sam zadobio liječeći se u KMC-u u Banjoj Luci. Došao sam sa ranjenom nogom, a u bolnici mi je slomljen nos, zadobio sam posjekotinu na glavi dužine šest šavova i teško iščašenje ramena. Koliko sam puta krvario i umirao, teško je i nabrojati. Svakodnevno su u bolnicu pristizali ranjeni pripadnici srpske paravojske. Neki je ostao bez noge, neki bez ruke, svi su imali slične tjelesne ratne povrijede. Normalno, svi su bili ranjeni u borbi protiv hrvatskih branitelja. Zanimljivo je da nijedan od tih srpskih ranjenika nije htio priznati gdje je i od koga je ranjen. Navodili su neke deplasirane i gotovo smiješne uzroke. Naime, svi su navodili da su to civilne povrijede. Jedan je ranjeni neprijateljski vojnik, koji je ostao bez noge, rekao da je pilio drva na cirkularu i odrezao si nehotice nogu. Drugi je teško stradao od granate, ali je naveo da je to posljedica prometne nesreće. Stradalih vojnika srpske paravojske svakim danom bilo je sve više. Očito, tih dana ceste i električni cirkulari nisu voljeli četnike.

ISKAZ - LOGOR BOROVO SELO T. H. - Borovo Selo Dana 31.07.1991. godine na crpilištu “Vodovod” u Dalju obavljao sam dužnost na punktu kao pričuvni policajac u vremenu od 19 do 7 sati. Napad na Dalj iz pravca Savulje i i Borova sela, Bijelog brda, Bogojeva iz Srbije, te vojnog brda sa Dunava počeo je u 4 i 10 ujutro. Napad su izveli četnici, paravojne jedinice i civili srpske nacionalnosti potpomognute pripadnicima bivše JNA koja se otvoreno priklonila navedenima srbočetničkim postrojbama. Poslije pruženog otpora zarobili su nas četnici Prigrevice i paravojne jedinice iz Dalja i Savulje. Vođe tih jedinica bili su Nikola Kojić, bivši pripadnik JNA u mirovini navodno iz Vukovara i Jovo Čurčić iz Dalja, bivši milicajac koji je bacio šahovnicu i otišao ka četnicima u Borovo selo. Također je sudjelovao u postavljanju zasjede pogubljenim redarstvenicima u Borovu selu. Pošto su tada zarobili mene, Sinišu Magušića pripadnika ZNG-a kao i Filipa Džanka pripadnika pričuvnog sastava MUP-a s puškomitraljezom - tu noć bio slobodan, kao i Željka Kamenara, pripadnika MUP-a s oružjem - također tu noć bio slobodan. Poslije premlaćivanja i iživljavanja odveli su nas u Borovo selo iza bivše “Mjesne zajednice” u kino prostoriju. Tu u prostoriji već su bili zarobljenici iz Tenje, njih 12 i 6 civila albanske narodnosti. Zatvor se sastojao od 3x2 m2, sve ukupno oko 6 m2. na zidovima su se ocrtavali još suhi tragovi krvi jer su u toj prostoriji mučeni i poubijani zarobljeni redarstvenici zarobljeni pri ulasku u Borovo selo.pred ulazom u zatvor dočekalo nas je mnogo civila koji su nas tukli štapovima, kablovima, udarali nogama i vadili noževe da nas kolju. Poslije njihova iživljavanja počeli su nas uvoditi u zatvor. Pred zatvorom nas je dočekao šef zatvora , bivši milicajac Dragiša Čančarević sa sljedećim rječima: “Ustaše, majku vam jebem sve ću vas poklati kao i ove prije vas.” Kako je tko ulazio tako ga je udarao kundakom puške. Nakon kraćeg razgovora koji je bio jako tih sa ovdje već starijim zarobljenicima , koje sam već naveo, uskoro su počeli pristizati novi zarobljenici iz Dalja. To su bili Nikola Rupčić, Zlatko Šrajber i Marko Andaba. Sada nas je u zatvoru bilo već preko dvadeset. Tada dolazi ono najgore za nas nove u zatvoru. Dolaze stražari, neki u civilu s puškom, a neki u maskirnim u maskirnim uniformama također s puškom i odvode jednog po jednog gore iznad zatvora gdje je mala uska prostorija. Nekada je tu bila aparatura za kino, sada soba za mučenje i ispitivanje ili šok soba. Prvi na redu sam bio ja, tjerali su me gore uz stepenice, glavom dolje i rukama na leđima, a tukli su me gumenom palicom. Gore, u opisanoj sobi bio je stol i dvije klupe sa strane, na njima su sjedila 4 naoružana civila, za stolom nepoznati čovjek oko 40 godina star sa šubarom na glavi i kokardom, a pored stola još četvorica koja su u rukama imali gumene palice. Na ulaznim vratima stajao je već navedeni Čančarević kojega su zvali Čančo. On me je gurnuo u prostoriju i naredio da kleknem i ispružim obje ruke ispred sebe. Tada su počele batine od četvorice s palicama. Tukli su svuda. Odjednom sam osjetio udarac u glavu i pao na pod. Udaranja su prestala, a čovjek za stolom počeo me je ispitivati. Dok me je ispitivao povremeno sam dobivao udarce. Odjednom u sobu ulazi Nede Stevanović i Zoran Tripić iz Savulje, dok je Nede bio iz Dalja i dobro smo se poznavali jer smo zajedno putovali autobusom u Osijek na posao. Vidjevši me tamo obojica su rekli sada ćeš vidjeti kako mi tučemo. Batine su sipale sa svih strana i nogama i rukama, do nesvijesti. Kada sam se osvijestio bio sam sav mokar i vodili su me u polje u zatvor. Nisam mu znao ime ali prije rata radio je kao domar na igralištu “Sloge” u Borovu. “Nisi trebao biti ustaša pa ovo ne bi dobio” govorio mi je vodeći me u zatvor. Slijedeći je Željko Kamenar, nisam mu vidio lice, ali sigurno je bio uplašen jer me je vidio pretučenog. To je trajalo dan i noć, samo su se čuli jauci i zapomaganja. Ljudi su dolazili kao da ih je vlak pregazio. Ja sam do trećeg ujutro bio tri puta na saslušanju u šok sobi i više nisam osjetio bol od glave do nogu. Polijevali su me vodom, ali mi nitko nije dao da pijem. 03.08.1991. ujutro u 9 sati u naš zatvor ulazi oficir bivše JNA, major, a iza njega Čančarević. U zatvoru nas je oko trideset jer su u međuvremenu dovodili još zatočenika. Navedenom majoru Čančarević laže kako svaki dan dobijemo dva puta jesti, vode koliko hoćemo, a kupanje je jednom tjedno. Major bivše JNA poziva mene, Nikolu Rupčića i Sinišu Magušića. Vežu nam lisice na ruke i odvode u transportere. Ne znamo kamo nas vode, jer nitko ne smije ni riječi progovoriti. Odvode nas transporterom u Bogojevo na staru kudeljaru, gdje nas pretovaraju u Landrover sa još jednim zarobljenikom iz Erduta, a to je Zlatko Kraštek.

. ...Marsij@nac ........koja ISTINA....tvoje c/p..nekih antisemitskih bezveznjaka...ili ovo...?? . Gadovi podli bedasti... ustaški simpatizeri i nacionalisti iz Bosne . ..primjecujes , koliko si glup....ti jadnik povjest ne mozes promjeniti...kamoli HRVATSKU proglasiti fasistickom tvorevinom...ni iz Amerike ti nece uspjeti....gade..!! . .marshsh pseto..USRASKO.. . kako ovo objasnjavas...?? . .http://watch0nline.info/dokumentarni-film/ustaska-revolucija-video_812b75921.html . ...,,http://www.sigmakom.com/jasenovac/jasenovac-ustaski-zlocin-nad-civilima-croatian-death- . ...VELICAVANJE FASISTICKOG REZIMA, JE PO USTAVU ZABRANJENO:::....!! .

