Vojniku pozlilo tijekom Josipovićeva govora u Jasenovcu

A posjecuju li SRBIJANSKI politicari srpske koncentracijske logore ???????????????????????????????Lea Bauman( Zidovka) kaze;” Srbija je prva( moj.op. i jedina) drzava u svijetu koja se proglasava Judenreln(ociscena od Zidova) u prosincu 1941. 60,000 Zidova je transportirano iz svih krajeva Srbije u 33 koncentracijska logora gdje su unisteni,ukljucujuci i djecu( Ilustrovana Politika # 82, 31/5/1960) Sva ubojstva su ucinjena od strane Srba\".Posvud Srbije su koncentracijski logori... Topovske Supe, Sajmiste,Banjica, Sabac(Dulag183),Pancevo ( Svilara) itd . Do osmog mjeseca 1941 gotovo svi Zidovi su pobij*ni. Srbi su imali kamion - plinsku komoru gdje su u Sajmistu ubijane zene i djeca do \"meseca maja 1942\". Preko 8. 000 zena i djece je ubijeno na taj nacin. Tu treba nadodati da tisuce od njih nisu ni stigli do logora posto su umoreni u transportu plinom u zatvorenim kamionima.Odmah nakon okupacije Srbije od strane Njemaca i formiranja pronacisticke Nediceve vlade , vojna administracija donjela je uredbe za romsko i zidovsko stanovnistvo. Jedna od odluka je da oni moraju nositi trake na rukavima na kojima je pisalo Juden i Zigeuner (Cigan). Tramvaji i autobusi su imali natpise: zabranjeno za Jevreje i Cigane. U mnogim mjestima u Srbiji likvidiran je veliki broj Roma. Naprimjer, Leskovac, gdje je u Arapovoj dolini streljano oko 250 Roma, u Nisu - 380, Kraljevu 80 . U koncentracijskim logorima u Srbiji, na Banjici, u Batajnci, na Crvenom Krstu, u Nisu i mnogim drugim mjestima, ubijen je veliki broj ljudi među kojima je bilo i dosta Roma. U Koncentracijskom logoru na Crvenom krstu ubijeno je 237 Roma. U Batajnici oko 500. Veliki broj beogradskih Roma je ubijen u logoru Banjica, procjenjuje se da je to bilo između 5 - 7 tisuca. U Beogradu je bilo još 5-6 manjih logora gdje su Romi ubijani ili su deportirani u druge logore iz kojih se 1000 Roma nikad nije vratilo.

jasenovac = bljesak = oluja = ?

17.04.2011. u 19:21h sunking je napisao/la: savo štrbac ebli jedan drugom m....

Državni vrh? Prije državno DNO.

Damjane-kamocémo 8,..pa mozes´mi ga pofumati i bez-gramatike i tipkovnice...-:))

. . ...=h=art=............pitaj dida..na kojij strani ti je bio dida.... .

