Djeci danas ne trebamo objašnjavati što je internet, odrasla su okružena modernom tehnologijom i ne poznaju svijet bez onlinea. Mobiteli, društvene mreže, videoigre i alati umjetne inteligencije dio su svakodnevice gotovo od trenutka kada nauče hodati i igrati se sami. Većina i prije nego krenu čitati i pisati.
Tu dolazimo do problema kada odrasli, koji do jučer nisu sve to branili, odjednom pokušavaju objasniti neka nova pravila svijeta kojeg ni sami ne poznaju dovoljno dobro. Jer online prijetnje stalno se mijenjaju i dobivaju nove oblike.
Odgovorni roditelji će djecu upozoriti isto kao što su i njih, da ne razgovaraju s nepoznatim ljudima, nastavnici mogu dodatno objasniti kako se odgovorno ponaša na internetu, a stručnjaci mogu odrasle upozoravati na opasnosti i fenomene koje donose društvene mreže. Digitalno okruženje u kojem djeca danas odrastaju nisu samo igre i dopisivanje kakvo odrasli poznaju od prije 10 godina, situacija je puno složenija. Sadržaj se može stvoriti u nekoliko sekundi, ono što je jednom objavljeno vrlo je teško u potpunosti ukloniti, a mogućnosti manipulacije tim sadržajem rastu iz dana u dan.
Pitanje sigurnosti djece na internetu više se ne može svesti samo na to jesu li roditelji dovoljno razgovarali s djecom ili jesu li učitelji u školama djeci objasnili kako se ponašati u online svijetu.
Opasnost s druge strane ekrana
Danas se djeca i mladi mogu susresti s brojnim problemima na internetu, od vršnjačkog nasilja, neželjenog kontakta nepoznatih osoba do seksualnog iskorištavanja i dijeljenja sadržaja koji može imati dugotrajne posljedice na psihu djeteta.
Poseban izazov posljednjih godina predstavlja umjetna inteligencija. Tehnologija koju danas više manje svi koristimo i koja nam toliko pomaže u svakodnevnim zadacima može isto tako biti iskorištena i za stvaranje uvjerljivog, ali potpuno “fejk” sadržaja. Tehnologija napreduje nevjerojatno brzo i kvaliteta AI sadržaja je postala toliko dobra da je sve teže reći je li nešto pravi ili umjetni video ili slika.
Još jedan problem je brzina dijeljenja takvog sadržaja. Fotografija ili video mogu u nekoliko minuta prijeći iz jedne privatne komunikacije u grupu s nepoznatim osobama, s društvene mreže na neku drugu platformu, a zatim doći do velikog broja ljudi, praktički iz cijelog svijeta. Za dijete koje se ni krivo ni dužno nađe u središtu takve situacije nije bitno koje su se tehničke postavke koristile ili gdje se nalazi server na kojem je uploadana sporna fotografija, šteta je napravljena i sada se treba nositi s posljedicama.
Upravo zato se zaštita djece i mladih online ne može svesti na tehnološku pismenost. Naravno da je poželjno znati osnove, ali potrebno je razumjeti i ponašanje, psihologiju, posljedice nasilja, načine prijavljivanja sadržaja, ali i ono što se događa nakon prijave.
Što kada netko prijavi ilegalan sadržaj?
To je dio problema koji mi obični korisnici interneta uglavnom ne vidimo. Ne postoji nekakav koš za smeće u koji se sav prijavljeni materijal zlostavljanja djece jednostavno ubaci i obriše zauvijek.
Hrvatska već ima različite inicijative i organizacije koje se bave sigurnošću djece na internetu, od edukacije djece, roditelja i nastavnika do mehanizama za prijavu i uklanjanje štetnog sadržaja. No digitalno okruženje mijenja se brže nego što se mogu mijenjati postojeći obrasci zaštite, pa je suradnja različitih sektora sve važnija. Upravo je to jedan od razloga zbog kojih A1 Hrvatska i Centar za sigurniji internet organiziraju CyberGuard 2026.
Na ovogodišnjoj konferenciji između ostalog govorit će se baš i o tom nevidljivom dijelu borbe protiv online zlostavljanja. Međunarodni stručnjaci predstavit će iskustva kako pratiti i analizirati takve sadržaje te upozoriti na promjene koje donose AI-generirani materijali.