Otkopajmo grobove ,nacinimo DNK analizu; tu leze kosti 19,000 Hrvata pobijenih poslije WWII. U Arhivi Internacionalnog Crvenog Kriza( posjecivali su Jasenovac 1942 i srpnju1944 ; postoje fotografije logora u arhivi ICK) u Zenevi, Jasenovac se vodi kao omanji radni logorr sa normalnom ishranom i adekvatnom ljekarskom zastitom( izgradjena je bolnica...Zidov Riifer u svojoj knjizi svijedoci o njoj na podosta stranica). Nikakvih zlocina tu nije bilo.Da , prijeki sud je donosio manji broj smrtnih kazni.Za svaku presudu postojalo je obrazlozenje trojice sudaca ( pravnika) i uredni zapisi obrane( sva arhiva je u Beogradu(!?!). Kapacitet radnog logora Jasenovac bio je nesto preko 1200 ljudi a kasnije oko 2,500. Za 10 travnja i Pavelicev rodjendan uvjek su bila pomilovanja. Ponekad je oslobodjeno odjednom i do 200-300 zatvorenika. Ti” ustaski koljaci” po izdrzavanju kazne oslobodili su ,naprimjer,Andriju Hebranga i Antu Ciligu iz samog vrha KP.!?!?Vlatka Maceka iz HSS-a,itd.Razmjenili su sa partizanima preko 1000 zatvorenika. A oslobadjeni su i Srbi kao naprimjer Vojislav Prnjatovic i Branko Popovic cije dokumentirane izjave o Jasenovcu iz 1942 jasno ocrtavaju stanje u logoru( zapisnici postoje)Potpuni broj registriranih imena ljudi, koji su dovedeni u logor sa cijelog podrucja NDH i CIJELO VRIJEME RATA, je 22,219 (A. Miletic 1986).

ISKAZ - LOGOR BEGEJCI Begejci se nalaze u SR Jugoslaviji, u njenom sjeveroistočnom dijelu, tj. u Banatu u općini Žitnić kod Zrenanjina blizu Rumunjske granice. Smještaj je na salašu u blizini ratarskog sela Begejci. Zapušteno imanje obraslo šikarom, pa izaa šuma, nigdje vidljiva traga da je ovdje doskora boravila ljudska duša. Na salašu se nalazila jedna starija zgrada (50x10 m) pod dvostrešnim krovom, građena prije 60-70 godina. Vidi se da je s južne strane dograđeno oko 10 m nove zgrade, očito poslije 1945. godine. Vjerojatno je bivšem vlasniku koristila kao gospodarska zgrada, a kasnije prenamjenjena u smještaj kočijaša i nadničara. U njoj je smještena upravna zgrada logora – prostorije dežurnih policajaca i stražara i dvije male prostorije u kojima su smještene žene. Južnije u sredini su dvije male prostorije gdje su brijaći šišali zatočenike, a i MCK obavljao razgovore sa zatočenicima uz prisustvo prevoditelja. S južne strane zgrade je bio ulaz sa par prostorija. U jednoj su bile pohranjene sve oduzete stvari od zatočenika, a u ostalima se izvodilo ispitivanje. Jugozapadno od upravne zgrade nalazila se oficirska zgrada (10x7 m). Zgrada u kojoj su bili zatočenici bila je veličine 50x10 m, a visine 3,20 m, zidana velikom opekom, ožbukana i obijeljena vapnom, pod betonski na koji je postavljena slama prekrivena šatorskim krilima, strop opšiven daskom. Zgrada je bila u derutnom stanju, a bila je sagrađena za uzgoj krupne stoke. Uz zgradu su postavljeni poljski zahodi, a zgrada je opasana bodljikavom žicom. Oko logora je postavljeno 10 stupnih svjetiljki, a oko žice stražari i kod ulaza mitraljesko gnijezdo sa stražom. Logor je otvoren 01.10.1991., a djelovao je do 21.11.1991. Zapovjednik svih logora je bio potpukovnik Živanović. Čuvari objekata su nemilice tukli u objektima palicama, kundacima, čizmama i sl., a pojedince su izvodili na ispitivanje i vraćali ih dobro premlaćene. Stalno je bilo cca 500 zatočenika. Poznata imena mučitelja u logoru: DRAGIĆ VELJKO ispitiva zatočenike BEGEJCI logor IVONIĆ zastavnik I klase ispitivao i tukao BEGEJCI logor KOVAČEVIĆ DUŠKO ispitivao BEGEJCI logor SIMIĆ SLOBODAN ispitivao BEGEJCI logor SIMIĆ STANISLAV ispitivao BEGEJCI logor p.puk. ŽIVANOVIĆ ... - KOMADANT LOGORA BORKO VOJO GUGI ŽARE ŠEKI RAMBO LJUBO-brijač /frizer iz Beograda/ A. B. « Živi svjedok u pisanoj riječi » San svih Hrvata bio je odcjepljenje od Jugoslavije i težnja ka samostalnoj Hrvatskoj državi. Ovakva težnja stvarana je od davnina: prvi svjetski rat, drugi svjetski rat, 1971., i konačno 1990.-ujedinjenje svih Hrvata u zemlji i dijaspori. Došao je trenutak da mlada Hrvatska demokracija pokaže zube komunističkom jarmu i velikosrpskoj politici. Upravo je otpor velikosrpske politike bio prijetnja mladoj hrvatskoj demokraciji u ostvarivanju svojih opravdanih težnji. Sjetimo se Knina 1990., Borova sela 1991., prijetnji Vojislava Šešelja, Milana Paroškog, Stevana Mirkovića gdje u srcu Vinkovaca govori kako ne bi bio u koži hrvatskoj vlasti. Parole su znane »Velika Srbija «, « Srpska zemlja», « Pobiti sve Hrvate kao pse uz plot» itd. Najozbiljnija je prijetnja događaj 02.05.1991. u Borovu selu. Tog dana počinje rat, agresija Srbije i pobuna hrvatskih Srba, dalje slijedi Vukovar i mnogo ljudskih sudbina vezanih uz njega. Zarobljavanje 20.10.1991. u 12:00 sati. Za skršiti otpor boraca Vukovara, Borova naselja i Bogdanovaca trebalo je moćnoj srpskoj armadi, koja je brojala oko 40 tisuća vojnika, četnika i dobrovoljaca, pet dugih mjeseci. Uspjeli su tek onda kad nam je ponestalo streljiva, te nam nije preostalo drugo nego sporazumno se predati. To je bilo izuzetno teška odluka boriti se do kraja ili se predati krvniku. Samo predavanje bilo je organizirano u manje grupe ili pojedinačno. Ja sam bio u organiziranom