SUBOTA 16. 9.
Moj je auto moj
pištolj
U manje-više svim hrvatskim krajevima bilo je u prošlosti, a i sada ima
– sporova, pa i krvavih, oko zemljišta i međa. No kako se do zemljišta,
ako nije građevinsko, sve manje drži, ti su se sporovi prenijeli
na asfalt: dragocjene “njive” postale su gradske ulice i
parkirališta, a na tim urbanim parcelama vriju ruralne maloposjedničke
strasti. Kolnik je samo za me, parking također – svatko od nas ima bar
malo od tog vozačkog egoizma. Ispred trgovačkoga centra King Cross u
Zagrebu, u Škorpikovoj ulici potrošačkog obilja, zbog prednosti
na izlazu s parkirališta zakrvila su se dva vozača, jedan (policajac u
civilu) potegao je pištolj, a drugi je, teško ranjen u glavu, završio u
bolnici. Pošavši u nabavu, zacijelo nisu sa sobom ponijeli zle nakane,
ali su ponijeli svoje “sveto pravo” na nepovredivo mjesto i prolaz za
svoje “ja” okovano u limenom fetišu. Ako istog trena kad to želimo na
cesti ili parkiralištu nemamo komoditet za svoj auto, osjećamo kao da
nam je život ugrožen, baš kao što nam je sjaj našeg metalnog ljubimca
važniji od našega vlastita izgleda, i baš kao što ogrebotinu na njemu
teže podnosimo nego ozljedu na vlastitu tijelu. Otud vozački
“svjetonazor”: moj je auto moj pištolj!
NEDJELJA 17. 9.
Papa bez vojske
i oružja
Jedan je novinar u povodu prosvjeda što ih je u islamskom svijetu
izazvala jedna rečenica iz Papina predavanja u Regensburgu napisao:
“Tragikomično je što poprilično mnoštvo muslimana u svijetu i ne zna
što je Papa zaista rekao, a kamoli u kojem kontekstu.” Papa je ipak
danas izrazio žaljenje: “Ožalošćen sam zbog reakcija na govor koji sam
održao u Njemačkoj, a koji muslimanski vjernici smatraju uvredljivim”.
Ratzingerovo je predavanje bilo elitističko, za profesore i studente, i
po svojoj je naravi neizmjerno udaljeno od zloduha medijskog
senzacionalizma koji ga je predao na svjetsko razapinjanje. Sukob
Zapada i islama ponajmanje je religijski, u njemu su presudni nafta i
oružje, pri čemu su udio, moć i utjecaj Vatikana, Pape i katolicizma
ograničeni isključivo na moralne apele. Papa i Vatikan ne ubijaju,
nemaju ni vojsku ni oružje, ne okupiraju islamske zemlje, u njima ne
svrgavaju i ne postavljaju državnike niti im nameću “demokraciju.” Ta
jednostavna istina postaje zamršena kad se iz konteksta izvadi jedna
rečenica koja nevinog Papu postavi u središte najvećega svjetskoga
sukoba. Stoga ne bi bilo čudno da su za tu rečenicu bili zainteresirani
ne samo muslimani nego još više i Papini protivnici na Zapadu!
PONEDJELJAK 18. 9.
Hrabrost krčme,
bijeda taštine
Evo rečenice iz opće pismenosti: Svijet je globalno selo. Zašto se ne
kaže da je globalni grad? Bit će zato što je selo temeljni oblik
ljudske zajednice, a bit će i zato što u društvenoj prirodi čovjeka
grad ništa nije promijenio. Iz odnosa u selu može se pročitati sva
svjetska politika. Svako selo iz prošlosti imalo je priču o bogatašu
kojega su se svi bojali zbog njegove zloće i moći, kojega nitko nije
volio, ali su svi htjeli biti u njegovoj milosti. Malo tko danas u
svijetu ima razloga voljeti najvećeg despota globalnog sela, američkog
predsjednika Busha, ali gotovo svaki svjetski državnik čezne za
njegovim društvom. Navodni ili stvarni spor Mesića i Sanadera oko
njihova ovotjednog boravka u Americi i oko toga tko će biti bliže
Bushu, te golemo zanimanje za zakulisne pojedinosti toga spora,
pokazuju kako Hrvatska u svojoj malenkosti hoće biti još manja plazeći
pred veličinom Amerike i njezina predsjednika. Uostalom, otkud toliko
čeznuće Mesića za Bushom kad nitko tako žestoko kao on nije optužio
Ameriku zbog okupacije Iraka i kad u oba svoja mandata hrvatsku
politiku usmjerava protuamerički? Otkud ako ne iz junačenja tipa: u
seoskoj krčmi hrabar, pred gazdom sela ponizan do nepostojanja.
UTORAK 19. 9.
Zašto je manje
hrvatskoga
Prosvjeduju jezikoslovni stručnjaci, metodičari nastave i nastavnici
(zasad – bez iznimke!) protiv smanjenja broja sati hrvatskoga jezika sa
šest na pet u prva četiri razreda osnovne škole. Razlozi: pismenost je
u Hrvatskoj loša, hrvatski je potreban za učenje svih drugih predmeta,
jezik je identitet naroda i zemlje, nigdje u Europi u nižim razredima
nema manje od šest sati materinskoga jezika. Pokušavam dokučiti
zašto je Primorčevo Ministarstvo donijelo tu odluku. Bit će iz
uvjerenja da nam toliko hrvatskoga nije potrebno kad sve imamo izvana –
od vlasnika banaka, Ine, HT-a, Plive, hotela i mnogih drugih nekretnina
do odjeće, obuće, mesa, mlijeka, voća, salame i druge robe koju
uvozimo. Nadmoć stranoga i stranaca određuje naš mentalitet: motiv za
njegovanje materinskog jezika slabi nestankom materinskih dobara.