Ljubica Štefan POSLIJERATNI TITOV LOGOR JASENOVAC 1945.-1947./48. Jasenovac je bio logor oba totalitaristička režima: prvo ustaškog od 1941. do travnja 1945., a od svibnja 1945. do 1947./1948. komunističkog. Tu nepobitnu povijesnu istinu prvi je, na temelju svojih početnih istraživanja, objavioo 1989. dr. Franjo Tuđman u svojim Bespućima. Od tada traje bjesomučna hajka onih, koji - znajući vrlo dobro istinu! pokušavaju zataškavanjem svojih zločina obmanjivati i dalje inozemstvo. Zato sada traže staviti prostor Jasenovca pod međunarodni protektorat, nadajući se da će tako uz pomoć međunarodne zajednice sakriti istinu, kao što im je to godinama uspijevalo s Ovčarom uz pomoć UNPROFOR-a. Sljedećih nekoliko svjedočenja očevidaca i stradalnika Titovog Jasenovca bacaju dovoljno jasnu svjetlost što je i na čijoj je strani istina. Slavko Bašić, tada četrnaestogodišnjak, vraćao se 1945. s Bleiburga u zarobljeničkoj koloni. Prošao je kroz mnoga sela, u nekima su prenoćili. Na jednom mjestu, sjeća se: \"Zaustavili smo se, prošli kapiju i vidjeli natpis \'logor Jasenovac\' \". A tamo: \"Vidjeli smo strašan prizor: gomila leševa na nekoj čistini. Prepoznao sam učitelja koji je bio s nama prošle noći u štaglju\". Bašić se sjeća da su prije toga u selu Rajiću videli filmske snimatelje koji su doveli neku ženu i ona je njima, zarobljenicima, pred kamerama dala mlijeka. Kad je snimanje bilo gotovo, satjerali su ih sve u štagalj. Te snimatelje doveo je čuveni Englez Fitzroy Maclean, Titov prijatelj i obožavatelj, te tako prikazao svijetu \"humanost narodne vlasti!\". Stjepan Ereš proveo je u Jasenovcu u prolazu 10 dana. Masovna ubojstva nije vidio, ali svjedoči da je logor bio krcat zarobljenim domobranima, ustašama i civilima. Vidio je dva zarobljenika umrla od tifusa, ali mnogi su, kaže, nestali \"u noći i magli\". Dragan Ercegović iz Krila Jasenice kod Omiša izdržavao je dvogodišnju robiju u logoru Sisak. Nije bio ni domobran ni ustaša, nego bivši partizan koji je pobjegao na Maltu i tamo stupio u Kraljevsku mornaricu Jugoslavije. Godine 1946., po njegovu sjećanju, kad su seljaci vea posijali kukuruz, sa još 500 drugih zatvorenika bio je poslan iz Siska na rad u Jasenovac \"rušiti zidine bivšeg ustaškog logora\". Ono što je tamo vidio dugo je čuvao u sebi, jer, kaže; \"To nije bilo uputno govoriti\". Jer: \"Bili su prokopani na tom terenu jarci - kanali, oko metar i pol dubine s metar širine\". U njima su bili: \"Čovik do čovika i izgledali su da su ubijeni prije mjesec dana. Bili su, govorili smo, svježe mrtvi. U raznim odorama, i civilnim i vojnim\". Procjenjuje da je u tim kanalima: \"Mrtvih tjelesa bilo na stotine\" i postalo mu je jasno: \"Nisu ih mogli ubiti ustaše, nego partizani\", jer rat je završio prije više od godinu dana. Ercegović se sjeća da su i u logoru Sisak masovno ubijali zatočenike, pa su logoraši morali: \"Ustrijeljene logorskim mitraljezom bacati pod budnim okom partizana-čuvara niz kosinu i samo zatrpavati zemljom.\" Dr. Ivo Paspa bio je u raznim logorima od 4. kolovoza 1945. do 4. kolovoza 1948. U lipnju 1946. s grupom logoraša prebačen je iz logora Sisak-Viktorovac u Jasenovac, gde su mjesec i pol dana rušili glavni zid i ciglanu bivšeg ustaškog logora. Godine 1997. on daje pismeno svjedočenje: \"Posao je bio strahovito težak, ruke krvave od opeka, hrana nikakva, a postupak prema zatočenicima krajnje nečovječan, pojajprije zahvaljujući nekom komesaru Crnogorcu, koji je očito imao zadatak samo vikati i mučiti nas. Zapovjednik logora bio je pristojan potporučnik, imenom Mirko. Kako smo rušili južni dio zida na kojem su se viđele rupe od zrna, naišli smo na vrlo mekano i rahlo tlo, pa smo onim alatom koji smo imali pročačkali mekanu zemlju. Naišli smo na plitko zakopana tjelesa u odorama hrvatske vojske, kao i tjelesa u odorama na koje su bile našivene željezničarske oznake. Kako je bilo ljeto, a tjelesa još neraspadnuta, smrad je bio nesnosan. Taj pojas rahle, još neslegnute zemlje, bio je širok pet do šest metara, ali o duljini ne mogu ništa sa sigurnošću kazati, jer nas je vea spomenuti gonitelj otjerao, zaprijetivši da ae nas sve pobiti kažemo li komu makar rijeć o onomu što smo videli. Nikad, međutim, nisam zaboravio grozomoran prizor iz jasenovačkog logora\". Matija Helman, šumarski inženjer, robijao je u Gradiški. U sačuvanom malom džepnom kalendaru vodio je svojevrsni dnevnik. S grupom logoraša prebačen je u lipnju 1946. na rad u jedan dio logora Jasenovac. O boravku tamo zapisao je: \"1. VI. 1946. Išli u Jasenovac za uređenje Konačišta. 2. VI. 1946. Kopanje poljskog zahoda. Uređenje privremenog štednjaka za kuhanje hrane. Čišćenje, priprema za gradnju krušne peći i donos materijala. Izvid u logoru - vanjski zidovi. 