predavanju. Došao je neobrijani oficir s pozdravom »Pomoz Bog braćo i sestre», te nam objasnio da nam se ništa neće dogoditi, bit ćemo prebačeni za Novi Sad i od tamo moći ćemo ići gdje želimo. Popisali su nas i ukrcali u autobus. Pretpostavljao sam da mi je ovo zadnji dan, ovo im je prilika sve nas pobiti. Nije me bio strah smrti streljanjem, nego mučenja i klanja što se vidjelo u njihovim očima , sva mržnja i pokušaj da uđu u autobus sa noževima i punom ratnom opremom na sreću spriječeni su od pratnje i nekih oficira, ali njihov uzvik i pokazivanje da nas vode na klanje ukazivao mi je da idemo na put pun neizvjesnosti. Prolazili smo kroz okupirana hrvatska sela naseljena pravoslavnim stanovništvom i čekali sudnji dan. Sam prolazak kroz ta neoštećena sela puna vojske, puna lakog i teškog naoružanja stvarala je u meni ponos protiv kakvog smo se mi to oružja borili i pružili dostojanstven otpor. Kad smo prešli bogojevski most, autobus je skrenuo u neku šumu i prva mi je pomisao bila da je djelomično mukama došao kraj, međutim autobus su napustili vozači i pratnja jer je nastao kvar. Cijelo vrijeme vožnje morali smo biti sagnuti s glavom među koljenima. Dok je autobus stajao iz šume su prema nama išli uniformirani vojnici u raznim odorama i s raznim obilježjima. Tada počinje naša patnja, njihovo iživljavanje nad nama samo zato što smo Hrvati. Ušli su u autobus i počeli nas nemilice tući, a mi nismo smjeli ni glavu podići. To fizičko mučenje, ti krici i jauci čuli su se daleko u šumu, pomoći naravno niotkud. Sve smo to u gorčini podnosili. Tada nam su nam oduzeli sve što smo imali uz sebe, odnosno sve što su smatrali da je vrijedno, uz prijetnju da će onoga tko podigne glavu strijeljati, jer u logoru ionako nema puno više mjesta. Tog trena nam je bilo jasno kamo uopće idemo. LOGOR BEGEJCI – TUŽNA SJEĆANJA Stigli smo na salaš sa više zgrada u šumi okružen bodljikavom žicom, svuda mir i tišina. Autobus staje ispred velike i dugačke zgrade posebno ograđene bodljikavom u više redova, pušta nas naoružani stražar. Noć je, prošla je ponoć. Izlazimo sa ono malo prtljage što nam je preostalo i sada dolazi ono čemu smo se nadali: dočekalo nas je dvadeset korpulentnih vojnih policajaca, dobro opremljenih palicama, letvama, željeznim šipkama, željeznim bokserima itd. Kasnije smo saznali da su za ovakve prilike specijalno obučavani u Bubanj potoku kod Beograda, gdje je stacionirana baza vojne policije. Nisu čekali da nas postroje i pregledaju, nego su odmah počeli mlatiti po nas pedesetak iz autobusa, pri tom nismo smjeli ni vikati ni jaukati. Samo su urlali na nas da spustimo glavu dolje, a ruke na leđa. U jednom sam trenu izgubio svijest, digli su me i nastavili tući ne birajući pritom po kojem dijelu tijela udaraju. Ova je tortura trajala oko dva sata, nakon čega su nas postrojili i uzeli od nas još ono što nam je preostalo. Uvode nas u zgradu. Na podu vidimo deke i naziremo samo da su u njima umotani ljudi za koje ne znamo jesu li živi ili mrtvi. Dalje slijedi prozivka i popis i usputno batinanje. Nešto oko 4 sata dozvolili su nam da sjednemo, a već u 5 sati ulazi nekoliko vojnih policajaca s uzvikom « Ustajte ustaše » ! Tada vidim da su ovi ljudi u dekama živi i da neke od njih i poznajem. Svi stojimo u stavu mirno, a nas nove počinju tući i iživljavati se nad nama. Ja osobno dobio sam najprije nekoliko udaraca nogom u rebra i pri tom mi je nekoliko rebara slomljeno, slijedio je zatim karate zahvat po glavi i nakon toga sam ostao bez tri zuba. Kako sam već ovamo dopremljen ranjen u glavu i nogu, klonuo sam i pao u nesvijest, no nitko mi nije smio pomoći. Nekoliko dana je trajalo ovakvo fizičko maltretiranje, nakon čega prelaze na psihičko maltretiranje. Jedan je slučaj kada me je jedan časnik izveo pred zarobljenike naredivši mi da kleknem i stavim ruke na pod, te me upitao « gde da me bije?». Ponovio mi je to više puta dok mu nisam odgovorio, na što mi je opsovao majku ustašku da « neću ja njemu govoriti gde da me bije, nego će on da me bije gde on želi «. Naredio je da se ustanem, a pošto nisam bio sposoban ustati odvukao me je, bacio na beton i pokrio dekom. Narednih 10 dana nisam se mogao ustati, nego su dozvolili da mi donose ono malo hrane što smo dobivali. Niz takvih i sličnih maltretiranja doživjeli su i ostali. Sjećam se Ljubana Markovića, trgovca, njemu su razbili lice i donju čeljust, Rimca su vezali i sa ispitivanja je dolazio sav plav. Istu torturu proživio je Martin Sablić, Janjevac Čibarić i mnogi drugi. Mnogi su mladići udarani su po genitalijama i vjerojatni mnogi od njih nikada neće moći imati djece. Sjećam se i mladog doktora Mladena Lončara kojega su šamarali i udarali nemilice. Od posljedica udaranja umro je Zlatko Brajer. Mnogi su se poznati ljudi našli ovdje kao što su Čop, Gajari i mnogi drugi. Sjećam se kuhara Ive Vukušića koji je dobivao batine ako je htio dati nekome hranu koja je ostala. Kada su nas pitali od čega smo plavi nismo smjeli ni spomenuti batine, nego je to kao posljedica nekog pada ili slično tomu.Ne sjećam se svih imena onih koji su to s uživanjem radili, ali to su bili uglavnom nadimci kao Borko, Šeki itd.

