Ljudi oko Fukushime nema. Pobjegli su prije deset godina pred čudovištem visokim petnaestak metara. Ali nisu se uspjeli spasiti svi. U naletu gigantskog tsunamija u Japanu je početkom tog ožujka 2011. godine poginulo više od 18 tisuća ljudi. Možda nije lijepo reći, ali u javnosti je veći odjek od smrti svih tih ljudi imala nesreća koja se dogodila u nuklearnoj elektrani Fukushima Daiichi.
Od posljedica potresa jačine 9.0 po Richteru, koji je zatim i izazvao ogromni plimni val, elektrana je najprije ostala bez električne energije, što je zatim izazvalo pregrijavanje reaktora u postrojenju. Kraj te lančane reakcije završio je tako da su se jezgre unutar oštećenih reaktora počele rastapati i u okoliš ispuštati velike količine radioaktivne energije. Japanske vlasti evakuirale su sve ljude koji su živjeli unutar 30 kilometara oko nuklearke. Njih 160 tisuća.
Na planinski izvor po vodu
– Morao sam otići. Da sam ostao u svojoj kući, mogao sam završiti i u zatvoru jer kršim zakon. Tih prvih nekoliko tjedana bilo je neizvjesno, nitko nije bio siguran kolika je količina radijacije ispuštena. Bio sam smješten u kontejneru. Kad je naša vlada objavila da količina radijacije koja je ispuštena u okoliš iznosi 10 posto radijacije koju je uzrokovala nesreća u Černobilu i da ćemo se ubrzo moći vratiti kućama, odmah mi je laknulo. Život će se vratiti u normalu – počeo je u razgovoru za Reuters svoju priču Sakae Kato. Taj 57-godišnjak u vrijeme nesreće imao je malo građevinsko poduzeće, a s obzirom na to da je dosta kuća bilo oštećeno u potresu, posla je imala i njegova tvrtka. Među oštećenim kućama nalazila se i njegova, krov je prokišnjavao, a zidovi su se nakrivili. Za prvu je ruku “zakrpao” krov, ostatak radova mislio je obaviti kasnije jer je bilo i prečeg posla na drugim građevinama.
– Svaki dan sam, jer mi je to bio posao, obilazio oštećene kuće. Prošao sam kroz njih na stotine. U dosta njih pronalazio sam mrtve kućne ljubimce. To je u meni potaknulo neku vrstu šoka, a tome je u idućim mjesecima još pridonijela činjenica da se praktički nitko od ljudi, iako je naša vlada rekla da je područje sigurno, nije želio vratiti svojoj kući. Ostali su živjeti u zamjenskim stanovima, a u bivšim domovima ostavili su i svoje ljubimce. To je u meni bio okidač da počnem spašavati mačke koje su moji susjedi napustili– prisjeća se taj 57-godišnjak. Tijekom deset godina spasio je više od 70 mačaka, jednog psa, ali i nekoliko divljih svinja. Trenutačno u njegovoj kući živi 41 mačka, a do sada je u vrtu pokopao njih 23. Ne smeta mu ni to što nema pitke vode u kući, nego svaki dan s kanistrima i bocama odlazi do obližnjeg planinskog izvora ili se vozi kako bi ih punio u javnim toaletima u najbližem gradu koji je udaljen dvadesetak kilometara.
Uhićen jer je oslobodio svinje
– Na svoje životinje trošim oko sedam tisuća dolara mjesečno, a veliki dio toga odlazi za pseću hranu kojom hranim divlje svinje koje se okupljanju u blizini moje kuće. Poljoprivrednici ih smatraju štetočinama, a krive ih i za rušenje praznih domova, no sve se to može izbjeći ako ih nahranite – objašnjava Kato. A upravo ga je ta njegova briga o životinjama nedavno stajala i – slobode. Uhićen je 25. veljače zbog sumnje da je oslobodio nekoliko divljih svinja uhvaćenih u zamke koje je u studenom postavila japanska vlada. Zna i što će napraviti kada izađe na slobodu. Otići će nahraniti svoje mačke i psa, a zatim, kao i toliko puta do sada, krenuti u šetnju po napuštenim selima i gradovima pokrajine Fukushima. Ako naiđe na koju mačku lutalicu, nahranit će je, donijeti u svoju kuću i nastaviti se brinuti o njoj.
– Kada spasim i posljednju mačku, e onda mogu umrijeti. Do tada se ne mičem odavde – odlučan je.
Otvori KEKS Pay