3. VI. Zidanje krušne peći i štednjaka, početak. Izmjena uske pruge i stojećih obodnih zidova bivšeg logora. 4. VI. Dovoz cigle i ilovače za gradnju peći i zidanje iste. Popravak rešetki na prozorima osuđeničke nastambe. Počelo sa sredenjem bunara. 5. VI. Dovoz materijala i zidanje peći. 6. VI. Zidanje peći, dovoz materijala i drva. Čišćenje i nasipavanje nastambe. Uređenje priručnog magazina i dolazak 20 ljudi (logoraši radnici iz Gradiške, op.a.). 7. VI. Zidanje, dovoz materijala, šute, uređenje dvorišta. 8. VI. Zidanje peći, dovoz materijala za nasipavanje stanova. Kopanje bunara. Sušenje i dovoz šaša i sječa vrba. 9. VI. Odlazak - Gradiška \". Ing. Matija Helman umro je 1962. godine. Njegova obitelj čuva taj dnevnik kao najveću svetinju. Pokojni monsinjor Nikola Soldo iz Petrinje bio je politički zatvorenik u Staroj Gradiški punih petnaest godina - od 5. srpnja 1945., a njegov matičeni broj u toj robijašnici bio je l. Kao mladi svećenik određivan je na najteže radove u tom logoru, ali i izvan njega. On svjedoči: \"Od svega je bilo najteže iskapanje oko 900 leševa 1946. Iskapali smo neke civile iz Zemuna: neki su imali u džepu i legitimaciju. Bilo je dosta i Roma za koje su pričali da su opljačkali Topolu (Bačku, op,a.) nakon što je iz nje izbjeglo stanovništvo (Mađari, op.a.) prije nego su je partizani osvojili. Iskopali smo i grupu njemačkih vojnika s Urlaubscheinima (dozvole za dopust, op.a.) u džepovima. Dr. Premru, profesor sudske medicine iz Zagreba, koji je stručno vodio cijelo iskapanje, bio je u neprilici kazati tko je i zašto poubijao te Nijemce. Bilo je proljeće, dosta toplo, i zadah truljenja ljudskih tijela bio je neopisiv. Leševi su bili povezani žicom, pa smo ih morali odvezivati da bismo ih moli iznijeti iz rovova\". Spomenuti dr.Premru bivši je jasenovački logoraš (komunist, predratni), koji je tamo radio u upravi. Već 18. svibnja 1945., sada kao major JNA i stalni zaprisegnuti sudsko liječnički vještak, došao je u Jasenovac kao ćlan prvog povjerenstva Državne komisije za ratne zločine i na temelju svjedočenja prva četiri saslušana tada preživjela logoraša istoga dana potpisao zapisnik da je prema iskazu Milana Duzemljića utvrdeno: usmrćeno od strane ustaša 1,400.000 osoba. No, iz zapisnika tih saslušanja vidi se da to nije rekao Duzemlić, nego drugi svjedok - Mihajlo Marić! I šezdesetih i osamdesetih godina Savez boraca i tko zna tko sve s njime nekoliko su puta naknadno istraživali na zemljištu Jasenovca: iskapanje grobnica, filmska snimanja, čak i snimanje iz zraka uz pomoć JNA. Rasčlambom (samo letimičnom) intervjua prof.dr.Srboljuba Živanovića s Medicinskog fakulteta u Novom Sadu, objavljenog tek u studenome 1989., nazire se djelić istine, uporno skrivane do danas: u Jasenovcu, tada već Titovom, ubijani su masovno Hrvati. Razumije se, dr.Živanović to ne kaže, no opis nalaza pri iskapanju grobnica 1963. i 1964. pažljivom čitatelju to potvrduje. Savez boraca tražio je da medicinski stručnjaci izvrše iskapanje (po nepuna tri mjeseca ljeti). Jedan od članova tog povjerenstva sastavljenog od antropologa bio je i Živanović. On priča: počeli su iskapanja, nalazili žrtve, no profesor ne kaže kako su znali gde baš trebaju kopati, niti koliko približno godina ti ostaci žrtava leže u zemlji. O svakom iskapanju vodili su dnevni zapisnik. I tako: “Nađen je veći broj predmeta koji su pripadali žrtvama i koji su bili nabacani preko žrtava posle njihovog bacanja u jamu\". Zatim: \"Velika količina predmeta pokazuje da su žrtve bile dovedene direktno do mosta pogubljenja i da prethodno nisu bile u logoru. Na to posebno ukazuje prisustvo noževa, prstenja, zlatnika itd.\" A nađenih predmeta u iskapanim jamama bilo je mnogo: \"Karakteristično je da je nađeno mnogo kišobrana, mnogo tekstila po čijem se tkanju vidi da predstavljaju narodnu radinost, uglavnom crne boje, šalovi pleteni od vune, dosta obuće - uglavnom dečje od broja 33 i manje. Mnogo flaša i opletenih balona, kašika, četkica za zube, emajliranih posuda različitih veličina i oblika - do šest litara, mnogo dugmeta i perli. Zapažen je narodni vez na tekstilu sa sitnim perlama različitih boja\". Po nadenim predmetima Živanovia zaključuje: \"Ostaci tekstila i stvari govore da se radilo o našem seoskom življu\". Ono \"naš živalj\" za njega znači srpski živalj. No, etnografija ne poznaje kao ni laici, srpske narodne nošnje od crnog tekstila, vezene raznobojnim perlama, sa mnogo dugmadi na njima. O antropološkim zapažanjima profesor kaže: \"Na osnovu boje kose i oblika dlake može se zaključiti da se radi o populaciji koja je nosilac svetle komponente, najverovatnije slovenskog (slavenskog, op.a.) porekla. Znači u toj raci nije bilo Jevreja i Cigana\". Treba li biti antropolog pa znati da Srbi po boji kose nisu baš \"populacija svetle komponente\"? Dr. Živanović kaže i