ISKAZ - LOGOR BEGEJCI 2 Š.B. 03.10.1991. godine sam uhvaćen i zatvoren kod dr CVEJIĆA u kući. 07.10.1991. godine sam izašao na razgovor kod zapovjednika milicije ŽELJKA KRNJAJIĆA iz Lovasa. Tražio je da dam podatke o tom tko je kopaoopao rovove i tako dalje, o obrani. Čak mi je ponudio da pređem na njihovu stranu, što sam odbio, i nisam im dao nikakove podatke. 07.10.1991. godine me je tukao neki milicajac-dobrovoljac, iz Novog Pazara. Ne znam mu ime i prezime: plav, do 35 godina star, moje visine i konstitucije. 08.10.1991. godine ŽELJKO je oko 10 sati tražio da potpišem nekakav dokument otkucan na mašini, što sam odbio. 08.10.1991. oko 12 sati su me vojni policajci JNA, njih četvorica, s oznakama JNA, odvezli u Šid. Putem su mi bile i ruke i noge vezane lisicama. Čitali su onaj dokument koji nisam htio potpisati. Po njihovom razgovoru sam vidio da sam optužen, da sam snajperista. Nisu me putem tukli. Dovezli su me u sportsku dvoranu “Partizan” u Šidu. Tamo je bilo 40-50 drugih zatvorenika. Proveo sam u dvorani manje od sata, a zatim me je druga ekipa vojne policije odvezla u Auto školu. Kad sam izlazio iz Pinz Gauera ubadali su pendrek u mene i psovali me kao ustašu. Unutra me je oko 40 minuta ispitivao inspektor SAVA. Pokazalo se da jako dobro poznaje Tovarnik, znao je moje susjede. Tražio je da mu isprićam što sam radio od izbora u Hrvatskoj do dana današnjeg. Rekao je da će pitati moje susjede, da provjeri da li govorim istinu. Pitao sam da li mogu ići s njim. Rekao je da moram ostati tu. Bio je otsutan oko 40 minuta. Za to vrijeme me je Vojna policija JNA poćastila štokom i cigaretama. Prićali smo o kojećemu. Kad se vratio rekao je da sam govorio istinu i da mogu ići, ako imam gdje spavati u Šidu. Rekao sam da tu imam prijatelja veterinara. SAVA mi je preporućio da ne idem kod njega, jer je on veliki četnik. Preporućio mi je da spavam u sportskoj dvorani i da se sutra vratim u Tovarnik. Isto veće oko 9-9.30 sati Vojna policija iz Begejaca me je prozvala zajedno s oko deset ljudi. Odmah su tukli. Govorio sam da ja idem kući i da sam već mogao otići. Oni su tukli i govorili: kakvoj kući, sad ćete vidjeti kuću. Utovarili su nas u minibus s rukama na leđima, glava dole. Tukli su nas putem. Vozili su nas autoputom u pravcu Sr. Mitrovice. U Mitrovici smo proveli oko 3 sata sjedeći u mini baru. Izveli su nas oko sat vremena nakon ta tri sata u neku trpezariju. Zatim su nas odveli na neki salaš između Mitrovice i Rume. Smjestili su nas u neki hangar. Stekao sam dojam da je tamo bilo još zatvorenika, u hangaru pored nas. Bila je noć. Tu smo proveli nekoliko sati, a zatim su nas odvezli u Bubanj Potok. U Bubanj Potoku su jedino mene izvadili iz autobusa, a druge su kako sam kasnije saznao odvezli u Begejce. U Bubanj Potoku me je ispitivao vodnik Vojne policije JNA, SAFET BEŠLIJA, inaće iz Banja Luke, kako ćujem sada je u zelenim beretkama. Ovi su imali neke druge podatke u kojima je bilo nećega. Optuživali su me da sam sijao minska polja oko Tovarnika i maltretirao i ubijao nedužni srpski narod. Imali su puno podataka, između ostalog i slike pripadnika obrane Tovarnika. Tražili su da na svako pročitano ime pokažem sliku. Velike sam batine dobio za FERINAC STJEPANA jer sam ga znao kao FERINAC STEVU. Ispitivanje je trajalo oko 3 puta po par sati, sve skupa jedno 6 sati. Bubanj Potok je nastvani centar Vojne policije JNA. Tamo su me zatvorili u ćeliju, samicu po čijem podu protiće tekuća hladna voda, otprilike do koljena. Prebijen i umoran legao sam na dasku, ali je ona iznenada propala i našao sam se u vodi, kompletno mokar. Ustao sam i stajao. Noge su mi se smrzle i oduzele. Zatim su nas sve odveli u prostoriju za ispitivanje. Svo vrijeme me ispitivao SAFET BEĆLIJA. Vezali su me za stolicu i prisilili me da pojedem oko 4-5 kašika soli i bibera. Nakon toga sam oko 2 sata bio vezan. Mislio sam da nemam više taj dio stomaka. Nakon toga sam ponovo išao u prostoriju za ispitivanje. Na stolu me dočekao pravi arsenal pića, ali sam ponovo vezan i ispitivan. U međuvremenu SAFET je to piće predamnom prosipao po stolu. Mislio sam da sam odvezan, ne znam da li bi bježao ili mu oteo piće. 10.10.1991. godine ujutro sam ponovo dobio priliku da sve priznam, međutim nisam imao što priznati. U toku tih ispitivanja pitali su me za TEPČIĆ MARKA. Rekao sam da smo dobri, ali da smo se posvađali jednom prije, ne zbog politike. Mislim da je tamo bio netko iz Tovarnika tko im je dao neke podatke. Nisam im imao što priznati. Ostao sam pri prvom iskazu. Dobio sam naveće i komadić kruha i prebaćen sam u Begejce, negdje oko 16 sati. Tamo sam sreo ove s kojima sam krenuo iz Šida, saznao sam da sam samo ja ostao u Bubanj Potoku, a da su ovi u Begejce došli iste noći. To su bili: 1. MARČIĆ ŽELJKO iz Nuštra, pravi borac, teško ranjen u Vakufu, pripadnik 5. gardijske. Nalazi se u Vinkovcima 2. MARIJAN BALAŽ iz Želetovaca, profesor, radi u Tehnićkoj školi u Vinkovcima. 3. KNEBL MIROSLAV iz Bapske. Nalazi se sada u specijalnoj Vojnoj policiji u Zagrebu. 4. ASIĆ DUBRAVKO iz Bapske. Desetak dana prije razmjene je mama došla i odveli ga u Bapsku, gdje se i sada nalazi. 5. MERCVAJLER, mislim da se zove VLATKO?, iz Bapske, sad je u Bapskoj. 6. ANA ...iz Slakovaca. Razmjenjena u čamcu. Imam informaciju da je poslije rodila, zaćela je u logoru. 7. Četvorica iz Petrovaca: LEHOLAT ZVONKO i njegova dva bratića i jedan rođeni brat. Vratili su se u Petrovce, gdje su nakon 2 dana ubijeni. To je ekipa koja je zajedno sa mnom krenula iz Šida. Grupa mladih dećki starih do 20 godina, su u logoru Begejci imali kao nekakvu povlasticu: spremali su sobe, namještali krevete, ložili vatru, dobijali su cigarete od stražara. To su: 1. NENAD DEVČIĆ iz Sinja 2. ASIĆ DUBRAVKO iz Bapske, uhićen kod Berkasova (Cerić) 3. ĆORLI ZORAN iz Vinkovaćkog Novog Sela, uhićen u Ceriću 4. ŽELJKO ..... uhićen u Ceriću 5. KOPČIĆ STJEPAN iz Vinkovaćkog Novog Sela, uhićen u Ceriću. Mama ĆORGIĆ ZORANA je umrla jer je saznala da je poginuo, što nije bila istina. Stalno su nas batinali, maltretirali. Nabavili su i elektrićne pendreke. Svi su morali pisati izjave. Bilo je bitno držati se prvobitne izjave. Tko god naknadno doda nešto u izjavi, bio je neprekidno ispitivan. Stvari koje su oduzete su naknadno bile vraćene. Stražari su bili rezervisti i aktivna vojska JNA. Sjećam se: 1. komandant logora potpukovnik ÐURO ŽIVANOVIć, ponašao se korektno, bio je najkorektniji. 