Svjedoci smo apsurda nad apsurdima: ista država koja sve vrijedno
prodaje strancu i koja dopušta da se sve uvozi sročila je parolu:
“Kupujmo hrvatsko!” Ista država koja govori o hrvatskom identitetu
smanjuje broj sati hrvatskoga u osnovnoj školi. Što će nam hrvatski kad
gubimo sebe i svoju zemlju!? Što će nam nacionalni jezik bez
nacionalnog sadržaja!?
SRIJEDA 20. 9.
Sjaj slave u
susjedstvu groba
U modi je pobuna protiv mode. Protiv djevojaka koje se izgladnjuju da
bi dospjele na manekenske piste. Koja neprirodnost: ljudi jedu da žive,
one koketiraju sa smrću da bi uspjele! Bezbrižnost sve više napušta
svijet, a neurotična misao na uspjeh useljava se u sve mlađe naraštaje.
Tko ne obećava uspjeh čim prohoda, osuđen je na propast. Jedno dijete
pripremaju za najboljeg informatičara, drugo za najboljeg nogometaša,
treće za ljepoticu, četvrto za pobjednika u reality showu, peto za
TV-voditeljicu, šesto za najbolju manekenku... Djevojke koje ne jedu
utjelovljuju svijet koji sve manje prihvaća sam život kao dobitak od
Boga pa ga sve više žrtvuje za slavu. Naše je tijelo naša tradicija,
pamćenje mnogih tijela koja su mu prethodila, onoga što ih je
određivalo i oblikovalo, pamćenje načina opstanka, mijena i prilagodbi.
Napad na to tijelo napad je i na tu tradiciju – nimalo neobičan u
vremenu rušilačkog pohoda na tradicionalni moral i vrijednosti. Ratna
krvoprolića u Iraku i drugdje, takozvani sukob civilizacija, smrt
jednih kao cijena opstanka drugih, to udvaranje svjetskog sjaja groblju
u susjedstvu – pripada istom duhu vremena kao i napad manekenki na
vlastiti život radi uznesenja u njegov prazni smisao.
ČETVRTAK 21. 9.
Nije kuća
kutija šibica
U Rogoznici se ruše bespravno sagrađene kuće. Svi uživamo jer u svima
ima nečeg rušilačkog i nekog veselja zbog nevolja bližnjih. Država
pokazuje autoritativnost, mediji imaju temu, likuju urbanistički i
ekološki čistunci, igramo kolo nacionalne katarze. No jesu li krivi
(samo) vlasnici tih kuća? Što su radile inspekcije i općinari dok su
građene? Zašto su prostornim planovima i potvrdama o građevinskom
zemljištu ljudi poticani na gradnju? Zašto se s geslom “reda mora biti”
čekalo dok je nered pravljen, jer kuća se ne može sakriti kao kutija
šibica? Preko tih pitanja prelaze – državni bageri. Ali prelaze i preko
obiteljskih sudbina uime očuvanja okoliša za ugrožavanje kojeg je i
država kriva. Ona mora platiti cijenu postupaka svojih lokalnih
varalica ili nesposobnih općinskih tijela koja su ljude obmanula.
Rušenje je bez naknade opravdano gdje je zakon izigran, ali ne i gdje
su invalidnošću vlasti izigrani vlasnici kuća. No država je i prema tim
svojim građanima uz obalu okrutna – dok je blagonaklona prema strancima
koji dobra na toj obali i samo more sve više kupuju i prisvajaju. Zašto
država ne ide bagerima na mreže talijanskih ribara koji ulove godišnje
250 milijuna eura i u moru prave ekološku katastrofu?
PETAK 22. 9.
Tko bi s
Račanom na ulicu
Nacija može odahnuti. U povodu budimpeštanskih nereda Ivica Račan je
izjavio: “I Sanader obmanjuje javnost, ali mi narod nećemo izvesti na
ulicu”. Kad bi ipak, ne dao Bog, odlučio izazvati ulične prosvjede,
mogao bi računati na niz društevnih i zemljopisnih skupina. Na radnike
kojima je ukinuo i ono malo zakonskih prava koja su imali. Na
umirovljenike kojima nije vratio dug. Na branitelje kojima je je
dokidao “lažne invalidnine”. Na nezaposlene koje je ostavio izgubivši
vlast. Na Istrane kojima je Savudrijsku valu htio darovati Slovencima.
Na Dubrovčane čiji je hotel Excelsior, vrijedan 100 milijuna maraka,
svome prijatelju Goranu Štroku poklonio za milijun maraka. Na Riječane
kojima je sanirao “Lenac” punivši privatne račune prijatelja
Vrhovnika... Tko je još ostao? Pa za njim bi pošle i tisuće političkih
zatvorenika kojima je njegova komunistička vlast punila Stare Gradiške,
Gole otoke i Lepoglave! I na kraju, što je kod Račana uvijek na
kraju: za njim bi i cijeli narod kojeg je zadužio kao nitko nikad
nijedan narod u povijesti. Gle, zaboravih narkomane koje je ohrabrivao
priznanjem da je pušio marihuanu! Zaboravih i Račanom drogiranog
Budišu, koji je već na ulici!
TJEDNA INVENTURA
