Trenutačni rimski papa (kojega hrvatski mediji, doslovce djetinjasto, i dalje zovu "svetim ocem") kao da prečesto dospijeva u teškoće posljetkom svojih javnih istupa. Nije to ni čudno jer je na čelo jedne globalne institucije došao profesor-ideolog. Dok je njegov prethodnik bio ponajprije političar, te je stoga rjeđe izazivao kontroverzije zaoštrenošću svjetonazorskih iskaza, Benedikt XVI. od početka svojega pontifikata ostaje vjeran intransigentnim stajalištima koja multipliciraju nesporazume, pa i otklone.

Činjenica je, prije svega, da je dio reakcija na izjave sadašnjega pape  posebice one koje su se odnosile na islamski svijet  bio u svakome pogledu neprihvatljiv. Doista se čini razvidnim: nema tako neodrživa iskaza koji bi opravdavao fizičko nasilje, pa i umorstva. U tom kontekstu, djelomice začudno, inače glasni zagovornici tolerancijskih načela i praksa nisu našli motiva ponajprije zagovarati papino pravo na iskaz (pa makar i posve pogrešan) i, konzekventno, osuditi simboličko, pa i fizičko nasilje u reakciji na nj.

No, ostane li se u  socijalno privilegiranome  zabranu samoga teksta, o iskazima pape Benedikta valjalo bi mnogo ozbiljnije raspravljati, ponajprije o onima koji se odnose na ateizam. Ozbiljnija bi pak rasprava  makar i u nacrtu  morala pretpostaviti razumijevanje razlike između osude ateizma i osude ateista. U samim je osnovama takve rasprave pojam tolerancije  koju lokalni čistunci, kao i obično nedomišljeno, teže prevesti izrazom snošljivost, kao da je doista riječ tek o (s)nošenju nametnuta tereta.

Tolerancija je, kako se zna, obveza u odnosu prema ljudima, ne i prema idejama. Papina obveza osude ateizma, dakle ideje, u tom pogledu nije sporna, to više što je zadana, uostalom, već i njegovom pozicijom. No, formulacije koje je uporabio svojim su starozavjetnim prizvukom nedvojbeno izazvale nelagodu mnogih (a posebice u sebe nesigurnih ateista, kod kojih đavo izaziva  makar i nesvjestan  strah).

Ono što je, međutim, dodatni problem nadilazi sam tekst. Riječ je o  odveć lako zaboravljanoj  činjenici da je rimski papa i šef države. Na osnovi tisućljetne tradicije morao je, očito, i taj aspekt uzeti u obzir. U protivnome ostaje na razini političkoga amaterizma aktualnoga dalaj lame koji krstari svijetom držeći predavanja što, uobičajeno, započinju frazom: "Ne govorim kao političar, nego kao duhovni vođa", a nastavljaju se nakon nekoliko trenutaka, posve besmisleno, paradigmatički političkim rečenicama tipa: "Višedesetljetna okupacija Tibeta nije samo problem za naš narod nego i za cijelu regiju" itd.

Neosviještenost o moći koju imaju dovodi državnike (čak i kad predstavljaju male države ili vlasti u egzilu) u niz kontradiktornih pozicija, posebice kada nastupaju u sustavnome dvojstvu vjerskih i političkih funkcija. Znače li nedavne papine riječi, primjerice, da turisti-ateisti moraju dobro promisliti prije nego što kroče na područje države Vatikan, ili, pak, da  kada se već tamo ipak nađu  trebaju sa strahom gledati stasite Švicarce? Gotovo sigurno ne, ali ipak je riječ o iskazu javne osobe koja je i političar (no koja to, razvidno je, jedva uzima u obzir).

Nasuprot tomu, lokalno svećenstvo ima više opravdanja za političku neosviještenost, premda ona nerijetko doista ide predaleko. Iako hrvatski biskupi nemaju problema s dvojnim ulogama, njihovo se preziranje realnih životnih problema katkada također čini jedino ideologijski rastumačivim. Ako, naime, nedavno pismo zagrebačkoga nadbiskupa o obiteljskome životu nalazi razloga za razmatranje televizijskoga programa i bračnih prijevara, no ne i nasilja u obitelji (koje se često opravdava upravo nevjerom), očito je riječ o temeljnome stajalištu kojemu ideologija zakriva zbilju. Ili, riječima amerikanskoga šezdesetosmaškog pjesnika: "Više ih smeta kapljica sperme, no ocean krvi".

Svaka će, pa i Rimokatolička crkva, u skladu sa svojim poslanjem, svagda zastupati one stavove koje drži bitnima sa stajališta svojega nauka. Izvanjskim promatračima ostaje, ipak, da upozore na moguće javne konzekvencije javno iznošenih stavova, na njihovu eventualnu inkonzistentnost ili na moguće opasnosti njihova doslovnoga tumačenja. A indikativni previdi nasilja kao problema (paralela nasilja izazvanoga katoličkim i islamskim naukom u različitim povijesnim epohama  kod pape, te poslijeratne atmosfere i obiteljskoga nasilja  kod kardinala) upućuju na unutrašnji problem svake ustanovljene vjere, na nužnost osvještavanja odnosa moralnoga poslanja i nasilnih  ili barem stegovnih  mjera koje bi da ga podržavaju.

TIK UZ MORE

FOTO Investicija iz snova na Pagu: Prodaje se kompleks sa šest apartmana i tri veza za brod

PRIVUKLA POZORNOST

FOTO Maja Šuput zagrlila tajanstvenog muškarca, pokazala kako uživa u jednom od najljepših hrvatskih otoka

BIVŠA MISICA

FOTO Seksi mama Renata zagolicala maštu, skakala u more i lizala sladoled. Ovo morate vidjeti

Kripto bez komplikacija

Zaba ima novi proizvod za ulaganje, evo o čemu se radi

ubrzana digitalizacija

Bez njih nema ni struje ni interneta: Zašto su kabeli postali najvažnija infrastruktura Europe

Država daje 15.000 eura za auto, evo tko će moći koristiti novu mjeru Vlade