ovo: \"Tokom iskopavanja na jasenovačkom terenu članovi komisije su nalazili znatne količine zlatnog nakita i novca\". Udubimo se u ovu izjavu: \"nalazili\" znači na nekoliko mjesta, a ne našli na jednom mjestu; zatim \"znatne količine zlata\" - ne znatnu količinu na jednom mjestu. Profesor nastavlja: \"Članovi ekipe su sve zlatne predmete skupili i nakon završetka radova predali uz zapisnik SUBNOR-u Hrvatske\". O sudbini tog zlata on zna samo ovo: \"Nezvanično su mi rekli da je doneta odluka da se ponovo zakopa u Jasenovcu. Ako je to i urađeno, bilo bi dobro doznati koja je to komisija zakopala i gde\". Vjerovati u to? Na molbu preko tiska Saveza antifašističkih boraca Hrvatske 1998. da se očituje gde je zapisnik, tko je potpisao prijam zlata, koliko ga je bilo i gde je ono uslijedio je do danas - potpuni muk. Zagrepčanin ing. Ivan Ruševljan opisuje povlačenje svoje vojne postrojbe 8. svibnja 1945. iz Zagreba prema Austriji: \"Ispred nas desetkilometarska kolona civila, mahom Šokaca iz Srijema i Slavonije. Oko 600 kola s konjskom zapregom. U kolima u prosjeku dva unuka, snaša, baka i ded. U svakim kolima, reče mi jedan dida, bilo je najmanje 50 šokačkih dukata. To zlato su snaše o blagdanima pokazivale našiveno na svojim sveeanim haljinama, nazvanim zlatarama\". Kod Dravograda kolona civila dijelom je masakrirana. Drugi dio, najvjerojatnije, upućen natrag na Križni put. Zlatnici su, razumije se, u tom zbjegu bili ušiveni u odeću, tkanina je istrunula, a zlato ostalo u jasenovačkoj zemlji. Koliko je bilo takvih kolona hrvatskih seljaka s opisanim nađenim stvarima koje su u Jasenovcu i drugim stratištima ubile Titove postrojbe? Dr. Živanović nastavlja \"Mi smo svoje nalaze (zapisnike, op.a.) predali u Jugoslovenski arhiv. No, država je ocenila da široj javnosti ne bi trebalo da budu dostupni svi podaci\". I do danas hrvatskim istraživačima nisu dostupni... Intervju dr. Živanovića objavljenje nekoliko mjeseci poslije izlaska knjige Bespuća dr. Franje Tuđmana. I on, kao i drugi u Srbiji, bune se: \"Jednom su se ovakva istraživanja sprovodila i besmislica je tvrditi da pod njivama Jasenovca leži tek trideset-četrdeset hiljada žrtava\". Te brojke naših stručnjaka odnose se samo na žrtve ustaškog logora. Ali za Titov Jasenovac tek treba istražiti i utvrditi koliko je tisuća i tisuća hrvatskih žrtava u njemu poubijano i pobacano u jame pod njegovim njivama. A za to trebaju godine. Neistinita je tvrdnja da su partizani u svibnju 1945. u Jasenovcu našli samo ruševine i zgarišta, jer su navodno ustaše sve razorili da bi sakrili istinu. Čak iz izjava nekih srpskih \"stručnjaka\" za Jasenovac može se nazrijeti istina: logorske zgrade i postrojenja bili su - uslijed savezničkog bombardiranja (uz žrtve) - dijelom oštećeni, no velikim dijelom sačuvani, a sustavno je sve uništeno tek pedesetih godina. Milan Bulajić, glavni \"genocidolog\", kaže: \"U stvari, ustaški logor Jasenovac nije oslobođen. Četvrta brigada 21. srpske divizije 2. maja 1945. prije podne ušetala je bez otpora, ustaše su (ga) vea napustile\". Ljudi u njemu nije bilo. U izvještaju Zemaljske komisije Hrvatske iz 1945. stoji i ovo: \"22. travnja 1945. čitav dan i čitavu noć ustaše su bili zaposleni time da miniraju jednu tvorničku zgradu za drugom, radionicu za radionicom, skladište za skladištem, baraku za barakom i da tako izazivaju eksplozije i požare. Tako se čitav logor pretvorio u užarenu baklju, a njime je odzvanjao tutanj eksplozija\". No, Antun Miletić, pukovnik JNA, ravnatelj Vojnoistorijskog instituta u Beogradu piše 1987. godine: \"Jedinice 21.. srpske udarne divizije postavile su obezbeđenje oko bivšeg logora. Posle izvršenog uviđaja maja 1945., odnosno nakon odlaska komisije, po elo je raščišćavanje logorsko; prostora, koje je trajalo sve do 1951.\"(!). Miletić nehotice odaje i ove istine: \"Zašto nije sačuvan (sic!) odnosno obnovljen nijedan od logorskih objekata, odgovor se ne može dati ni do danas\" (1987.!). Zatim: \"Granik iznad Save koji je služio za ubijanje i bacanje logoraša u Savu, srušenje 1948.(!) godine. Logor je sravnjen sa zemljom i porastao u korov i šiblje. Tragajući za dokumentima tko je dao zeleno svetlo da se raščisti logor Jasenovac i sve (?) zaboravi, istima se za sada (1987., op. a.) nije moglo ući u trag\". Podsjetimo se: od 2. svibnja 1945. do potpunog rušenja logora 1951. njime nisu upravljali ustaše... Invalid domobranski časnik Eduard Mikša jedan od samo 156 preživjelih zarobljenika ranjenika logora Prečko u Zagrebu 1945., kojih je bilo ukupno 13.672, svjedoći da su mu se nakon niza godina: \"Javljali prijatelji iz logora Prečko koji su pukim slučajem preživjeli Jasenovac. Oni svjedoče da su kolone Križnog puta koje su se od Siska dolinom Save kretale prema istoku zemlje zaustavljali vojnici 21. srpske divizije u selima Plesnom, Krapju, i Drenovu Boku, Novskoj i drugde, a potom ih odvodili u Jasenovac, gde su pobijeni bez istrage i suda. Jednostavno su proglašavani \'ustašama\' i ubijeni\". Mnogi od posljednjih ustaških zatočenika Jasenovca stupili su 22./23. travnja 1945. poslije proboja (i povlačenja ustaša) u postrojbe 2l. srpske udarne divizije. Jedan od dvadesetak i više Židova iz nje, Jakov Avrama Kabiljo, pismeno svjedoči: \"Sa partizanima sam bio u borbi od Banove Jaruge, 9. maja smo prošli kroz Zagreb i nastavili prema Sloveniji. 