2. zamjenik, kapetan ÐUKANOVIĆ ..... , njega smo najmanje viđali. 3. komandir Vojne policije, vodnik SAFET BEŠLIJA. 4. MATIĆ DRAGAN “GROM”- policajac. 5. SRZIĆ VOJISLAV “VOJO”, najveći ološ koji sam vidio. Iz Kruševca, malo viši od mene, malo pogrbljen, smeđ, do 30 godina star. 6. MIRO KALEM iz Beograda. 7. BORKO .... iz Beograda 8. ŽARE .... iz Zadra, adresa: Crvene kuće 112 (kvart u Zadru). 9. “GOSTIVARAC” 10.”MANE”, sedam godina radio u MUP-u (SUP-u) Hrvatske. Stražari pod brojem 6, 7, 8, 9, 10, su iz dana u dan provodili torturu i maltretiranje nad logorašima. ŽARETOVU adresu u Zadru znam od PENEZIĆ VLADIMIRA iz Zadra, koji je bio u kasarni kod Zadra kad je osvajana, evakuiran je u Beograd, gdje se predstavljavao kao kapetan JNA, dok ga nisu otkrili i zatvorili u Begejce. VLADIMIR se sada nalazi u Hrvatskoj. Znam njegov telefonski broj u Zadru (057/430-290). Brat mu je u Bjelovaru i ima telefonski broj 043/717-102. Maltretirali su nas na sve moguće naćine. Propaganda je bila jaka. Govorili su da nas Tuđman ne treba jer smo sve odali, da će nas sve poslati na prvu liniju da izginemo, ako budemo razmjenjeni. Kad je bilo lijepo vrijeme nisu nas puštali van, a kada je padala kiša tjerali su nas van. Morali smo pjevati himnu i razne druge srpske pjesme. Neki ljudi su dobro prošli, nisu bili tućeni, a da su bili u selu vjerojatno bi ih ubili. Kad je Vukovar pao okomili su se na dovedene Vukovarce, da na njima iskale svoj bijes zbog neuspjeha. Tada je nama bilo nešto lakše. “GOSTIVARCU” je na Vukovaru poginuo brat, pa je žestoko mućio zatvorenike. Znao ih je staviti s glavom kroz bodljikavu žicu i batinati. Oko nas su bile dvije ograde od bodljikave žice, psi i minsko polje, te straža. ANÐELKA PAPKA i KRUNU FARKAĆA se sjećam da su ih žestoko mućili. Bilo je tu dosta ranjenika, na primjer: ĆETULA TUNJA, zatim ANTE KARDUN iz S. Ðakovaca, ranjen između Ðakovaca i Sotina. Njih su ranjene mućili kao i ANTUNA MANDIĆA iz Tovarnika. CIGANJ BERNARDA iz Ðakovaca, ranjenog su također žestoku mućili. Tamo mu je bio i otac. Bilo ih je još nekoliko s kojima nisam kontaktirao. Bilo je i zatoćenih žena. Nismo vidjeli da su ih silovali, ali je moguće. Sjećam se kad su doveli: 1. LUCU iz Opatovca 2. ŽELJKU RADIĆ (djev.Jurišić) iz Sotina. Njeni su s Jakobovca. Roditelji sunestali na Jakobovcu. Odvedeni su u Negoslavce i tamo im se gubi svaki trag. Uhvaćena je negdje u Baćkoj. S njima su u toj uhvaćenoj ekipi bili: 1. MILAS STJEPAN iz Opatovca 2. FRANJO KRAČAK iz Sotina, uhvaćen u Adi 3. KUČIĆ ŽELJKO iz Sotina, uhvaćen u Baćkoj, sada je u 10. Domobranskoj pukovniji 4. BORO VUKOJEVIĆ iz Sotina, uhvaćen u Baćkoj 5. ŽELJKO MILANOVIĆ iz Sotina, uhvaćen u Baćkoj. LUCU su uzeli za servirku, krala je konzerve i donosila MILASU. Kad su to otkrili pretukli su i nju i MILASA. Kasnije su za servirku uzeli DRAGICU iz Vukovara. Kuhala je kavu, prala suđe. Malo je bilo mladih, zgodnih žena. LUCA i DRAGICA su bile zgodnije. DRAGIĆIN muž je također bio u logoru, zajedno smo razmjenjeni. Malo je Vukovaraca tako brzo razmjenjeno. Bio sam u Begejcima 10-12 dana, kad su doveli dva dećka koji su iz Markušice, bili su plavo-zeleni. Sutradan je došao Međunarodni crveni križ. Pitali su da li netko govori engleski. ŽELJKO MARĆIĆ se javio i prevodio im. MCK ih je pregledao i zapisao imena, skinuli su se goli da ih pogledaju bez prisustva stražara. Nakon što su otišli pripadnici MCK, nisu se mogli udaljiti više od 10 km, ta dva dećka iz Markušice su odvedena i nikad ih više nismo vidjeli. MCK ih je prozivao kad je slijedeći put dolazio, nije ih bilo, kao niti ŽELJKA MARĆIĆA jer su ga stražari udaljili. ŽELJKO MARĆIĆ je sad u Vrtnom naselju u Vinkovcima. Ima ženu i dvoje djece. Tad smo vidjeli da ima špijuna među nama logorašima. Sjećam se DUŠANA POPOVIĆA, ponašao se kao profesionalni špijun, govorio je više jezika. Rekao nam je da je uhvaćen kad je iz Iloka u uniformi ZNG, s oružjem krenuo vidjeti “kevu” u Novi Sad. Nije bio nametljiv već se direktno raspitivao. Imao je beneficiju u logoru. Nikad nitko nije vidio da ga tuku, niti se kada žalio. Često je negdje odlazio i vraćao se sa cigaretama koje je nudio logorašima. Mi smo imali ekipu od 6-7 ljudi koji smo se dobro znali i nismo nikada niti prićali znaćajnije stvari o nama, niti međusobne. Vrzmao se oko nas. Proćitali smo ga. Nešto prije razmjene je poćeo prićati da mu “keva” sređuje da ga puste. Oko četiri dana prije razmjene je došao sav sretan i rekao da ga puštaju. S nekima se pozdravio i otišao. Ubrzo nakon što je otišao, stražar je prozvao mene, MARŠIĆA, BALAŽA, MATIČIĆA, PENEZIĆA, KNEBLA i doveo nas do žice jer je DUŠAN POPOVIŠ-”POP” tražio da se s nama pozdravi. Bio je okupan, uredan u kožnoj jakni, trapericama. Tad sam mu rekao: “Nisi obavio posao za što si poslan”. Pogledao me, okrenuo se i otišao. Ništa mi nije rekao na to.Kasnije sam ćuo da je bio i u drugim logorima: Aleksinac i Niš. Dao nam je telefonski broj njegove mame u Novom Sadu: 021/362-724. VESELINOVIĆ VLADIMIR iz Baćke Palanke je bio u logoru. Adresa: Stevana Hatale 56, Baćka Palanka. Telefon: 021/747-486. Prićao je da se sudio sa firmom u kojoj je radio (“Sintelan”), i da je bio otišao u “arkanovce”, te da je 21 dan bio u Tenji kao “arkanovac”. Zatim se vratio u Baćku Palanku i prebacivao naše ljude preko Dunava za 100 DEM po turi. Naši ljudi su prenosili propagandni materijal. Uhvaćen je i optužen kao špijun i zatvoren u Begejce. Otac mu je Srbin iz Lajkovca, a mama mu je iz Iloka. Tukli su ga stalno kao Srbina koji je izdao srpski narod. Zajedno sa KRAČKOM, KUĆIĆEM, MILANOVIĆEM, SABRIJEM i MILJKOVIĆEM, je prebaćen u VIZ (Vojno istražni zatvor u Beogradu). Imam informaciju da je