Kada o Slavoniji i životu u Slavoniji govore ljudi koji u njoj ne žive, nama koji smo odrasli ovdje, teško je to slušati. Kao što ja ne znam kako je živjeti u Istri, netko tko u Slavoniji nije proveo određeni dio svog života, teško može znati kako mi ovdje uistinu živimo. Život u Slavoniji ne razlikuje se bitno od života bilo gdje u Hrvatskoj. Blagajnici u Splitu jednako je mala plaća kao i blagajnici u Osijeku, zaštitar u Karlovcu jednako je malo plaćen kao i onaj u Belom Manastiru, a umirovljenik s 400 eura mirovine jednako teško živi u Zagrebu kao i u Vukovaru.
S druge strane, i kod nas su trgovački centri uvijek puni, niti jedan se nije zatvorio i otvaraju se stalno novi. U ulici u kojoj stanujem u Osijeku posljednjih 13 godina najmanje je deset frizerskih salona, a isto toliko kafića, i svi oni rade. Kada bi sutra poželjeli otići na nedjeljni ručak s obitelji u bilo koji baranjski restoran ili neki poznatiji restoran u Osijeku, teško da biste pronašli mjesto. Trebali ste rezervirati još početkom tjedna, a pitanje bi li i tada uspjeli uhvatiti mjesto baš u onom restoranu u koji ste htjeli otići. U to sam se i sama uvjerila nekoliko puta. A da ne govorim o svakodnevnim gužvama u restoranima brze prehrane ili broju dostavljača na ulicama.
Prosječna slavonska obitelj, barem sam takvima okružena cijeli svoj život, danas si može priuštiti ljetovanje, svi ljudi (prijatelji/poznanici) u mojoj okolini su zaposleni, imaju svoje automobile i nekretnine. Ne primjećujem da netko oskudijeva u nečemu, po onome kakav dojam svi ostavljamo s obzirom na to kako se odijevamo, hranimo i gdje idemo, rekla bih da ne živimo ništa drugačije nego oni u Zagrebu, Istri ili Dalmaciji...
Kada se sjetim svoga djetinjstva, a odrasla sam na selu u radničkoj obitelji u kojoj je većinu mog i bratovog djetinjstva samo otac bio zaposlen, moj brat i ja danas svojoj djeci možemo daleko više priuštiti nego što su nama mogli naši roditelji. Uz veliku zahvalnost na svemu što su nam pružili u životu jer tek sada kao odrasla osoba vidim kakvi su čarobnjaci bili. Mama većinu našeg djetinjstva nije radila jer nije mogla pronaći posao, a danas su joj doslovno u nekoliko navrata dolazili kući i molili je da dođe raditi u jednu lokalnu tvrtku...
Danas u Slavoniji ne možete baš vidjeti veliku razliku između djece čiji roditelji imaju prosječna primanja od one čiji su roditelji imućniji. Barem je ja ne primijetim. Sva naša djeca žive u izobilju i ničega nisu željni, bilo da se radi o djeci iz grada ili sa sela.
Ako ste ikada bili u Osijeku, Vukovaru ili Vinkovcima, onda ne možete ne primijetiti koliko su se ti gradovi promijenili unazad desetak godina. Mi koji ovdje živimo, to vidimo svaki dan. Gradovi se mijenjaju iz dana u dan, a ne iz godine u godinu. Obnavlja se javna infrastruktura, ulaže u škole i vrtiće, a da ne govorimo o privatnim investicijama. Nevjerojatno puno se gradi, cijene kvadrata i kod nas u jednako visoke, možda ne kao na obali ili u Zagrebu, no 3000 eura po kvadratu danas je puno za sve građane, bez obzira u kojem dijelu Hrvatske stanuju.
Problema u Slavoniji naravno ima, no ti problemi nisu ništa drugačiji od onih koje imaju Zagorje, Lika ili Dalmacija i zato ne vidim zašto je Slavonija uvijek ta o kojoj se toliko negativno govori. Problem s manjkom djece u školama prisutan je u cijeloj Hrvatskoj, nije da slavonske žene manje rađaju jer ne žele da im djeca budu gladna. Inflacija se događa u cijeloj državi, ne samo u Slavoniji. Manjak proizvodnje nije samo u Slavoniji nego i u ostatku države. Međutim, svima su uvijek puna usta samo Slavonije kao da u ostatku Lijepe naše teku med i mlijeko.
Kada neki govore o napuštenim slavonskim selima, velik je problem, a o kojem nitko ne govori, što mnogi mladi ljudi danas jednostavno ne žele raditi na zemlji. Od toliko kukanja i negativnosti, i prije nego su pokušali raditi na zemlji, zaključili su da se od zemlje ne može živjeti. Iako mi koji smo laici ne primjećujemo da netko od slavonskih poljoprivrednika toliko loše živi, a čak bih se usudila reći da su to jedni od imućnijih ljudi u selu iz kojega sam rodom. No, današnji mladi iz ruralnijih sela iako u naslijeđe dobivaju hektare i hektare zemlje, radije su odlazili u Irsku raditi za minimalac nego da su pokušali na djedovini i očevini nešto sami stvoriti. No, i taj trend se danas mijenja i to također vidimo iz dana u dan mi koji ovdje živimo jer je, za razliku od prije desetak godina, sve manje ljudi oko nas koji odlaze, a sve je više onih koji se vraćaju.
Prostora za napredak ima, no duboko vjerujem da ima i volje jer se u to uvjeravam svaki dan. A dok god je tako, nitko se ne mora brinuti za nas Slavonce. Neću govoriti u svačije ime, no osobno, trenutačno živim najbolje dane svoga života kao članica jedne prosječne hrvatske, odnosno slavonske obitelji.
Otvori KEKS Pay
Konačno jedan korektan napis o Slavonij. Generalno, nismo nikada živjeli bolje.