24.maja smo se vraćali kroz Zagreb, išli pješice (1) do Slavonskog Broda, nastavili put sve do Pirota \"(1). Predsjednik Saveza antifašističkih boraca Hrvatske mr. Ivan Fumić uporno ponavlja: \"Povijest opovrgava tvrdnju o poratnim pogubljenjima u Jasenovcu\". Slavko Goldstein kaže: \"Tvrdnja da \'za razliku od drugih logora smrti \'logor Jasenovac 1945. nije bio zatvoren i da su ga nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata komunističke vlasti koristile u kaznene svrhe, naprosto nije istina\". I dodaje: \"Poslijeratni logor Jasenovac izmišljen je tek nedavno, premda o tome nema traga u dokumentima ni u svjedočenjima preživjelih logoraša\". O strogo čuvanim tajnim službenim jugoslavenskim dokumentima o poslijeratnim u logorima zasada samo ovo: neki od njih stigli su, ipak, i do hrvatskih istraživača. A što se tiče tvrdnje o \"nepostojanju traga u svjedočenjima preživjelih logoraša\", treba istaknuti: ima preživjelih logoraša komunističkog Jasenovca, no za razliku od ustaškog logora nitko od njih nije pušten, nego su pobjegli, čak i iz jame, samo ranjeni, kao onaj jedan jedini branitelj iz Ovčare. I na koncu iskaz pred dva svjedoka jednog Hrvata preživjelog stravičnu egzekuciju u Titovom Jasenovcu. Po njegovu zahtjevu ostaje, zasada, samo NN, jer se boji za svuju obitelj. Naime, glavni naredbodavac te egzekucije, čije je ime svjedok naveo, živ je još, a bio je jedan od najviših dužnosnika Ozne, zatim Udbe u Jugoslaviji. Sredinom svibnja 1945. odveli su ga s grupom mještana iz kraja stradalog od četnika i u Drugom svjetskom i u Domovinskom ratu. Imao je 16 godina. Putem kroz druga naselja partizani su sakupljali sve više ljudi i u Jasenovac, po prosudbi svjedoka, stiglo ih je tada oko pet tisuća. Zatvoreni u barake, pratili su odvođenje nekuda grupe po grupe, od kojih se nitko nije vraćao. Došao je red na njega. S grupom stigao je na obalu Save i ugledao rovove s ubijenima prije njih. Naređeno im je kopati jamu u koju će ih ubijene pobacati. Onima u vojnim odorama naređeno je skinuti se do donjeg rublja uz štravičnu ciničnu izjavu: \"mrtve ćemo vas baciti u Savu i otplovit ćete do Beograda da se vidi kako su ustaše ubijali Srbe\". Tako su i učinili. Naši znanstvenici su pomnim proučavanjem nekih fotografija, prikazivanih do danas kao dokumentaciju o ustaškim zločinima u Jasenovcu, otkrili, navedimo samo to, dugmad na domobranskim odorama. Preostali iz grupe pokošeni su strojnicama. Svjedok je pao, ali je bio samo ranjen. Noću se uspio izvući i, neprimijećen, krenuo svome mjestu. Usput su mu neki ljudi pomogli. Stigao je u svoj dom, ali jedan član obitelji, uplašen, odveo ga je u Oznu da se prijavi. Na naredbu: \"Pričaj!\" rekao¸je sve. Glavni koji ga je saslušavao bio je do jučer četnik, viđali su ga s kokardom na čelu. I tada mu je rečeno: \"Ovo si rekao sada i nikada više nikomu ni riječi. Inače - nestat ćeš i ti i cijela obitelj.\" I šutio je do prije dvije godine. O Titovom logoru Jasenovac sakupljeno je već relativno dosta materijala, no još nije vrijeme da se sve objavi. Istraživanja se nastavljaju. Pred hrvatskom historiografijom, ali i politikom i diplomacijom stoji krajnje važna zadaća: uspješnim promicanjem istine upoznavati inozemstvo da se pod imenom logor Jasenovac ne podrazumijeva samo ustaški logor do 1945., nego i poslijeratni komunistički koncentracijski logor Titove Jugoslavije samo za Hrvate. Širenje te istine jedan je od prioriteta u razbijanju pedesetogodišnjeg mita o Jasenovcu kao jednom od dokaza \"genocidnosti\" hrvatskog naroda i \"bezgriješnosti\" svih ostalih, prije svega Titovih navodnih antifašista. IZVORI Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac, knj. III, Beograd, 1987. Jasenovac, Mjesto natopljeno krvlju nevinih, Sveti Sinod SPC, Beograd, 1990. Sećanja Jevreja na logor Jasenovac, Savez jevrejskih opština Jugoslavije, Beograd, 1972. \"Vjesnik\", Zagreb, 1997. \"Večernji list\", Zagreb, 1997. \"Politieki zatvorenik\", glasilo Hrvatskog društva politiekih zatvorenika, Zagreb, 1997. Matija Helman, dnevnik iz logora, obiteljski arhiv. \"Informativni glasnik\" Medicinskog fakulteta u Novom Sadu, 1989. Usmeni iskaz NN. Franjo Tuđman, Bespuća, Zagreb, 1989. (stranice 209 – 214)