dobio 4 godine. Govorio je da mu ne odgovara niti da ide u Hrvatsku jer ga netko može prepoznati da je kao “arkanovac “ bio u Tenji, niti da se vrati u Baćku Palanku jer će ga ubiti kao špijuna. Sa njim je u Baćkoj Palanki priveden i KASABAI SABRI, Albanac iz Budve. Obio je auto jednog majora da u njemu prespava u Baćkoj Palanci. To ja bilo 01/02.10.1991.godine, auto je bio “Reno 18”, crvene boje. Njega je preko Dunava prebacio VESELINOVIĆ V. ŽELJKO PROKOP iz Šida, Slovak. Oženio RUŽICU FERINAC iz Tovarnika. Radio u Šidu, priveden iz Šida. Nitko mu nije vjerovao. Sumnjalo se da je špijun. Bio je u Tovarniku kao zatvorenik, sada je slobodan, nalazi se u Tovarniku zajedno sa ženom i djecom. MATARUGA “BAJA” sa Lušca. Svi Vukovarci su se iznenadili kada su ga vidjeli u logoru. Govorili su da je đubre. često je odlazio na razgovore i nikada ga nisu tukli. TUNA ČIBARIĆ iz Vukovara, Hrvat s Janjeva. Bilo ih je tri brata. Puno novaca su dali za oružje za RH. Doveli su ga tu noć prije razmjene u logor. Bili smo zajedno oko 10 minuta. Rekao je da mu pozdravim brata ako ga budem ikako vidio. Jedan brat mu je ubijen; Nikola, a ne znam kako se zove taj brat što je u Zagrebu. Rekao mi je da su mu izvadili jaje (testis). Bio je kasnije osuđen na smrt zajedno sa MARTINOM SABLJIĆEM. Razmjenjen je 14.08.1992 u Nemetinu. Razmjenjen sam 10.12.1991. godine u Bos. Šamcu. Iz Begejaca nas je krenulo 8 autobusa, kod Beograda nam se prikljućilo još 6 autobusa. U svakom autobusu su bili vozać i 2-3 stražara, vojna policija- drugi ljudi, ne oni iz Begejaca. Tih 6 autobusa su bili iz Aleksinca i Niša. Od tih nekih dećki sam saznao za POPOVIĆ DUŠANA da je tamo prebaćen. Stražari su nam prićali propagandu kako nas Hrvatska ne treba. Većina stražara su bili korektni. Nisu nas tukli i nismo morali držati ruke na leđima i glavu dolje. U Kasarni u Brćkom su toćili gorivo, išli smo na WC i dali su nam suhu hranu. Nakon toga su psihološki djelovali na nas da nas neće naši. Skoro se to obistinilo. Naših nije bilo. Jedna strana je dužna ćekati 2 sata. Posumnjali smo da je ono što su nam govorili istina. To je bilo 15 minuta, ali je trajalo kao 15 godina. Ne mogu isprićati osjećaj kada smo vidjeli da dolaze naši autobusi. Dogovaranje je trajalo oko pola sata: utvrđivanje lista poimenice. Zatim je poćela razmjena. Oni su imali 85, a nas je bilo 280. Nekoliko se vratilo u Srbiju: PROKOP ŽELJKO, dećki iz Petrovaca- LEHOLAT, dvije žene iz Vukovara koje su otišle negdje kod kćeri u Srbiju. Ljudi iz Sl. Šamca su nas dočekali i bogato poćastili. U Bjelovaru smo imali veliki prijem kod gradonačelnika. U Zagrebu su nas primili u Martinovku, Pešćenicu i Kutiju šibica.

,############################################## ...ADMINE..... . ..ako je po USTAVU i po povelji UN-a...... ZABRANJENO...velicavanje totalitarnog sistema.....zasto dozvoljavas..tim izrodima, da to rade.na stranicama V.L.....!! . ################################################### . .

da .tocno admin.......velicanje CETNISTVA i totalitaristickog KOMUNIZMA je zabranjeno u Hrvatskoj........ Pod hitno brisi ovoh podlaca kamocemo

Potpuno razumijem pripadnika počasne garde, jer meni pozli svaki put kad čujem Josipovića.

ISKAZ - LOGOR BUBANJ POTOK Nalazi se u SR Jugoslaviji u Beogradu na samom izlazu uz cestu za Valjevo. Logor je smješten u vojarnu a ona je služila za mobiliziranje ljudi u vojsku koja je odlazila na ratišta u Hrvatskuu i kasnije Bosnu i Hercegivinu. Sve koje su digli mobilizacijom sa prostora oko Beograda, a većinom su to bili i ljudi u radnim odjelima koje su dizali iz tvornica, ostajali su par dana, kako bi prošli kratku obuku i vojno gađanje jer je u blizini abilo i strelište. Š. Š. - Svjedočanstvo BUBANJ POTOK Kad smo izašli iz marice, koliko sam stigao primijetiti bili smo u krugu neke kasarne i počelo je sprovođenje do neke prostorije uz gromoglasno psovanje, vređanje i udaranje. Novi oficiri, nova ispitivanja. Bili smo zatočeni u jednoj sobi u kojoj su bili metalni kreveti. Tjerali su nas da sjedimo na podu između kreveta goli s glavom pognuto između koljena,a ruke na potiljku, nekoliko sati, a potom smo morali stajati mirno uz krevet glavom prema krevetu, sve do ručka. Svi smo gladni, žedni, ne znam što bih prije jeo ili pio. Dobili smo tri minute da ručamo. Poslije ručka jednog po jednog, vodili su nas na WC. Tu sam proveo oko pola sata, ali za tih pola sata sam svašta doživio. Udarali su me glavom u vrata, gurali mi kalašnjikov u usta , pri tome me ispitujući koliko sam zaklao, koliko silovao i tome slično. Vodu sam pio iz karnistera u kojem su oni držali naftu. Ako sam dnevno dobio 100 udaraca bilo je odlično. Drugi dan boravka u Bubanj potoku dolazi ekipa oficira-specijalaca za ispitivanja. Pozvali su me u posebnu sobu. Unutra je desetak njih. Početak je bio udaranje u stomak i pendrekom po leđima. Kapetan koji me je počeo ispitivati ponudio me je cigaretom i rekao mi da se ne bojim jer me neće ubiti, ali tući će me dok polagano ne umrem. Počeo me udarati od rešetke na krevetu, potekla mi je krv iz usta i polagano sam se gubio. Kada sam došao svijesti ležao sam na krevetu sav u krvi. Ponovno su me izvukli iz kreveta i odnijeli u WC da se operem. Bilo mi je malo hladno, malo vruće. Popio sam malo vode, ali su me brzo odmakli od vode i ponovno počeli tući, ali ovaj puta samo po nogama. Usput su urlali na mene da kleknem i molim za život, pitajući me hoću li popušiti posljednju cigaretu. Padao je mrak, izgubio sam pojam o vremenu. Kada je došla večera nisam mogao od bola jesti ali sam se prisilio od straha da će me ponovo tući jer ne jedem srpsku hranu. Došlo je deset sati, sviralo je povečerje. Morali smo ići u WC da bi oprali noge. Ljudi su jaukali od bolova. Kada je došao red na mene, nisam ni krenuo, a već sam dobio po leđima. Pokušao sam otrčati u WC ali me je tamo dočekala nekolicina vojnika i udri po meni, u WC su me zaključali tako da sam dugo ostao. Nisam mogao od straha izvršiti ni malu, a kamoli veliku nuždu. Oko ponoći po mene je došao nekakav oficir i ponovo su slijedile