Ivica Todorić registrirao je 1989., prema Markovićevim zakonima, poduzeće Agrokor. Todorići su privatizaciju dočekali spremni; imali su dovoljno novca da u procesu privatizacije kupe većinske pakete dionica ili udjela u poduzećima koja su ih zanimala, međutim, držali su se poslovne mudrosti: biznis se nikad ne pokreće vlastitim novcem nego “tuđim”, dakle novcem banaka. Budući da je Todorić pripadao tzv. tehnomenadžerskoj grupaciji, dobivanje kredita njemu nije bio problem. Nakon kupovanja zadarske Sojare, uz pomoć Zagrebačke banke i Jamnice, Todorić je 1993. kupio Zvijezdu i DIP Turopolje. No, 1994. godina bila je u poslovnom smislu za Todoriće ključna. Agrokor je te godine kupio sljedeće tvrtke: Ledo, Bobis, Silos Mlinove Vinkovci, Solanu Pag, osnovao je Kreditnu banku Zagreb. Međutim, ključni potez za kasniji uspjeh i širenje poslovnog carstva bilo je kupovanje Unikonzuma, zagrebačkog maloprodajnog i veleprodajnog lanca. Todorić je tom kupnjom dobio prostore i veliko zagrebačko tržište. Tako je osigurao plasman robe široke potrošnje. Mario Iveković, tadašnji glavni povjerenik sindikata trgovine za Unikonzum, prisjeća se vremena privatizacije Unikonzuma. Pretvorba Unikonzuma dogodila se, naime, 1993., a pripreme za privatizaciju bile su 1994. Generalni direktor Unikonzuma bio je Josip Petrović, poslije poznat kao Sanaderov igrač, kojem Todorići nikad nisu zaboravili što je učinio za njih. Praktički je sve učinio da Unikonzum postane Todorićev.
– U tvrtki smo primijetili da se događaju neke čudne stvari. Najprije su iz uprave vođene čudne ankete, da se ljudi opredijele jesu li za pretvorbu, nakon čega smo uputili prigovore – kaže Mario Iveković. Kako sindikati nisu imali povjerenja u upravu Unikonzuma, osnovali su udrugu koja je imala zadaću zaštititi radnike koji su, naime, imali 50 posto vlasništva u Unikonzumu.
Tek mi je danas jasno
– U to vrijeme bila je obveza Fonda za privatizaciju da mora objaviti dionice svih tvrtki na prodaju, međutim, primijetio sam da su naše dionice početkom 1994. maknute s popisa dionica na prodaju. Ono što je meni danas jasno, dionice su se čuvale za Todorića – rekonstruira događaje Mario Iveković. On je u to vrijeme neumorno radio na tome da sindikat ojača i poveća članstvo. Stoga je Josip Petrović, direktor Unikonzuma, morao mijenjati taktiku, nije mogao kontrolirati stvari. U priču se osobno upleo i Todorić.
– Sjećam se da sam osobno imao pozive od Ivice Todorića. Nakon nekog vremena, odazvao sam se. Tijekom razgovora on je rekao da ima interes za kupnju dionica i pitao me što ja o tome mislim. Rekao sam mu da nismo zadovoljni upravom koja ne štiti radnike i da nas pusti na miru, da završimo započete procese – objašnjava Iveković koji je u to vrijeme sanjao o velikom strateškom partneru koji će svježi novac uložiti u Unikonzum. Nije želio de to bude Todorić. – Onda je Ivica Todorić upitao: Što ako se raspiše natječaj za privatizaciju Unikonzuma i ja se javim?! Odgovorio sam mu: To će biti neprijateljsko preuzimanje, ali, Bože moj, ne mogu ja nikome zabraniti da se javi na natječaj. Mjesec nakon toga naše dionice ponovno su se pojavile u prodaji. Todorić se javio kao kupac – kaže Iveković. Osim toga, uprava Unikonzuma na čelu s Josipom Petrovićem namjeravala je srezati Unikonzum s 250 na 40 maloprodajnih mjesta u Zagrebu. Unikonzum je, usto, imao i 15 skladišta na četiri lokacije. Poduzeće je prije rata mnogo robe prodavalo hotelsko-ugostiteljskim poduzećima na Jadranu, a za vrijeme rata u Hercegovinu jer su Hrvati u BiH htjeli samo hrvatske proizvode. Uprava Unikonzuma, na čelu s Petrovićem, sugerirala je radnicima da prodaju dionice, a sindikat da ne prodaju.
Radnici Unikonzuma nisu poslušali Ivekovića, njih 2000 u startu je htjelo prodati dionice, koje su plaćane 70 posto od njihove vrijednosti.
– Bilo je to u zadnjoj ratnoj godini, kad je bila nestašica novca, naše plaće iznosile su nekoliko stotina maraka, a ljudima se nudilo po nekoliko tisuća maraka. Ne treba ni reći što je to značilo onima koji su bili pred mirovinom – priča Iveković. No, Todorić je ipak, za svaki slučaj, ponovno pozvao sindikaliste na pregovore.