Hebla te carla del ponte! Ma kamocemo nema kuda! On nije ni za pušku nosit. Slabić,Nije ni u vojsci bio. pravi Mutant. Kao da je iz Černobila!

Djoganioo3 ide i ti po qurac u Beograd kao i sve ostale Hrvatice!?

. ...=h=art= ........usto ti vjerujes???..i od kada..?? .

.....ovo što su rekli Josipović Ivo, Bebić Luka i Kosor Jadranka obiluje lažima i ispraznicama (floskulama); Josipović Ivo:\"....Istina je najjače oružje.\" --Istina jest mir i pomirba. Mira nema bez slobode, a pomirbe bez božje ljubavi. Ponekad i laž biva najjačee oružje, ali u laži su kratke noge. \"....ali moramo imati na umu da je ovdje bilo najstrašnije stratište ljudi, poprište osobnih, obiteljskih i narodnih tragedija\" --Moramo imati na umu da ovdje nije bilo najstrašnije stratište ljudi, poprište osobnih, obiteljskih i narodnih tragedija, jer su ovdje uglavnom bivali smještavani neprijatelji Nezavisne Države Hrvatcke, koja je osnuta pod okupacijom njemačke i italijanske vojne sile, u najezdi II svjetckog rata, i za njih smo (dakle pod njihovom vladavinom), nažalost, morali, ponekad, odrađivati prljave poslove za koje smijemo snositi najviše potpornu (subsidiarnu) odgovornost, jer u tom ratnom vihoru Hrvatcka nije bila samostalna u odluki i zaključku, ter su mnoge nepoćudne radnje i naumi pravljeni pod prisilom njemačkih i italijanskih osvajača Hrvatcke, i to u tijeku rata. Bog silu ne voli, sila Boga ne moli! Najstrašnije stratište ljudi, poprište osobnih, obiteljskih i narodnih tragedija je bila Jugoslavija (čitaj Srboslavija), to jest Velika Srbija, kako ona Petrova tako i ona Titina, i to u vremenu kad nije rata više bilo, dakle kad se rabe mirnodobski zakoni. .....8. Svibnja \'45. Zagreb je porobljen od najvećih krvnika, zvjeraca, zločinaca i štetočinaca u povijesti hrvatckoga naroda, poslije Osmanlija. Fašiste, njemačke na sjeveru i italijanske na jugu Hrvatcke, zamijenili su puno okrutniji i suroviji Titini velikosrbijanski fašisti. partizan = četnik + posrbica posrbica = izdajnik + bedak Bedaki su se nadali ravnopravnosti, \'bratctvu\' i \'jedinstvu\', a u stvari borili su se za Veliku Srbiju. \"- Jasenovac je danas upozorenje svim današnjim i budućim naraštajima da zlo rođeno iz mržnje nikada ne pobjeđuje.\" --Kao da zlo rođeno iz ljubavi pobjeđuje!- ovo je zaista smiješno i, s političkog vrha, žalosno. Balkanci su uglavnom ratovali međusobno, svi važniji gradovi su bili pod Njemačkim ili Italijanskim zapovjedništvom, tek nakon Američkog iskrcavanja na Siciliju 1943., znalo se otprilike koliko je sati, samo što se Pavelić nikako nije politički mogao preusmjeriti na vrijeme, i tako spasiti Hrvatski Cvijet Mladosti koji je stradao na Bleiburg-u, Jazovki, Macelj-u pri Krapini i na Križnom putu kroz Vlaška sela i Srbijanske logore, gdje su ih Titini četniki preobučeni u partizane ubili i unakazili (masakrirali) kad je već rat završio. U enciklopediji nemaju Balkanci nekakvo važno mjesto u slamanju Sila Osovine, pače, sami sebi stvaraju slavu, a samohvala niš ne valja. Partizani nisu bili učena školovana vojska, većinom su smatrani kao odmetnici ili banditi u šumi medju divljim životinjama i zvijerima, njihova \"vojna učilissta\" su bila u špiljama i pod bukvom, prehranjivali se kroz pljačku i otimačinu, a nakon završetka rata bahato se postavili, izlazeći iz šume, za pobjednike, a ustvari bili su krvnici i zvijerci nad Hrvatima što na žalost još uvijek traje, i ako tako i dalje bude, Obrambeni Domovinski Rat \'90-\'95 bit će ništa drugo doli Novi Bleiburg, Jazovka i Križni Put Hrvata. Ovo što su rekli Bebić Luka i Jadranka Kosor sliči kao da prevarant poštenjaku govori; -Ti si prevarant!

