Pozamašan komad zemljišta na zagrebačkoj Ferenščici nikako da dospije u
ruke pravih vlasnika. U prošloj je državi nacionaliziran, u sadašnjoj
denacionaliziran, a u stvarnosti – cijeli blok bespravno sagrađenih
kuća. Upravo to posljednje dovoljan je razlog da se 75-godišnji
Krunoslav Dujmović upita što se događa. Krunoslav je, naime, jedini
zakonski vlasnik te zemlje i već četiri godine uzaludno čeka da se
izvrši drugostupanjsko rješenje o rušenju bespravno sagrađenih
objekata.
Stanari ucjenjuju
– Zemljište u Leprovičkoj broj 21 a, 23, 25 i 27 te Puhovskoj br. 3
naslijedio sam od strica. Imam gruntovni i vlasnički list na svoje ime.
Dakle, nakon dugo vremena to zemljište koje od pamtivijeka pripada
mojoj obitelji, opet se piše na naše ime – objašnjava, no sve to,
očito, nije dovoljno da napokon raspolaže svojom imovinom.
– Na njoj je nekoliko obitelji bespravno izgradilo kuće i udomaćilo se.
Jedna od tih obitelji čak se uselila u kuću koja je već postojala na
tom zemljištu, a koju je izgradio još moj stric – govori.
Iako, kaže, naizgled sirotinja ostavlja dojam da iz svojih bespravnih
utočišta nema kamo, Krunoslav to s gorčinom pobija:
– Iz ljudskih i moralnih pobuda obišao sam ljude da vidim kakva je
njihova situacija i kamo dalje. Upravo sam tada saznao da obitelj
Škender ima kuću u Velikoj Gorici, ali i da ne živi u njoj jer joj je
izvan ruke. Također, Damiru Šopreku, koji je rekao da bi otišao živjeti
negdje na selo, ponudio sam 10 tisuća eura, na što je on rekao da mu je
to malo i tražio dvostruko.
Kada sam pristao i na tih 20 tisuća eura, on je najednom promijenio
mišljenje i zatražio od mene zamjenski stan. Dakle, svi moji pokušaji
da se ta situacija riješi na koliko-toliko ljudski način, završili su
pravim fijaskom. Ljudi koji imaju svoju kuću, ne žele otići s moje
zemlje jer kažu da je ovo grad, a Velika Gorica nije, a čovjek čiji
kvadrat kućice ne vrijedi niti 300 eura ucjenjuje me zamjenskim stanom
čiji kvadrat košta najmanje 2 tisuće eura.
Sud umjesto pregovora
Krunoslav ističe kako ga je to neugodno iskustvo natjeralo da napokon
shvati kako s ljudima koji na njegovoj zemlji bespravno žive uopće nije
trebao pregovarati.
– Niti sam ja dužan njima išta platiti, a niti su oni, na kraju priče,
sirotinja. Prekinuo sam takve rasprave i odlučio to riješiti pravnim
putem – kaže Krunoslav, kojemu je pravna bitka donijela pobjedu, ali ne
i željeni rezultat.
Drugostupanjsko rješenje kojim se nalaže rušenje bespravnih kuća na
njegovoj zemlji, objašnjava, niti nakon 4 godine nije izvršeno:
– Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva
donijelo je drugostupanjsku odluku o rušenju bespravnih objekata na
mojoj zemlji, ali od tada su prošle već četiri godine i još se ništa ne
događa. Slao sam brzojave, kontaktirao sa svim potrebnim instancama. U
zadnjem odgovoru na moj dopis kazali su da će isključiti sve priključke
za vodu, struju i komunalije te da će odmah potom srušiti te objekte i
otpad odnijeti na deponij. Još se nije ništa dogodilo.
Krunoslav se pita u čemu je razlika između ondašnjeg nacionaliziranja
njegove zemlje i ovog današnjeg tragikomičnog prava na vlasništvo!?
Niti onda vlasnici nisu mogli raspolagati svojom imovinom, a ne mogu ni
sada.
Ministarstvo i stanari šute
- Rešetke u Dubrovačkoj ulici su tvornički napravljene tako da nemaju vijka za pričvršćivanje nego se samo postave u ležište. One se u pravilu ne bi smjele dignuti, ali ako do toga dođe, po zakonu smo dužni reagirati u roku od 48 sati od dojave. Na žalost, u toj ulici imali smo slučejve da nakon vikenda imamo izvađenih rešetki. Ne znamo tko to radi, ali svakako je riječ o neodgovornim osobama koje nam na istome mjestu uništavaju prometne znakove te namjerno vade rešetke. Ou00E8ito nisu svjesni posljedica svojih nedjela - istaknuo je Tadija Akalović, stečajni upravitelj ŽUC-a.
