Čini se da mnogo toga nije u redu s onima koji autoritativno pokušavaju navijestiti Radosnu vijest: inzistiraju da ih se naziva rabinima, očevima ili učiteljima, nameću ljudima nepotrebno i preteško breme suvišnih zakona koje sami ne primjenjuju te vole sebe gurati u prvi plan. "Grijesi" običnog naroda strogo se osuđuju dok je pedofilija u crkvenim redovima tek dokaz da "nitko nije savršen". Očito je riječ o nedostatku dosljednosti i vjerodostojnosti. Ne, ovdje nije riječ o Crkvi 21. stoljeća, već prije svega o današnjem Evanđelju (Mt 23,1-12). Spomenuti fenomen nedostatka autentičnosti svako se malo ponavlja te su paralele s aktualnom crkvenom situacijom i više nego očite.
rkva je ili organizirana po nadahnuću Svetog Duha ili nije Crkva. Krist je apostolima da mandat da ono što je zavezano na zemlji bude zavezano i na nebu. Tako da je pitanje samo jesno: Vjerujemo li da su istine kršćanske vjere sdržane u Aposotolskom vjerovanju - zasita istine ili ne vjerujemo. Meni demokratičnost u Crkvi ne nedostaje, meni u Crkvi nedostaje samo povjerenje u sakramente i u nadahnuće Duha svetoga. A jesmo li se mi kršćani kao, novozavjetni narod izabrani, odmetnuli i čeka li vinograd koji je nama dan na upravljanje sudbina onog starozavjetnog koj je najavio Izajija (iz 5, 1-7): "...o sad ću vam reći što ću učiniti od svog vinograda: plot ću mu soriti da ga opustoše, zidinu razvaliti da ga izgaze. U pustoš ću ga obratiti, ni obrezana ni okopana, nek u drač i trnje sav zaraste; zabranit ću oblacima da dažde nad njime. ..." vjerojatno jesmo, vjerojatno čeka.