evo još jednog sad nije 70, nego 700 tisuća dobro nije milijun

Udruzeni zlocinacki poduhvat

ISKAZ - LOGOR BUČJE Život u logoru na Bučju - postupci i načini rada neprijatelja na uništavanju psihičkog i fizičkog zdravlja zarobljenika Uhićen sam 19.08.1991. u bolnici Pakrac gdje sam bio ravnatelj. U trenutku uhićenja radio sam u prijemnoj ambulantii poslove liječnika trijažera. Znademo što neprijatelj činio prema civilnom stanovništvu, kako razara bolnice, škole,vrtiće. Isti scenarij bio je i u Pakracu. Napad na bolnicu počeo je ujutro. Već iza sedam sati imali smo troje ranjenih, snajperist je ranio jednu djelatnicu pri ulazu u bolnicu. U prethodna tri dana u bolnicu je dovezeno19 ranjenika iz Okučana, od toga 17 ranjenih terorista-četnika i 2 pripadnika garde. Jedan pripadnik garde dovežen je mrtav. Svima im je pružena pomoć po pravilima medicinske doktrine i trtirani su u duhu Ženevskih konvencija. Uhitili su me domaći ljudi, Srbi iz sela Šeovice, koji su bili u uniformama JNA. Sve sam ih poznavao. Na moje pitanje jednom mom pacijentu, koji je došao s njima, zašto i što to rade, odgovorio je: “Doktore, ne pitaj me. Da nisam ovdje bio bih mrtav.” Nakon toga doveli su sanitetski automobili, stavili mi lisice i krenuli sa mnom u automobilu prema Kraguju. Na ulazu u selo vezali su mi oči. Poznajem kraj i znao sam da me voze prema Bučju. Nakon dvadesetak kilometara promijenili su automobil, te me i dalje vezanih očiju, odveli u jednu kuću, gdje su počela ispitivanja. Tijekom ispitivanja udarali su me uglavnom šakama po glavi, pogotovo ako ne bi odgovorio ono što su oni htjeli i onako kako su tržili. Ispitivanja su počeli o mojim odnosima i suradnji s kolegom dr. Ivicom Šreterom, ravnateljem bolnice Lipik, za koga sam znao da je dočekan dan ranije i odveden s barikade u selu Kukunjevcu. Kroz povoj na očima, koji se pomakao, vidio sam da je i on u prostoriji. Tu smo proveli oko dva sata, da bi me iza toga odveli u kupatilo u istoj kući gdje su me nastavili tući i ispitivati, ali sada sa skinutim povojem sa očiju. Za čuvare su nam postavljeni ljudi koje nisam poznavao, a za koje sam kasnije saznao da su iz općine Požega. Drugo jutro odveli su me, opet vezanih očiju, u selo Branešec, gdje su me ostavili u jednoj napuštenoj seoskoj kući. Tu je već bio kolega Šreter, koji je ležao na krevetu sav ispretučen, kao što sam i sam bio. Ostavili su nas zajedno u toj seoskoj kući, a stražari su se mijenjali svaka četri sata. Bili smo zajedno do 29.8., uz obavezu da moramo stalno biti u kući ili u dvorištu. Kolega Šreter bio je sav u modricama, čitav trbuh, grudni koš, leđa, natkoljenice, Brilovi hematomi, oko očiju, te je imao prijelom lijeve ulne i desne lopatice. Pričao je kako su ga tukli isto vezanih očiju, najviše nogama, ali i nekim tvrdim predmetima. Naknadno sam čuo, od drugih svjedoka, da je tučen i ispitivan u lovačkoj kući Grđevica, gdje su bili i ostali koji su uhićeni na barikadama. U toj seoskoj kući bili smo u potpunoj izolaciji, bez bilo kakvih vijesti što se vani događa. Neki stražari su nam dozvoljavali da se više krećemo po dvorištu, a neki nisu. Dovozili su nam redovno jelo, bilo je i cigareta i kave. Povremeno su svraćali četnici koji su govorili da dolaze gledati ustaške doktore koje će uskoro klati i na taj se način iživljavali. Tukli nas tada nisu. Mi smo nesmetano razgovarali, a kolega je počeo štrajk glađu još 21.8. Upozorio sam stražare i oni su poslali kolegicu koja ga je pregledala i dala infuziju. Nisam vidio kolegicu, jer su me odveli u drugu sobu, a kolegi su vezali oči dok je bio pregledavan. I idućeg dana još je dobio jednu infuziju, a ja sam, usprkos zabrani, javio u Lipik da smo ovdje zatvoreni. Uvečer toga dana stražar mi za kaznu nije dozvolio spavanje, već mi je naredio da moram stajati u kutu kraj peći čitavu noć u hladnoj prostoriji. Drugog dana odveli su me iz te kuće na Bučje i više nisam vidio kolegu Šretera. Na Bučju su me stavili u podrum Šumarije, u košulji kratkih rukava, na dvije daske na kojima je bio karton, bez pokrivača i bez odjeće. Proveo sam noć uglavnom stojeći ili hodajući po prostoriji 2x2 m. Teško se može izraziti osjećanje koje čovjek ima u ovkvom položaju i u ovakvoj situaciji. Ne donose jelo, ne daju piti čak ni vodu, ali zato slave u zgradi iznad podruma i piju, pjevaju četničke pjesme. Prepoznajem nekoliko glasova. Sve bivši suradnici, a neki i “takozvani” prijatelji. Ujutro se osjećam bolestan, imam temperaturu, kašljem, tražim da me vode liječniku. Molim, jaučem čitav dan i tek uvečer odvoze me liječniku, opet zavezanih očiju. Znam da sm u školi na Bučju, iako sam vezanih očiju. Ne poznajem po glasu kolegu koji me pregledava, ali ga tihim glasom molim da me ne šalje nazad u podrum. Nakon pregleda odvode me u jednu kuću gdje, mogu reći, pristojno živim idućih pet dana. Ukućane poznajem od ranije, uzimam terapiju koju sam dobio, antibiotik i analgetik. Domaćica mi donosi hranu, mogu se okupati. Domaćica često plače i žali se: “Doktore, sve nam odnose, ne znam šta će s nama biti? Samo nam naređuju nitko nas ništa ne pita, a ne smijemo ni riječi protivljenja reći, jer nas odmah zatvaraju.” Nakon toga odvode me u staru veterinarsku stanicu. Ostavljaju me u sobi 3x3 m i dobivam dvije deke i jednu spužvu pola metra široku. Tu sam mjesec dana sam, a samoća me ubija. Primjećujem da je u prostoriji do mene zatvorena jedna žena. Vidim da u dvorištu u drugoj zgradi drže također zatvorenike, njih oko 40. Puštaju nas dva puta dnevno samo u zahod, jednu-dvije minute samo za obaviti nuždu, ponekad i umiti se. Svakodnevno dovoze nove zatvorenike. Prilikom vođenja na ispitivanje, stražari ih tuku nogama ili kundacima. Vraćajući se s ispitivanja jedva hodaju. Sada sam opet u potpunoj izolaciji. Pod prozorom mogu slušati razgovore stražara koji međusobno prepričavaju ratne