Priča o psu Vukiju, objavljena i na našim stranicama, dotaknula je mnoge koji su je pročitali. Pas kojeg su u velikogoričkom skloništu volonterke Sigurne kućice učile kako žive sretni psi stigao je prazna pogleda. Nisu ga zanimali ljudi koji su pružali ruke prema njemu, okretao je glavu od onih koji su mu prilazili. Priča koju je ispričala jedna od volonterki potvrdila je da nikad nije kasno, jer dotaknula je i njega. Ni kilometri koji su ih dijelili nisu bili prepreka Damiru O. P. da upozna svoju srodnu dušu. Jer i sam je, kako kaže, dobro upoznao usamljenost. Ispričao nam je kako je tekla njegova i Vukijeva priča.
– Igrom slučaja pomorac sam zadnjih deset godina, usamljene su mi bile sekunde, minute i dani. Emotivno ispražnjen, tražio sam dugo vremena nadomjestak za izgubljene povratne reakcije... Svakog slobodnog trenutka, kad ne bih mogao uspostaviti vezu sa svojim klincima, surfao sam bespućima interneta prateći oglase za udomljavanje pasa. Znao sam, osjećao da me neka pseća duša negdje čeka. Zahvaljujući nesanici, zatekao sam se jedne zore kako ridam, suze su tekle čitajući objave drage volonterke Ane – opisuje nam Damir kako je sve počelo.
Kaže, naišao je slučajno na njezin profil, ne zna što ga je vodilo tome.
– Usamljen ja, daleko od svega, usamljen i dalek on, unatoč brizi volontera u azilu. Dotaknulo je to nešto duboko u meni. Suze su same krenule. U njemu sam prepoznao svoju tugu. I odmah sam znao, to je taj pas. Igrom slučaja upravo takvi psi, slični vuku i izgledom, oduvijek su mi bili simpatični. Kontaktirao sam Anu istog trena, a kako nije odgovorila istog dana, odlučan u nakani da je to sad ili nikad, stupio sam u kontakt i s drugom volonterkom Barbarom koja ga je objavila na Njuškalu. Njih dvije odradile su svoje dok sam ja imao još tjedan dana službe na brodu – priča nam Damir.
Drugih upita za njega nije bilo, Vuki je bio pas iz kategorije teško udomljivih. Po iskrcaju s broda, već idućega jutra, dok zora još nije zarudjela, odjurio je iz Omiša prema Velikoj Gorici.
– Putem su mi stizale poruke, ispitivale su me njih dvije “jeste li krenuli”, ostavljale su dojam nevjerice da netko dolazi vidjeti i upoznati Vukija.Ostatak dana sad mi je već daleka povijest, pomalo se i gubi u magli sjećanja. Sam trenutak upoznavanja i prva zajednička šetnja, bio je miran i tih. Iz pogleda smo se kužili. Bilo je tako očito, dvije izgubljene duše koje su se prepoznale – prisjeća se. Pao je i dogovor između njih dvojice, ali i s volonterkama azila – Vuki ide kući. Nije to bilo moguće istog dana, ali dogodilo se već za tjedan dana.
– Vjerujem da je od prvog trenutka znao, ovaj tip vratit će se po mene kako je i obećao. Od tada nije prošao nijedan dan da mi nije hvatao pogled, da mi se nije tako otvoreno radovao osluškujući svaki šum mojih pokreta. Kad smo se upoznavali, pokušao sam potrčati s njim, ali nije baš bio oduševljen. Sad već on mene vuče i preuzima vodstvo pri svakodnevnom trčanju, a bude to i nekoliko puta u jednom danu. Svojim stavom i držanjem plijeni pozornost svuda oko sebe. I čini mi se da je svjestan toga. A i novog života. Kako rekoše volonteri azila: “Eto, sad ste obitelj!” Njemu i meni, a sudeći po komentarima na Facebooku, i ljudima koji svakodnevno svjedoče užasima koji nas okružuju, ovakvim udomljavanjem vraća se nada da nismo do kraja utonuli u mulj – zaključuje Damir O. P.
U novi život s Damirom krenuo je Vuki i s novim imenom. Sada je Run, živi slobodno, trči pun veselja i ljubavi. Više ne skreće pogled, ne okreće glavu, našao je svoju srodnu dušu koju je tako dugo čekao.
Vi ste covjek nad covjekom. Od srca vam zelim srecu i zdravlje.