batine. Vratio sam se u sobu sav slomljen, jedva sam čekao da legnem, ali nakon nekoliko sati i sobu upadaju četnici i sve ispočetka. Ujutro nisam dočekao ni doručak, strpali su me u maricu i vozili oko 1 sat, do Topčidera, u Beogradu. Tu su slijedila ponovno iz početka ispitivanja, ali ovaj puta pred kamerom. Ponovno su slijedile teške batine, pa mučenja. Gasili su mi cigarete po nogama i rukama, lomili mi rebra, udarali me po glavi. Šamarali su me sve dok nisam pljuvao komade zubi iz usta, a oni su samo tome svemu smijali. Počelo je novo ispitivanje, drugačije od dosadašnjeg. Gušili su me žicom, bockali me iglicama po rukama i nogama, bio sam potpuno izgubljen u vremenu. Potom su me odveli u ćeliju, bila je potpuno prazna, dobio sam samo dvije deke. Oko ponoći dolazi mi u “posjet” grupa vojnika od njih 5-6 i ponovno počinje mučenje. Čujem druge zatočenike kako ih mole da ih ostave na miru. U tome ponovo dolazi red na mene. Dvojica me drže, jedan me udara, a jedan mi skida hlače, zatim me vežu za doljnji ekstremitet i vuku po sobi, nedugo zatim ponovno gubim svijest, te me polivaju vodom i tako sam mokar tresući se od hladnoće zaspao. Ujutro dobivam komad kruha i čašu tople vode. Da sm sebe ohrabrim u ćeliji radim gimnastiku i hodam u krug da se razvedrim. Poslije doručka ponovno dolazi nekakva komisija. Očitali su mi moja prava i presudu na 20 godina zatvora u Beogradu, ali kako trenutno u zatvorima nema mjesta zadržat će me na Topčideru još nekoliko dana. Upoznao sam neke naše dečke iz Hrvatske Kostajnice, ali za najmanji pokušaj međusobne komunikacije slijedile su batine. Vrijeme prolazi, a ništa se s nama zatočenicima ne zbiva, nitko ništa u vezi nas ne poduzima. Mirim se sa sudbinom. Sam sebe, međutim hrabrim da izdržim. Bližio se moj rođendan, a oni su sve znali pa i to. Tu su me noć pustili da odspavam, ali već kod jutarnjeg umivanja čeka me čestitka. Taman kad sam se polio vodom ulazi grupa vojnika, na čelu s vodnikom i počinje ponovno maltretiranje, udaranje, iživljavanje. Govorili su kako će me izrezati na komade i tako me u dijelovima poslati kući. Dani na Topčideru bili su nezamislivi i neizdrživi, da čovjek ne povjeruje što su sve ljudi u stanju drugom čovjeku učiniti. Neke od tih tortura ni životinja ne bi izdržala. Tako je bilo iz dana u dan. Oni su se izmjenjivali, a ja uvijek trpio. Jedno su nas veče izveli na poligon i morali smo puzati po betonu i to oko sat vremena. Po povratku u ćeliju, s rukama na leđima i glave pognute prema dolje osjetio sam strašen udarac u potiljak i pao na pod ćelije. Kad sam otvorio oči sve što sam vidio bile su vojničke čizme, a oni čim su ugledali da sam otvorio oči počeli su me ponovno tući po rebrima i leđima. Sve je to trajalo desetak minuta ali meni se činilo kao cijela vječnost. Navečer smo morali redovno pjevati njihovu himnu i tako se bližio dvadeset treći dan a Topčideru. Rano ujutro me s još dvojicom trpaju u jeep i s povezom preko očiju voze u nepoznato. Jedan se ohrabrio i pita kamo nas voze, a odgovaraju mu da nas vode na strijeljanje i to tamo gdje nas nitko nikada neće naći. U tom me trenutku oblio hladan znoj, pomislio sam da je to sada zaista kraj svim mukama. Nakon izvjesnog vremena jeep staje i čujem lavež psa. Pri izlasku iz vozila pao sam i to me je koštalo opet batinanja po cijelom tijelu uz to su mi psovali mater, kako sam crnokošuljaš, došao sam ubijati Srbe iz Mađarske i slično tome. Kako sam od udaraca izgubio svijest k sebi sam došao opet vraćen u Bubanj potok. Rituali s batinama, maltretiranjima i ostalim ponižavanjima nastavljaju se i dalje. Ni sam ne znam što me je držalo da sve to izdržim. Najgore su bile noći, jer kako je padala noć tako su se oni pojavljivali jedan po jedan, prozivali nas i odvodili u WC, a dobro smo znali što nas tamo čeka. Kada su me prozvali tresao sam se od straha. U WC me je čekalo deset razularenih mladih vojnika s konstatacijom kako sam ja silovao srpske majke i da je vrijeme da za to platim. Jedan je izvadio nož, rasporio mi hlače s namjerom da mi odsječe spolovilo, bio sam lisicama vezan za radijator, na moju sreću naišao je jedan i kapetan i naredio im da prestanu. Otišli smo na večeru i za nju dobili tri minute, tako da mi je poslije bilo zlo kako sam u sebe nabacao. Nakon večere sam morao čistiti sobu i to tako da sam lizao pod. Poslije smo mogli leći u krevet i spavati, ali to nije trajalo dugo. Raznim su nas trikovima ( palili su nam bicikl) dizali iz kreveta i onda urlali da će nam oni pokazati kako se spava. Kada je došao na mene red pravio sam se, dok sam mogao, da spavam. Kada su mi na nozi gasili cigarete više nisam mogao izdržati. Izveli su me na hodnik gdje su me dočekali zarasli, smrdljivi i prljavi četnici. Počeli su me mlatiti ne birajući po kojem dijelu tijela udaraju. U jednom su me trenu pokušali zadaviti žicom, ali sam se uspio osloboditi omče. Potom su me gurnuli nogom i pao sam preko nekoliko stepenica i dovukli su me potpuno izmrcvarenog natrag u prostoriju. Najviše batina dobio je jedan čovjek iz Požege, koji je batinama i podlegao, a mi smo s jadnim, mrtvim čovjekom proveli noć. Ujutro su nas opet jednog po jednog prozivali, izvodili van i mlatili nogama po kičmi, vrtilo mi se u glavi od bolova, ali sam znao da ne smijem pasti jer bi mi to bilo zadnje u životu. Došao je dan kada su nas potrpali u autobus i prva mi je misao bila da će nas osloboditi. Bili smo nagurani u autobus, vozeći se u nepoznato, a čuvari su nas i na tom putovanju redovito tukli. Bio je to 06.10.1991. Za vrijeme vožnje glavu smo morali držati među koljenima tako da ne vidimo kuda se vozimo. Kada smo sišli s prave ceste i vozili se jedno vrijeme prtenim putem autobus je stao i stigli smo na odredište.

vama blesavim je jedina obrana ta i da nam imputirate da mi hrvati veličamo pavelića,neznam zašto bi ga veličali,ja o njemu znam samo po pričama ,ašto je tu istina a što nijee to je nešto drugo, s druge strane znam za istinu koja se događala u jugoslaviji od 1962 godine.Svi ste vi Zmaj jovo jovanovićeve pokondirene tikve.