– Kad smo išli na razgovore, ocijenio sam da nam treba pomoć. Kao glavni sindikalni povjerenik i predstavnik dioničara zamolio sam Anu Knežević da ide s nama i to sebi nikad nisam oprostio... Kod Todorića smo vodili pregovore nekoliko sati. Počeli smo oko 12 sati, u prostorijama Agrokora, u Gajevoj. Vodili smo razgovore o uvjetima prodaje jer sam znao da je već mnogo ljudi na listi za prodaju – objašnjava Iveković koji je tada postao svjestan da se ne može oduprijeti privatizaciji. Iveković je na tom sastanku s Todorićem razgovarao i o uvjetima prodaje Unikonzuma. Todorića je zanimalo koji su to uvjeti.
– Tražio sam garanciju da za pet godina neće zatvoriti nijedno prodajno mjesto; da nećete otpuštati radnike i da će štititi njihova prava te da predstavnik sindikata odmah uđe u upravni odbor Unikonzuma. Kad je čuo naše uvjete, Todorić se ustao i rekao: Sad mi je pao kamen sa srca! Raskopčao se, podignuo i pozvao tajnicu da sve izdiktiram te rekao da će on sve to ispoštovati. U trenutku kad sam trebao diktirati uvjete, intervenirala je Ana Knežević rekavši: Ja mislim da smo za danas dosta napravili, možete se ponovno sastati pa dogovoriti, sad je već četiri sata pa možemo ići kući – kaže Mario Iveković. Uvjeti nikad nisu izdiktirani niti su ih pregovarači potpisali. Iveković za to okrivljuje sindikalisticu Anu Knežević. Pa ipak, unatoč tome što nije potpisan ugovor, Todorić nije prekršio dogovor.
– Ono što je bitno – naglašava Iveković – stvarno nije došlo do zatvaranja dućana, nije došlo do masovnog otpuštanja radnika što je nama bilo najbitnije. Radni uvjeti nisu bili ugroženi. Mi smo bolje prošli u trgovini od drugih – priznaje Iveković. Todorić je za Unikonzum dao oko 15 milijuna maraka. Dionice od Fonda za privatizaciju i od Mirovinskog fonda uglavnom je kupovao starom deviznom štednjom. Kupnjom Unikonzuma dobio je veliko tržište, izvor dnevne gotovine, dobio je bazu za veliki uspon. Zanimljiva je priča o tome kako je Nevenka Tuđman, kći pokojnog predsjednika, počela raditi s Todorićem. Naime, prije nego što je Todorić kupio Unikonzuma, tadašnji generalni direktor Petrović, ulizujući se vlastima, uvukao je u posao i Nevenku Tuđman.
Nevenka radi kornete
– Nevenka Tuđman je 1992. i 1993. putem neke svoje tvrtke nama na veliko prodavala robu, prema nalogu Josipa Petrovića. Znam ljude koji su bili na tim sastancima. Kako ja kao komercijalist za piće nisam htio naručivati robu od nje, meni su je na silu ubacivali. Koliko se sjećam, Unikonzum je od nje naručivao neke viskije po višim cijenama nego što su se mogli nabaviti na tržištu – prisjeća se Mario Iveković. Kad je kupio Unikonzum, Todorić je Nevenki Tuđman omogućio proizvodnju korneta u Ledu. Ta je činjenica povezala Todoriće i Tuđmana.
Njihovi očevi, Ante Todorić i Franjo Tuđman, također su bili u prijateljskim odnosima još od progona hrvatskih “proljećara” 1971. Josip Petrović je, nakon privatizacije Unikonzuma, postao savjetnik Ivice Todorića. Od 1998. do 2000. Bio je predsjednik uprave Intercontinentala, koji je tada kupio Todorić. Godine 2004. Petrović je kao jako pouzdan Sanaderov čovjek otišao u upravu Ine. Valja imati na umu i to da je za Todorićev uspjeh zaslužan i Nikica Valentić, hrvatski premijer od 1993. do 1995. Prema mišljenju Ljube Jurčića, osim Todorića, dobar posao u privatizaciji napravili su Dragutin Drk, grof George Eltz, Anđelko Leko, vlasnik HUP-a, vlasnik Francka Milan Artuković, Ante Vlahović, najveći dioničar Adrisa, Marko Pipunić, vlasnik Žita i Darko Ostoja. Njih smatra najinteligentnijima među hrvatskim velepoduzetnicima. Privatizacije su, prema Jurčiću, najlošije izvedene u Rijeci i Splitu.
– U Rijeci se sve raspalo, Torpedo i brodogradilište 3. maj, kao i u Splitu, željezara i Salonit. U Splitu se lobiji tuku zbog atraktivnih lokacija i nekretnina na obali, uvijek je u Splitu jedna grupa sprečavala drugu da nešto preuzme – primjećuje Jurčić. Ugledni ekonomist Jurčić upozorava i na veliki problem monopola koji se stvorio u Hrvatskoj.
– Uloga je države da osigura što je moguće veći stupanj konkurencije. Nikad konkurencija neće biti perfektna, ali što je veći stupanj konkurencije to je bolje za potrošače. No, kad imate jednu Inu, jedan HT, jedan Holding, onda oni mogu postaviti cijene kakve hoće. Zato u svakoj zemlji postoji institucionalizirana borba protiv monopola, kartela. Antitrustovski zakon, poznat kao Schermanov zakon iz 1892., u SAD-u je i danas na snazi – objasnio je Jurčić.
>>Za 384.000 otkaza krivi Hercegovci ili komunistički direktori
>>Udba u pretvorbi, Mesić u cementari, Čović ‘lijek’ za Plivu
