Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 94
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Alessandro D’Errico:

'Ulazak 
u EU nije samo prekretnica nego i polazišna točka'

Alessandro D'Errico
Foto: Patrik Macek/PIXSELL
26.06.2014.
u 08:30

Večernji list objavljuje dio izlaganja nuncija Alessandra D’Errica u Hrvatskom diplomatskom klubu

Apostolski nuncij nadbiskup Alessandro D’Errico održao je predavanje u povodu Dana hrvatske diplomacije koji se obilježava 7. lipnja. Na poziv predsjednika Hrvatskog diplomatskog kluba veleposlanika Ivana Sergeja Morsana 10. lipnja je govorio članovima Kluba o pitanjima papinske diplomacije. Predavanje je bilo podijeljeno u dva dijela. U prvom dijelu nuncij D’Errico predočio je velika načela koja vode vatikansku diplomaciju posvuda po svijetu. U drugom je govorio posebno o odnosima između Svete Stolice i Hrvatske. Večernji list, zbog aktualnosti tematike, objavljuje upravo taj drugi dio nuncijeva izlaganja.

Priznanje u teškim godinama

“Sveta Stolica je priznala neovisnost (Hrvatske) 13. siječnja 1992. Diplomatski odnosi uspostavljeni su 8. veljače, a nakon nekoliko tjedana, 29. veljače, imenovan je prvi nuncij. Čini mi se da bi ovdje bilo prikladno dati jedno objašnjenje. Često se govori da je Sveta Stolica, kao pravni međunarodni subjekt, prva priznala Hrvatsku. To nije točno jer ju je prva priznala Slovenija 1991. godine, a onda su uslijedile Island, Litva, Irska i Njemačka. Priznanje Svete Stolice bilo je početkom 1992., dva dana prije slavnog 15. siječnja 1992., kada su ostale zemlje članice Europske zajednice priznale neovisnost Hrvatske.

Bile su teške godine koje su uslijedile nakon pada Berlinskog zida (9. studenoga 1989.) Europski je Zapad proživljavao te godine zauzimajući različite stavove. Prva reakcija bilo je oduševljenje zbog pada komunizma; ali postojala je i velika nesigurnost u pogledu budućnosti. Poput svih velikih i naglih promjena, napor uložen u izgradnju novog političkog, gospodarskog i humanog poretka (uređenja), bio je dug i težak. To pokazuje i ono što se dogodilo u Hrvatskoj. Ovdje, nakon veselja zbog pobjede nekomunističkih stranaka na izborima 1990., pružen je veliki otpor promjenama, sve do izbijanja rata, koji je potrajao do 1995. godine, s mnoštvom žrtava i razaranja.

Da je Ivan Pavao II. (tadašnji papa) posvećivao posebnu pozornost hrvatskom narodu, pokazuju i tri pastoralna pohoda te brojna zauzimanja na pastoralnom i diplomatskom planu. Ali, mora biti jasno da priznanje Hrvatske i Slovenije – čiji su se narodi demokratskim putem opredijelili za samostalnost, što je bilo dopušteno i prema jugoslavenskom ustavu iz 1974. – a to je i papa Ivan Pavao II. stalno naglašavao, nije bilo usmjereno ni protiv koga. Štoviše, pred žalosnim ratnim prizorima, Ivan Pavao II. je smatrao da bi međunarodno priznanje dviju republika moglo stati na kraj oružanom sukobu. Dakle, nakon što je dao precizne upute svom državnom tajniku, zatražio je da svaki pothvat prati objašnjenje: priznanje novih republika Sveta Stolica nije zamislila kao proširenje neprijateljstava, nego njihovo zaustavljanje.

Među ostalim – pred neodlučnošću međunarodne zajednice – kardinal Sodano je pozvao veleposlanike OESS-a 26. studenoga 1991. te im uručio memorandum, koji je upozoravao na neka načela međunarodnog prava, a posebno na osmo načelo Završnog helsinškog dokumenta: “Jednakost u pravima i u samoodređenju naroda”; kao i na deseto načelo, koje se odnosi na ispunjavanje, in buona fide (u dobroj vjeri), obveza koje proizlaze iz međunarodnog prava. Za Svetu Stolicu – kardinal je bio vrlo jasan – bilo je bitno da priznanje dviju republika bude koordinirano i da bude uvjetovano deset načela Helsinškog dokumenta.

