Ovo je fantastično, platio sam samo 300 kuna, a vani sam morao davati pola svoje mirovine za liječenje – oduševljenje nije krio umirovljenik povratnik u Hrvatsku nakon svojeg prvog posjeta hrvatskom zdravstvenom sustavu nakon povratka iz inozemstva. U inozemstvu je radio čitav svoj radni vijek. Ostvario je odličnu mirovinu i s njom danas u Hrvatskoj zasluženo lijepo živi, onako kako bi to trebalo biti u normalnim uvjetima u trećoj životnoj dobi.
Bez financijskih strahovanja i oskudice, tako žalosno karakteristične za veliku većinu naših umirovljenika. Čitav svoj radni vijek oni su dio svoje zarade uplaćivali kao doprinose za zdravstvo, solidarno javno zdravstvo kakvo, srećom, imamo u Hrvatskoj. I u kakvo nemale iznose uplaćuju svi zaposleni.
“Toliko plaćamo, a prvi put u životu kad sam trebao MR morao sam ga platiti privatno jer bih u bolnici na red došao za skoro godinu dana. S druge strane imamo korisnike koji nisu ni dana uplaćivali u zdravstveni fond, ostvarili su dobre mirovine vani, a koriste besplatno hrvatski zdravstveni sustav”, ogorčeno je prosuo zaposleni 56-godišnjak u jednoj raspravi. Osim umirovljenika, dotaknuo se i građana koji su trbuhom za kruhom otišli iz Hrvatske u posljednjih pet godina, kada je Hrvatsku napustilo barem 350 tisuća ljudi. “Oni su i dalje hrvatski osiguranici i koriste usluge hrvatskog zdravstva iako ne ostvaruju zaradu u Hrvatskoj i samim time ne uplaćuju u zdravstveni fond. Nitko ne ide zubaru u Irskoj, zub poprave kad dođu u Hrvatsku”, nizao je, ako hoćete, i politički nekorektne tužbalice.
Međutim, nije baš sasvim u pravu. Barem ne što se tiče inozemnih umirovljenika. Oni nisu na teret hrvatskog zdravstvenog sustava jer trošak njihova liječenja u Hrvatskoj pokriva zdravstveni fond zemlje u kojoj su radili.
Osobe koje su ostvarile pravo na mirovinu u jednoj od država članica Europske unije, odnosno Europskog ekonomskog prostora (a tu spada Norveška, Island, Lihtenštajn) ili u Švicarskoj, a imaju prebivalište u Republici Hrvatskoj, ostvaruju pravo na punu zdravstvenu zaštitu u Hrvatskoj, ali na teret države u kojoj su stekle pravo na mirovinu. Isto pravo ostvaruju na temelju potvrde S1 ili tiskanice E121 koju im izdaje nadležni nositelj zdravstvenog osiguranja iz države u kojoj su ostvarile pravo na mirovinu.
– Navedene osobe imaju ista prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja kao i hrvatski umirovljenici. Međutim, troškovi zdravstvene zaštite koju koriste u Hrvatskoj obračunavaju se državama koje im isplaćuju mirovinu – objašnjavaju u HZZO-u.
Jednako pravilo kao za umirovljenike koji su zaradili mirovinu u europskim zemljama vrijedi i za one umirovljenike koji su pravo na mirovinu ostvarili u jednoj od država koje nisu članice Europske unije, a s kojima je Hrvatska sklopila međunarodni ugovor o socijalnom osiguranju kojima je regulirano pitanje korištenja zdravstvene zaštite. To su Bosna i Hercegovina, Makedonija, Crna Gora, Srbija i Turska.
– Dakle, u slučaju da je osoba ostvarila pravo na mirovinu u jednoj od navedenih pet država ugovornica, a ima prebivalište u Hrvatskoj, nadležni nositelj zdravstvenog osiguranja druge države ugovornice izdat će joj tiskanicu koja je propisana ugovorom, a na temelju koje će ona moći ostvariti pravo na punu zdravstvenu zaštitu u Hrvatskoj, no na teret druge države ugovornice – objašnjavaju nadalje u HZZO-u.
Kako navode u nacionalnoj zdravstveno-osiguravateljskoj kući, korisnici mirovine koji to pravo ostvaruju isključivo od stranog nositelja mirovinskog osiguranja, ako propisima Europske unije, odnosno međunarodnim ugovorom nije drukčije određeno, a imaju prebivalište u Hrvatskoj, stječu status osiguranika na način da plaćaju mjesečni doprinos na iznos strane mirovine. Taj doprinos iznosio bi 16,5% od iznosa njihove mirovine, pri čemu najniža osnovica iznosi 3210,24 kune (doprinos za tu mirovinu je 529,69 kn), a maksimalna osnovica je 8448 kn (doprinos od 1351,68 kn).
Podaci HZZO-a za 2017. godinu govore o ukupno 27.120 EU umirovljenika s trajnim boravkom koji koriste punu zdravstvenu zaštitu u RH na teret svojih EU nositelja osiguranja. Onih pak koji zdravstvenu zaštitu koriste temeljem bilateralnih ugovora bilo je 12.382.
Dakle, ne treba nam se gristi se zbog inozemnih umirovljenika – nisu nam na teret.
Aktivno radni građani koji su zbog posla otišli u inozemstvo trebaju se odjaviti s HZZO-a. Mnogi to ne znaju ili o tome jednostavno ne vode računa. Ne padne im na pamet jer su mladi i zdravi ili misle da se ne moraju odjavljivati ako i ne idu doktoru ili se rukovode time da imaju pravo na zdravstveno osiguranje već samim time što su državljani RH. Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju propisuje da pravo na njega imaju svi s prebivalištem u RH, pa i zaposleni u drugoj državi članici ili trećoj državi ako ondje nemaju zdravstveno osiguranje. No, ako se netko zaposli u Irskoj ili Njemačkoj, više nije nezaposlen pa ne može ostvarivati pravo na zdravstvene usluge u RH po osnovi nezaposlenosti. Logično je da zdravstveno osiguranje osoba ima u mjestu u kojem živi i gdje mu može zatrebati, a ne u tisuću kilometara udaljenoj Hrvatskoj. U protivnom je u prekršaju. Čak i ako ne ide doktoru jer na njegovo ime izabrani obiteljski liječnik, zubar i ginekolog dobiva glavarinu od HZZO-a, dakle, troši već samim statusom osiguranika.
>> Porez na imovinu: Razlozi 'za' i 'protiv'
Najveći teret zdravstva je HZZO. Tamo sjedi 2500 ljudi (ne liječnika ili med. sestara), ne plaćaju račune, kašnjenje preko 2 godine... Rješenje je vaučerizacija i stavljanje HZZO-a na tržište zajedno s drugim zdravstvenim osiguranjima. Ovo što imamo sada je toliko korumpirano i bolesno da treba potpuno promijeniti sustav... Nije normalno da me za okulista naruče za 1.5 godina ili na UZ za 6 mjeseci i sl. Bilo što što sam trebao obaviti, ništa nisam uspio obaviti preko HZZO-a, sve, ali baš apsolutno sve morao sam riješiti privatno... Toliko o besplatnom zdravstvu...