Koliko je to veliki problem velik pokazuje podatak iz izvješća INHOPE-a za 2025., prema kojem je kroz njihov sustav razmijenjeno više od 4,7 milijuna zapisa za koje se sumnjalo da sadrže materijal seksualnog zlostavljanja djece.
Roditelj može naučiti dijete kako prijaviti sadržaj, ali ne može sam voditi međunarodnu istragu. Škola može prepoznati problem i reagirati, ali ne može uklanjati sadržaj s platformi. Za to su potrebni stručnjaci, tehnologija, policija, organizacije i platforme koji trebaju međusobno surađivati.
Dijete je u sobi pa je sigurno
Jedna od opasnijih zabluda jest da je ono što se događa iza zatvorenih vrata sigurnije od onoga što se događa na ulici ili u školi, jer je dijete u obiteljskom domu sigurno. Kada dijete dođe iz škole uplakano, većina odraslih odmah će reagirati jer znaju da se vani dogodilo nešto gdje nisu mogli kontrolirati situaciju. No kada se to isto dijete zatvori u svoju sobu i u sebe, provede sate gledajući u mobitel ili računalo, puno je teže znati što se zaista događa.
Posljedice online zlostavljanja mogu biti dugotrajne, a žrtve često ne prijavljuju svaku stvar koja im se dogodila. Važno je to razumjeti i iz roditeljske perspektive, razgovor s djecom je važan, ali nije dovoljan ako odrasli ne razumiju barem osnovne obrasce digitalnog svijeta u kojem njihova djeca žive.
To je možda i jedno od najvažnijih pitanja, tko je zapravo odgovoran za sigurnost djece “iza ekrana”? Odgovor nije jednostavan. Roditelji su ti na kojima je odgovornost brinuti se i odgajati svoju djecu, razgovarati s njima i reagirati ako sumnjaju da se nešto ružno dogodilo. Škole kao i uvijek imaju važnu ulogu u obrazovanju i stvaranju sigurnog okruženja. No svoj dio odgovornosti imaju i kompanije koje stvaraju tehnologiju, pružaju pristup internetu i oblikuju digitalne platforme na kojima djeca provode dobar dio svog slobodnog vremena.
A1 Hrvatska se kroz inicijativu #BoljiOnline uključuje u temu sigurnosti djece i mladih na internetu. Ideja nije zamijeniti roditelje, nastavnike ili stručnjake, već sudjelovati u stvaranju okruženja u kojem će djeca moći koristiti tehnologiju na sigurniji način.
CyberGuard 2026
Zanimljivo je da će se upravo pitanje generacijskog jaza otvoriti i na panelu „Sigurni iza ekrana“ u sklopu #BoljiOnline programa CyberGuarda.
Na jednom će se mjestu susresti perspektive tehnološke kompanije, stručnjaka za zaštitu djece, škole i svijeta digitalnih kreatora. Sudjelovat će Iva Ančić iz A1 Hrvatska, Tomislav Ramljak iz Centra za nestalu i zlostavljanu djecu i Centra za sigurniji internet, Dario Radičević iz Mood Media te Dunja Marušić Brezetić iz I. gimnazije Zagreb.
Djeci trebamo pomoći naučiti prepoznati manipulaciju, pritisak i opasan sadržaj. Roditelji trebaju imati dovoljno znanja da s njima mogu razgovarati bez automatskog oduzimanja mobitela ili računala kao jedinog rješenja. Škole trebaju pratiti promjene koje se događaju izvan njihovih učionica. A kompanije trebaju razmišljati o tome kakav digitalni prostor stvaraju i rješenjima kako bi ga učinile sigurnijim za sve njihove klijente.
Generacijski jaz se neće smanjiti tako da odrasli djeci jednostavno kažu da manje koriste mobitele ili “da jednostavnu očvrsnu”. Tehnologija je već dio njihovog života i bit će još prisutnija. Zato je važno da uz djecu koja uče kako se njome koristiti i odrasli nastave učiti kako ih u tom svijetu zaštititi.
Sadržaj nastao u suradnji s A1 Hrvatska.
Otvori KEKS Pay