podvige. Tako čujem kako jedan vozač automobila viče stražaru da su danas uhvatili pobili 18 ustaša. Opisuje kako su ih opkolili i šta su s njima radili. Kasnije po izlasku iz logora, čuo sam o tom masakru u selu Kusonjama. Prolaze dani u samoći. Molim stražare da mi daju bilo šta za čitati. Dobivam literaturu o Bleiburgu, te knjigu Viktora Novaka “Magnum crimen” o progonu Srba u Hrvatskoj od 1900. God. do svršetka drugog svjetskog rata. Spomen križ u Bučju U tom razdoblju dovode nove zarobljenike iz Omanovca, Pakraca, Kusonja. U zatvoru su i Srbi koji ne prihvaćaju naređenja i ne slažu se s postupcima onih koji “vode” srpski narod. U to vrijeme u zatvor dovode i pet žena koje su u prostoriji bez svjetla i izlaze kao i ostali samo dva puta dnevno. Zatvarju i sve Hrvate koji su se zatekli na Bučju. Čuje se kako tuče topništvo sa svih strana. Sražari nam govore da ne brinemo i da ćemo brzo raditi u Lipiku i Pakracu. Polovicom desetog mjeseca dovoze u logor civile iz Lipika. Prepoznajem svoje stare pacijente, neki se jedva kreću. Smještaju ih u šupu bez poda, bez prozora. Vani se noću smrzava. Sada nas na Bučju ima oko 80 muškaraca i 9 žena. Petnaestak su Srbi, a ostalo uglavnom Hrvati, ali i Talijani, Mađari, Česi. Još uvijek su ispitivanja. Dolaze pretučeni. Hranu dobivamo dva puta dnevno, u vrijednosti od 800 do 1000 kalorija. Nikome se ne pruža liječnička pomoć. U zatvoru su starci od 80 godina, bolesnici s teškim bolestima. Trojica upadaju u delirij, a čuvari ih izvode i liječe batinama. Ilustracije radi navodim nekoliko slučajeva: 1.O.K., 60 godina, kronični alkoholičar, u 5. mjesecu 1991. Bio TBC pozitivan, doveden u logor, upada u delirij, postaje potpuno nekritičan. U tom svemu dobiva i upalu pluća obostrano. Molim stražare svaki dan kroz sedam dana da mu pruže pomoć, da ga odvedu liječniku. Nema reagiranja. Deseti dan odvode oboljelog iz prostorije i više ga nismo vidjeli. Čitavo vrijeme nas je u prstoriji oko 30. 2.Š.R., 46 godina, oligofrenija, dilatativna miokardiopatija, doveden iz Lipika. Jako je pretučen. U logoru od straha i psihičkog stresa postaje inkontinentan. Pere se samo u hladnoj vodi. Dobiva upalu pluća te ulazi u akutnu srčanu dekompenzaciju. Kako je stvarno loše izgledao na moju molbu ipak ga odvode u bolnicu i vraćaju u logor nakon pet dana, gdje je prživio jer je dobio lijekove koje sam mu ja davao. 3.K.F., 73 godine, dobio visoku temperaturu, ne može mokriti, mokraća mu sama curi. Tražim da ga odvedu liječniku ili da mu barem daju lijekove. Dobivam 40 kapsula ceporexa i dve kutije baktrima. Bolesnik se oporavlja na terapiji i preživio je. 4.P.LJ., bolesnica koja boluje od šizofrenije potpuno nekritično, povremeno agresivna prema ženama, stvara probleme, ne dobiva lijekove, ali se ništa nije poduzelo. Imamo svjedočenje da su u logoru ubijena batinama trojica, a mnogima koji su bili u logoru gubi se trag. I sam sam se razbolio te pišem kolegi u bolnicu da mi pošalje neki antibiotik. Trošim ga sedam dana i kolega mi uz lijekove šalje pismo da brzo ozdravim. Prihvaćam to kao sarkazam. Što se tiče uvjeta života, treba znati da je u sobi 6x6 nas 25 do 33. Spavamo na daskama na kojima su kartoni, a na dvojicu ili čak trojicu dobivamo po jednu deku. Tople odjeće gotovo i nema. U drugoj prostoriji 3x3 je devet žena u istim uvjetima. U zgradi u dvorištu u dvije prostorije ima 40 zatvorenika.Sada sve manje dovode nove zarobljenike, a neke odvode na razmjenu. Teško je govoriti o stanju zatvorenika. Uglavnom se kod njih javlja jaki egoizam. Kod pojedinaca dolazi do pojave agresuvnosti, svi su jako osjetljivi i skloni svađi. S druge strane pojavljuje se potištenost, apatija, bezvoljnost. Pojedince vode, koji su boljeg zdravlja i mlađi, raditi. Popravljaju cestu, pripremaju drva ili istovaraju kamione koji dovoze oružje. Onima koji rade daju nešto pojačani obrok. U logoru 30 zatvorenika dobije jedan sapun za 7 do 10 dana, 20 dkg deterdženta, umivanje svakog jutra u hladnoj vodi, a za piće 7-8 litara vode dnevno za sve nas. Nema kupanja, nema pranja i promjene rublja. Po noći, a i danju nužda se obavlja u kiblu, a mokrimo u plastičnu bocu koju smo postavili na odvodnu cijev u zidu. Struje nema. Prolaze dani u iščekivanju vijesti koje su nam donosili novi zarobljenici. Stalna tortura i prijetnje, stalno iznošenje lažnih vijesti. Postupci prema zatvorenicima povremeno su brutalniji prema tome kakvo je stanje na ratištu.. Zima, glad, batine, šikaniranje, a kod zatvorenika strah, beznađe, strepnja, malodušnost, ali i nada. U takvom raspoloženju 9. Prosinca 1991. Izvode nas i trpaju u kamion. Nadamo se da idemo u razmjenu ali nas odvode u Staru Gradišku. Prolazimo kroz sela Brusnik, Kragulj, Šeovicu.Gledamo iz kamiona razrušenu bolnicu u Pakracu. Preko pet sati vozimo se do Stare Gradiške, gdje nas dočekivaju stražari i strogost: “Skači iz kamiona! Ruke na leđa! Brzo u stroj, gledaj u pod!” Tko nije dovoljno brz, dobije udarac. Počinje život u novom logoru u Staroj Gradiški.

naravno da mu je pozliilo

i eto...ljudi se sprdaju s jasenovcem po hrvatskoj...da su bilo gde,vec bi bili u bajboku...i to je tuzno.....ako je svet utvrdio zvanican broj zrtava,tako uce u skolama na zapadu i celom svetu...pa daj......cemu to i zasto.....

17.04.2011. u 19:26h zr je napisao/la: ajd i ja sam lud pozdrav veselim forumasima odakle god su ------------------------------------------ ajd pozdrav i tebi.....navrati. :)

ovo mora hitno da se resi....ovakav fasizam i ustastvo je nesnosno.......koliko sutra.

. ....exploited1.... . ..pa ti si najavio moju likvidaciju....!!..ne ja tvoju...!!..sad zelis samo da me ADMIN deleta.... . ..kukavico.. .

@zr meni osobno srbi ne smetaju, ako su mirni građani, nemam ništa protiv nikog ali ovo mi ide na k....., uvijek mi sa tim jasenovcom sapunaju uši ma nek se nose u 100 pm,