Proteklih smo dana ušli u treću godinu ruske agresije na Ukrajinu, koju kremaljski establišment, pomalo cinično, naziva specijalnom vojnom operacijom. Na bojišnici stvari izgledaju promjenjivo, a čini se kako je ruska strana trenutno u određenoj prednosti, premda, o zapadnoj vojnoj pomoći ovisna Ukrajina najavljuje protuofenzivu, a neke europske nuklearne sile razmišljaju o slanju vojnika. Mir je još daleko, premda se već naglas razmišlja o mirovnom summitu, koji bi, ako se dogodi u ovom trenutku vjerojatno zamrznuo konflikt. Dugoročno.
Kako je pak svaki rat, među ostalim, posao u kojem, osim pogrebnog, izvrsno zarađuju i sektori potrebni za izvođenje ratnih operacija, poput vojne industrije ili energetskog sektora. Upravo se u potonjem dogodio i game changer. Poluga kojom se stvarala geoekonomska osovina germanske tehnologije pogonjene ruskim energentima doživjela je slom od kojega se vjerojatno neće tako skoro oporaviti. Inzistiranje američkog establišmenta iz vremena predsjednikovanja Donalda Trumpa za povećavanjem izdvajanja za obranu sjevernoatlantskih saveznika, kako bi se rasteretio SAD kao globalni policajac, vojno i ekonomski, te za prestankom kupovanja energenata iz istočnih izvora, čini se, počeo se obistinjavati u mandatu Joea Bidena, a kako će to izgledati u sljedećem američkom predsjedničkom mandatu, u kojem nije nerealno ponovno očekivati Donalda Trumpa, ostaje za vidjeti.