Šifra iskaza: milj 36 Nakon ispitivanja su nas odvezli za Bubanj potok. Usput su nas opet tukli. Kud god smo išli dobijali smo batine. Mene su izuli, tako da sam morao hodati bos. Za vrijeme samog ispitivanja na Topčideru nass nisu tukli, ali dok su nas vodili hodnikom jesu. Mislim da su nas isti ljudi sproveli do Bubanj Potoka. Zapovjednik je bio onaj isti, ali za vojsku nisam siguran. Bubanj Potok je udaljen 20 km od Beograda. To je njihova vojarna. Tu je obuka Martićevih specijalaca. Doveli su nas ukupno oko 20 ljudi. Dovezli su kampanjolama i još su nam odvrnuli grijanje do maksimuma. Taj isti koji nas je sproveo, uveo nas je u sobe i postrojio uza zid. Tad je on otišao. Ta je soba imala 12 kreveta. U mojoj sobi nas je bilo 10, a ostale su tri bile pune. Tijekom prvog tjedna ubili su jednog čovjeka koji je bio šumar u Dilju. Taj čovjek je imao oko 40 godina i imao je neku laganu epilepsiju. Tukli su nas palicama, čizmama. Tukla nas je mlada vojska, regruti. Po noći bi doveli ove starije koji su na toj obuci za specijalce da nas tuku. U WC su nas vodili za ručak, za doručak i za večeru. Moraš pišati i srati kad oni kažu. Dok bi me vodili na WC tukli bi pištoljima, palicama i kundacima. Kad bi me vodili znali su me uhvatiti za kosu i staviti mi pištolj pod vrat, a drugi bi me tukao palicom ili kundakom. To je bila “porcija” do WC. A u WC-ima bi me nastavili tući svim i svačim. Kad te tuku četvorica njih onda te mogu baš punom snagom udariti. Te noći su me udarili palicom tako da i dan danas imam udubljenje. Oči su mi iskočile od bola, nisam mogao ustati. Dvojica naših su me digli. Onda su me ovi tjerali da hodam, pa me je udario nogom. Opet sam pao i nisam mogao ustati. Kad je došao dan za razmjenu tri grupe su se promijenile. Nisu nas jedni mogli dosta tući. Na kraju su došli neki “šareni”. Bio je jedan iz Knina među njima. Taj nas je nožem udarao. Bio je s njim i jedan Bosanac iz Prnjavora. Oni su nas “kidali”. Ustali smo u 5 sati ujutro. Onda bi dobili doručak. Obično bi dobili paštetu ili neku konzervu. Mogu reći da su nam dosta hrane davali, ali od batina nismo mogli ništa pojesti. Onda bi morali stajati “mirno” pokraj kreveta oko sat vremena. Nakon toga su nas vodili u WC i usput tukli. Dan i noć su nas tukli. Bilo nas je ukupno oko 40 tamo. Dolazio nas je ispitivati poručnik i još jedan. Mene su ispitivali samo jednom. Pitali su me za brata. Nisam im trebao ništa ni reći s obzirom da su imali sve podatke. Kad su mi pokazali koje sve podatke imaju, vidio sam da znaju više nego ja. Nisam im imao što lagati. U početku sam morao napisati jedan list, ono što sam znao. Kad sam drugi put morao pisati, napisao sam pola lista. Tad su mi skoro slomili noge koliko su me tukli palicama po njima. Rekao sam da ne znam i da neću više ništa da pišem. Onda me više nisu pitali, ali su me teretili za 6 silovanja. Dva dana su me tako tukli. Pola sata bi se odmorili, pa onda opet. Po noći su nas dizali i opet tukli. Kad bi ustao udario bi me šakom koliko god može. Znali su me natjerati da se naguzim i skinem i onda bi me tukli palicom, 100 ili 120 udaraca. Koliko možeš izdržati. Tako da ti bude ovaj dio od guzice pa skoro do koljena skroz crn. To nam je bio međuobrok. Izmišljali su igre. Tjerali su nas da skačemo na krevet, ako nećeš, odmah te tuče. Ili da šamaramo jedan drugoga. Ja to nisam htio pa sam dobio porciju. Tjerao me da udarim bratića. Ja sam ga onako malo pljusnuo.Onda je tražio da ga udarim još jednom. Ja sam ga opet malo udario. Nije bio zadovoljan pa je onda on mene tresnuo tako da su mi oči iskočile. Nismo imali nikakve radne obaveze. Za ručak bi dvojica od nas izašli po hranu i ubacili stol s jelom unutra i nakon jela bi ga izbacili van. Nismo smjeli gledati kroz prozor. Morali smo gledati ravno. Čim bi skrenuli pogled odmah bi dobili batine. Dva stražara su stalno stajala na vratima. Imali su automate s metkom u cijevi. Smjenjivali su se svaka dva sata. Bilo je vojnih policajaca, bilo je redovne vojske i bili su ti u šarenim uniformama, specijalci. Govorili su nam da je Vukovar pao, da vojska napreduje i da svaki sat osvaja kilometar i pol prostora. Nikakvih drugih informacija nismo imali. Imali smo samo ta tri objeda, a u međuvremenu su nas maltretirali. Bilo im je dosadno pa su se zabavljali s nama. Nekad su nas tjerali da puzimo. Ovi koji su bili na obuci su po cijeli dan pucali i vježbali, a noću su dolazili i tukli nas. To su sve bili ljudi od oko 30 godina. Dolazili su s pištoljima. Oni kad bi te udarili to je bilo grozno. Po govoru se vidjelo da su čisti Srbi. Govorili su “bre” i imali su njihov naglasak. Tu sam bio do 06. 10 1991. g. Kad su nas izvodili to je bio pakao. U hodniku su stajali i tukli nas i pendrecima i kundacima. Ja sam imao žute čizme. Kad sam ih oblačio odmah me je pištoljem udario za vrat. Pokleknuo sam. Rekao je da čučnem i opet me udario. Dok sam izlazio jedan me udario kundakom u rame. Onda su me četvorica tukla rukama i nogama. Morao sam paziti da ne padnem jer bi onda bio gotov. Išao sam četveronoške samo da ne padnem. Onda su me raširili na zid i tukli i rukama i nogama. To je trajalo dvije minuta, skoro sam pao. Usput su govorili: “Ustaše, gotovo je...” Onda su nas ukrcali u autobus. Došao je neki vodnik. Taj nas je tukao pištoljem, nogom i palicom dok smo ulazili u autobus. U autobusu je bio jedan s bradom. Imao je žicu vezanu oko prstiju s kojom nas je davio. Jedan je išao i gasio čikove na našim čelima ili rukama. Oni su bili iz rezervnog sastava njihovog. Sjedili smo po trojica na dva sjedala. Bilo nas je 26 u tom autobusu. Onaj jedan je umro prije od posljedica batina. Autobus je bio civilni, mislim da je bio iz Zrenjanina. Dok smo se vozili mogli smo gledati.

Na svijetlo dana sa SVIM DOKUMENTIMA !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! . Prema iskazu Dr. Jurcevica prvi partizanski izvjestaj o Jasenovcu navodi 54 osobe kao zrtve. Titin izvjestaj kominterni iz 1943 navodi brojku od 15.000 ;a svi znamo kakav je lazljivi krvnik Tito bio.(( Prema tvrdnjama Zemaljske komisije, kroz 1943. i veci dio 1944, dakle kroz pola vremena postojanja logora Jasenovac, nije bilo vecih ubijanja; to bi znacilo da su kroz dvije godine ubijeni svi ti ljudi).Tito, Srbo-komunisti i cionisti lansirali su monstruoznu laz o Jasenovcu.(Rusi su vratili dokumente o Auschwitzu u javnost, dok Srbi jos uvijek kriju arhivu NDH u Beogradu; potpuna dokumentacija svih interniranih osoba u Jasenovcu je postojala i sada se drzi u Beogradu.Zasto??? Dr. Ružica Ćavar predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj u svom pismu Tihomiru Dujmoviću: \"Ja se osobno vrlo dobro sjećam jedne emisije na TV-u o Jasenovcu, iz vremena 1971. godine(moj.op. mora da je to bilo u vrijeme Hrvatskog Proljeca), gdje se govorilo o broju žrtava. Prikazane su sve evidencijske knjige iz logora, one velike bilježnice sa tamnim tvrdim koricama. Vidio se cijeli visoki stupac tih knjiga - bilježnica, a rečeno je da je u njima upisan po imenu i prezimenu i ostalim generalijama svaki pridošli logoraš, svaki otpušteni, svaki umrli ili prijekim sudom osuđeni na smrt, te čak dobiveni paketi, posjete itd. Točno se sjećam da je bilo rečeno kako je za cijelo razdoblje djelovanja logora kroz njega prošlo 18.000 i nešto osoba, a ipak nisu svi smrtno stradali ni ubijeni. Pitam, a već sam o tome i pisala, gdje su danas te evidencijske knjige?\"

Da je laz vrlina inteligentni bica ,da nam je laz najvise pomogla u povijesti ! Sto puta ponovi laz!!!!!!!!!!!!!!!!! kamocemo13ooooooh nemamo kuda dalje! HI

opa bato.......samo tako....preuzmi stafetu.....Moram u krevet ....kasno je .......................................Pozdrav................................................