Kardinal je također istaknuo dužnost novih neovisnih republika da poštuju temeljna ljudska prava i demokraciju te da se osigura zaštita nacionalnih manjina, u skladu s načelima OESS-a. I tako je Sveta Stolica, Notom od 20. prosinca 1991., tražila da se, uz priznanje, umetne klauzulu prema kojoj je nova Republika Hrvatska morala prihvatiti provjeru Odbora visokih dužnosnika OESS-a o napucima o nacionalnim manjinama.

Minulih dana, u prigodi kanonizacije Ivana Pavla II., slušali smo i čitali mnogo toga što je još više osvijetlilo ulogu koju je odigrao u izgradnji nove europske stvarnosti “s dva plućna krila” – kako je često ponavljao – a posebno u tijeku procesa neovisnosti Hrvatske. Dopustite mi da ovdje iznesem svoje osobno svjedočenje jer sam tih godina bio na službi, najprije u Rimu (do 1992.), a zatim u Varšavi (do 1999.), njegovoj ljubljenoj domovini. Puno sam ga puta čuo kako izražava svoju ogorčenost i svoju zabrinutost onime što se događa ovdje, u Hrvatskoj i u susjednim zemljama, pri kraju dvadesetoga stoljeća, u srcu Europe. Zato nije oklijevao neprestance podizati svoj glas, kako bi skrenuo pozornost svijeta i odgovornih u međunarodnoj zajednici. Zbog toga je osjetio svojom dužnošću posegnuti za najboljim sredstvima papinske diplomacije kako bi papin glas imao željeni odjek. I, kao što vam je dobro poznato, bio je gorljiv u osobnome praćenju onoga što su poduzimale katoličke karitativne organizacije, da bi duhovna blizina bila pretočena u inicijative i konkretne geste solidarnosti.

S naše točke gledišta, Hrvatska je – po svom povijesnom i zemljopisnom položaju – uvijek bila dio europske civilizacije

Mogao bih reći ukratko da je on na primjeran način združio slavensku osjetljivost svoga poljskog podrijetla s odgovornošću vrhovnoga pastira Katoličke crkve.

Čini mi se da je važno naglasiti još jednu stvar. Srdačni i bliski odnosi Svete Stolice s hrvatskim narodom imaju višestoljetnu povijest. Kao što sam spomenuo, davne 879. godine – prije više od jedanaest stoljeća – papa Ivan VIII., u pismu upućenom knezu Branimiru, obavještava ga da je upravio molitve Gospodinu da “principatum terrenum, quem habes, prospere et securiter reggere possis” (zemaljskom kneževinom koju posjeduješ uzmogneš vladati uspješno i sigurno). Ova gesta pape Ivana VIII. smatra se prvim međunarodnim priznanjem Hrvatske, jer je priznanje pape – koji je tada bio najveći crkveni i politički autoritet – bilo nešto poput današnjeg pristupanja u Ujedinjene narode. Osim toga, dobro su dokumentirani i raniji kontakti između Svete Stolice i ovih zemalja, još iz vremena svetog Pavla (2 Tim. 4, 10) .

Ove snažne veze između Hrvatske i Svete Stolice nisu oslabjele tijekom stoljeća te su bile nadahnuće za odnose koji su se događali i od 1992. do danas.

Europa s dva plućna krila

Opipljiv znak izvrsnih odnos između Republike Hrvatske i Svete Stolice četiri su ugovora potpisana i ratificirana između 19. prosinca 1996. i 14. prosinca 1998. godine. Prvi se odnosi na pravna pitanja; drugi je o suradnji na području odgoja i kulture; treći o dušobrižništvu katoličkih vjernika pripadnika Oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske; četvrti o gospodarskim pitanjima.

Ideja o ova četiri ugovora rođena je ubrzo nakon osamostaljenja Hrvatske jer su državne i crkvene vlasti uvidjele potrebu za rješavanjem otvorenih pitanja od zajedničkog interesa u odnosima između Crkve i države, koja nisu bila riješena ni u vrijeme Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (1945. – 1991.), ni u vrijeme Kraljevine Slovenaca, Hrvata i Srba (1918. – 1929.), a ni u vrijeme Kraljevine Jugoslavije (1929. – 1940.). Osim toga, sve je više dozrijevala svijest o potrebi sustavnog rješavanja odnosa između Crkve i države u jasnom i stabilnom zakonskom okviru, i to na način sličan onome u drugim demokratskim zemljama, koje se mogu usporediti s Hrvatskom po kulturi, povijesti i vjerskom sastavu.

