Mrvljenje teritorija koji je ISIL donedavno imao pod kontrolom, oslobođenje Al-Qa’ima, posljednjeg grada kojim su vladali u Iraku, a posebno pad Rake, prijestolnice samoproglašenog kalifata u Siriji, na prvi pogled mogli bi se protumačiti kao kraj ISIL-a, no situacija je znatno drukčija. Islamisti nastavljaju rat protiv Zapada u okviru svojevrsnog virtualnog kalifata, a vrlo značajnu ulogu u svemu tome igraju Uzbekistanci. Tijekom posljednjih godinu i pol dana upravo su islamisti iz Uzbekistana potaknuli ili proveli cijeli niz terorističkih udara diljem svijeta.
Uzor revolucionarna garda
Ne samo da je napadač s Manhattana Sajfulo Habibulaević Saipov koji je prošlog utorka kamionom kosio pješake bio Uzbekistanac već je taj niz znatno duži i veći. Na samom početku godine, 1. siječnja, Uzbekistanac Abdulgadir Mašrapov ubio je 39, a ranio 70 ljudi kada je sa strojnicom u rukama uletio u jedan istanbulski noćni klub gdje se odvijala proslava Nove godine. U travnju je Rahmat Akilov pokosio kamionom pješake u Stockholmu ubivši petero prolaznika. Nekoliko dana prije, Uzbek Akbaržon Džalilov aktivirao je bombu u podzemnoj željeznici Sankt Peterburga ubivši pri tome 13 osoba... Svemu tome treba dodati i napad na istanbulskom aerodromu iz lipnja 2016. godine u kojemu je stradalo 45 ljudi, a više od 230 je ranjeno. I u ovom su slučaju napadači bili Uzbekistanci...
Suočen s gubicima na bojištima Sirije i Iraka, ali i znatno smanjenim priljevom dobrovoljaca iz Europe, ISIL se okrenuo novom “bazenu” radikalista. Zemljama središnje Azije, prvenstveno Uzbekistanu, prvenstveno stanovnicima Ferganske doline koja, uz Uzbekistan, obuhvaća i rubne dijelove Tadžikistana i Kirgistana. Ovo je ogromno područje već desetljećima rasadnik islamskog radikalizma, a čak je i u vrijeme Sovjetskog Saveza u dolini djelovala cijela mreža poluilegalnih medresa i džamija koje su radile bez ikakve kontrole tadašnjih komunističkih vlasti. Situacija se dodatno pogoršala raspadom SSSR-a, kada je Islamski pokret Uzbekistana (IMU) silom preuzeo vlast u Namanganu, i to uz pomoć svojih postrojbi koje su bile ustrojene po uzoru na Islamsku revolucionarnu gardu.
Stanovništvo doline rado je prihvatilo njihovu vlast jer su uveli red i zakon u dotad divljim dijelovima doline. Prostitutke i lopove posjeli bi licem prema nazad na magarce i provodili ih po gradu do džamije gdje bi bili bičevani, a svaki ozbiljniji prijestup kažnjavao se smrću. U kratko vrijeme kriminal je iskorijenjen, do te mjere da su stanovnici Namangana mogli ostavljati otključane automobile preko noći bez bojazni da će ih itko ukrasti, dok su prodavači na bazaru ostavljali noću svoju robu na štandovima, sigurni da je nitko neće dirati. No islamisti su pojačali radikalizam, stvarajući svojevrsni mini-kalifat. Stabilizacijom stanja i učvršćivanjem na vlasti uzbekistanskog predsjednika Islama Karimova, Uzbekistan je nakon nekog vremena povratio, bar nominalno, kontrolu nad Ferganskom dolinom, no islamistička mreža na ovom je području toliko ojačala da i danas predstavlja paralelnu vlast na istoku zemlje.
ISIL-ova regrutna mreža
Zbog toga je Islam Karimov još od ranih devedesetih počeo uvoditi velika ograničenja islamistima. Napadač s Manhattana Sajfulo Saipov imao je u trenutku napada veliku, crnu bradu. To u Uzbekistanu nije mogao nositi. Brade su zabranjene svim muškarcima mlađima od četrdeset godina jer predstavljaju znak religioznog ekstremizma. Svi islamski propovjednici moraju imati odobrenje države. Sve medrese kontrolira središnja vlast, a premrežene su mrežom doušnika. Hodočasnici u Meku prolaze vrlo rigorozne kontrole kako bi dobili odobrenje za putovanja, a i onda odlaze u Saudijsku Arabiju organizirano, pod nadzorom državnog vodiča. Režim Islama Karimova, koji je umro prošle godine, zabranio je i sve islamističke stranke, dok su deseci religijskih aktivista bačeni u zatvore. I danas postoji svojevrsna “crna lista” religioznih ekstremista koji ne mogu dobiti poslove, dozvole za putovanja, koji se moraju javljati policiji svaka dva tjedna. Na toj je listi, procjenjuje se, oko 18 tisuća imena. Slične mjere uveli su i okolni “stanovi”, države središnje Azije, kako bi smanjili opasnost od ekstremizma na najmanju moguću mjeru.
Ovim mjerama nisu promijenjeni stavovi islamističkih radikala, ali su oni gurnuti u ilegalu ili potaknuti na odlazak iz Uzbekistana. Prema procjenama, u ISIL-ovim je trupama na području Iraka i Sirije u posljednje vrijeme ratovalo oko 1500 Uzbekistanaca. I nisu svi oni bili samo topovsko meso islamista. Pukovnik Gulmurod Kalimov iz Ferganske doline, koji je do 2015. godine bio zapovjednik policijskih snaga Tadžikistana prebjegao je u ISIL gdje je zauzeo jedan od najviših položaja u Siriji.
Kako bi pojačao priljev boraca iz središnje Azije, ISIL-ova obavještajna služba EMI razgranala je prije nekoliko godina veliku regrutnu mrežu upravo u Ferganskoj dolini. No sada se, raspadom kalifata, ISIL okreče nešto drukčijim ciljevima. Plan je regrutirati što više Uzbekistanaca koji se nalaze na Zapadu, ali ne za popunjavanje postrojbi u Siriji i Iraku, već za izvođenje napada u SAD-u ili Europi. Pokrenuli su upravo s tim ciljem i časopis Istok, pisan na ruskom jeziku koji se potajno dijeli Uzbekistancima na Zapadu. Tu je i društvena mreža Furat media, svojevrsni Facebook za islamiste usmjeren na korisnike iz srednje Azije.
Poraz ISIL-a na terenu ne znači i njegov nestanak. Rat se prenosi na Zapad, a bazu boraca ISIL je našao među Uzbekistancima.
Jako dobar i kvalitetan clanak od Bernarda Karakosa . Bas ovako treba da se pisu Article koji su informativne prirode, a ne recimo kao Marina Seric koja nije u stanju da napise dvije recenice a da se u njima nema ne primijeti njeno osobno (komunisticko /socijalisticko )misljenje o temi o kojoj pise.