Tolerancija je ružna riječ i sasvim mi je razumljivo zašto izaziva mučninu i gađenje kod Viktora Zahtile, radikalnog aktivista (kako se sam naziva) za prava gej osoba. On u svom autorskom tekstu, objavljenom 7. listopada na Indexu, pod naslovom "Mislava Bagu je ubijala hrvatska homofobija. Ne smijemo šutjeti o tome", piše: "Iskreno, meni se živo jebe za to tko me prihvaća ili ne prihvaća. Ja sigurno neću saginjati glavu da ne udarim u plafon njihove tolerancije. Toleranciju ne tražim niti bih im je dao."
Viktor Zahtila sigurno je na mnogo teži način nego ja, na vlastitoj koži, doživio i shvatio rugobu tolerancije. Iskreno, ja o toj riječi nisam ni razmišljao, nego sam je, nakon što sam je nebrojeno puta čuo i pročitao u izrazito pozitivnom kontekstu, u nebrojenim pozivima na toleranciju u društvu i svijetu, automatski prihvaćao kao nešto pozitivno, kao humanističku vrijednost, civilizacijski doseg i poželjnu vrlinu. Sve dok mi oči i uši nije u jednom svom javnom nastupu otvorio maestro Daniel Barenboim. Zastupajući vrijednosti koje nastoji promicati svojim Zapadno-istočnim divanom, orkestrom sastavljenim od mladih Židova i Arapa. Postao sam svjestan lijenosti društva da promišlja istinsko značenje i smisao riječi kojima se koristi na pogrešan način.

Kako li ga samo mozes srachkati… zapamtite - LGBTIQWERTZUIOPS agenda nikad, ali nikad nece postati mainstream i nikad nece biti ravnopravna heterodominantnom javnom opredijeljenju vecine. To je jednostavno tako, homoseksualnost jest anomalija u naturalnom poretku stvari, i to ce ostati… ne treba je stigmatizirati jer velika vecina homoseksualaca nije to postala svojim izborom, (manjina jest), ali da ce se percepcija homoseksualnosti izjednaciti sa heteroseksualnoscu - e bome nece, ma koliko god se vi trudili…