Osamnaest godina nakon potpisivanja prva tri ugovora i šesnaest godina od potpisivanja Ugovora o gospodarskim pitanjima, može se ustvrditi da je njihova primjena zapravo bila pozitivna. Ugovor koji još uvijek zahtijeva veću primjenu jest onaj o gospodarskim pitanjima, u onom dijelu koji se odnosi na povrat oduzetih dobara u vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine.

U pogledu ovog posljednjeg ugovora želio bih iznijeti nekoliko osvrta o financijskoj potpori koju Republika Hrvatska jamči Katoličkoj crkvi. Na prvom mjestu, kao što se spominje u članku 6. stavak 1., razlog te financijske potpore valja tražiti u doprinosu koji Katolička crkva daje u promicanju općega dobra, koje država priznaje kao “društveno vrijedan rad… u službi građana na kulturnom, odgojnom, društvenom i etičkom polju”. Na drugom mjestu želio bih objasniti da – suprotno onome što se često čita u medijima – uplaćeni godišnji iznos – prema podacima iz 2012. godine, što sam mogao provjeriti – iznosi 0,21% godišnjeg državnog proračuna.

Konačno, želim istaknuti da je analogan doprinos osiguran i ostalim vjerskim zajednicama. U tom smislu možemo reći da su ugovori između Svete Stolice i Republike Hrvatske imali i za njih pozitivne učinke. A to se odnosi ne samo na ekonomsko polje već i na ono pravno jer su tijekom ovih godina potpisani ugovori sa 17 vjerskih zajednica.

Dopustite mi na kraju također ukratko spomenuti još jednu važnu temu. U kontekstu stoljetnih i stabilnih odnosa s hrvatskim narodom i u viziji Europe s dva plućna krila – što sam spomenuo malo prije – nije začuđujuće što je Sveta Stolica pružila Hrvatskoj bezuvjetnu podršku u procesu europske integracije.

S naše točke gledišta, Hrvatska je – po svom povijesnom i zemljopisnom položaju – uvijek bila dio europske civilizacije. U tom smislu nadbiskup Dominique Mamberti – naš “ministar vanjskih poslova” (Tajnik za odnose s državama) - 30. lipnja 2013., uoči ulaska Hrvatske u Europsku uniju, javno je izjavio da zahvaljuje Bogu “za značajnu prekretnicu u povijesti hrvatske nacije” (Homilija u hrvatskoj crkvi svetog Jeronima u Rimu). Ali, on je ustvrdio da tu prekretnicu ne treba smatrati kao postizanje cilja, nego kao polazišnu točku za novo poslanje: “To je obveza za još intenzivniju izgradnju zajedničke kuće, to jest našeg kontinenta... gledajući je kao prigodu, ne samo za napredak i prosperitet vlastite domovine nego također za izgradnju Europe kao zajedničkog doma naroda s jednakim dostojanstvom”. A onda je nadodao: “Ako Hrvatska danas ima zadatak, ako postoji obaveza koju danas treba s povjerenjem povjeriti Hrvatskoj, to je zadaća da u Europi ponovno oživi svijest o kršćanskim korijenima, svjedočenjem vrijednosti kojih je ona sama nositeljica.”

Dakle, gledajući prema europskoj budućnosti Hrvatske, želja nam je da, poput ostalih naroda s dubokim kršćanskim korijenima, uzmogne dati Europi “poseban doprinos duhovnih i moralnih vrijednosti, to jest, onih vrijednosti koje su stoljećima oblikovale osobni i nacionalni identitet njezine djece.”

Komentara 5

NZ
NAĐI-zaZAGREBbezkumova
10:41 26.06.2014.

O aktualnim vlastodršcima i Europskoj uniji jasno je rekao kardinal Bozanić na Dan državnosti u propovijedi: “Te se nove okolnosti i taj novi položaj i pripadnost Hrvatske zajedništvu Europske unije nedovoljno i slabo očituju i vrednuju u našoj javnosti, aa Hrvatsku se i dalje pokušava zatvarati u okvir starih asocijacija, s pečatom vremena koje je Hrvatsku zatvaralo prema Europi i svijetu."

GI
gismund
09:45 26.06.2014.

prekretnica? da, na sve lošije i lošije!

Avatar Carrera
Carrera
10:32 26.06.2014.

svi su imali korist od ulaska u EU, samo hrvatska nije zahvaljujući totalnoj nesposobnosti ove vlade!

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije