O otmici putničkog zrakoplova TWA 355 na letu od New Yorka do Chicaga 1976. za CBS izvijestio je Walter Cronkite, karizmatični američki TV voditelj, koji je svijetu svojedobno objavio da je ubijen Kennedy. Kazao je da je avion otelo nekoliko Hrvata, koji su tvrdili da imaju bombu u avionu te da su još jednu postavili na središnjoj newyorškoj željezničkoj postaji. Kamera je, skrenuvši s Cronkitea, pokazala newyorški kolodvor Grand Central Station, policajca Briana Murraya i njegova kolegu opremljene zaštitnom opremom. Bili su, naime, članovi jedinice za uklanjanje eksplozivnih naprava policije Velike jabuke. Iz razvaljenog ormarića za prtljagu Brian je izvadio i odnio vrećicu robne kuće Macy’s. Brian Murray bio je iskusan pirotehničar, šest je godina bio s policijom, demontirao stotine bombi, a bombe je deaktivirao i u Vijetnamskom ratu. Znao je raditi taj posao.
Istina se još ne zna
Bližila se večer, vrijeme spavanja, vrućina je bila gotovo neizdrživa. U stanu Murrayevih začulo se zvono. Supruga Briana Murraya Kathleen otišla je otvoriti vrata. Pred njom je stajao Brianov kolega Ray u pratnji još dvojice newyorških „plavaca“.
– Izgubili smo ga – samo je rekao. Kathleen Murray newyorška policija nikada nije objasnila kako je zapravo eksplozivna naprava ubila njezina muža. Za postavljanje bombe i ubojstvo policajca optužen je Zvonko Bušić i njegova supruga Julienne.
Ova sjećanja na kobni dan 11. rujna 1976. zapisala je Kathleen Murray, supruga poginulog policajca Briana Murraya, koji je život izgubio od bombe ostavljene na newyorškoj postaji Grand Central Station. Sjećanja je skupila u knjizi “Udovica i otmičarka”, a stranice jednog popularnog američkog websitea, na kojima je objavljena, otkrivaju još nešto – prepisku dviju žena koje su razvile emotivan odnos. Priča je to o ljubavi i oprostu.
Prije udaje za narednika Murraya, Kathleen je teško živjela u Bronxu u brojnoj obitelji, s osam sestara i braće. Stanovali su u podrumu punom insekata, hranili se ostacima koje bi im majka donosila s posla, a u kući ni dileri droge nisu bili rijetka pojava. Od svega se spasila udajom za narednika Murraya. Rođena je iste godine kad i Julienne Bušić. No tu podudarnosti u životu dviju žena koje je sudbina spojila ne prestaju. Obje su svoje životne partnere upoznale 1969. godine, Julienne u Beču, Kathleen u Brooklynu. Julienne se od Zvonka rastala 1982. te se za njega ponovno udala 1988., a te se godine Kathleen udala za svojeg drugog muža. Obje su diplomirale i bavile se podučavanjem. Obje su o događaju napisale knjigu, no Kathleen za svoju knjigu još nije našla izdavača.
Kathleen Murray ne skriva da ju je Julienne intrigirala iako je, na početku, željela da odgovara za smrt njezina muža i da za to dobije maksimalnu kaznu. Zadnje što je očekivala bilo je pismo Julienne Bušić. Prvo njezino pismo, koje je primila bilo je ono poslano 1986., deset godina nakon Julienneina zatvaranja. Kathleen ga je najprije bacila u smeće, a onda ga ipak uzela i pročitala, bez znanja obitelji. Korespondencija dviju tragedijom povezanih žena tako je malo-pomalo počela. Kathleen kaže da je to zna nju imalo iscjeljujući učinak. Julienne joj je pisala o kajanju, priznala da je ona razlog njezine boli, da zaslužuje umrijeti, što bi je poštedjelo daljnjih patnji koje je nanijela drugima. No, Kathleen je pak smatrala da Julienne mora živjeti kako bi se svakim danom podsjećala što je učinila.
Dopisivanje je Kathleen pomoglo u boli, a osjećaji koje su pisma u njoj pobuđivala bili su pomiješani – i opčinjenost i prijezir. Julienne od Kathleen nije skrivala ništa, čak ni odnos sa Zvonkom pa joj je tako u jednom pismu priznala da, nakon što se od njega rastala, više nije pod njegovom kontrolom.
Taj se detalj poslije pokazao ključnim. Ipak, treba dobiti uvid u cjelovitu prepisku da bi se vidjelo je li to bilo tek puko povjeravanje između dvije žene povezane tragedijom. Kathleen, pak, nije skrivala zavist prema Julienne, koja potječe iz dobrostojeće obitelji, smatrajući da bi ona s takvim životom napravila puno više.
Zanimalo ju je kako se to Julienne našla u tom avionu, zašto je napustila tako dobar život.
Julienne je impresionirala
“Mislila sam da ću za ono što smo namjeravali učiniti dobiti osam godina. Znala sam da to mogu, potrošiti osam godina za nešto što sam smatrala plemenitim i vrijednim ciljem. Oboje bismo još bili u 30-ima, to je bilo prihvatljivo, još bismo imali život ispred nas. Znala sam da ništa ne može poći po zlu ako vjerujem u njega i njegove namjere. Tako i jesam, i rijetko bih se razočarala. Naprosto sam mu dala život na čuvanje i, usprkos svim opasnostima koje smo proživjeli, ništa mi se nije dogodilo. Uvijek sam osjećala da on zna najbolje i da će me zaštititi od boli i patnje”, piše tako Julienne u jednom pismu Kathleen. Kathleen je pratila Juliennein život u zatvoru, čak je bila i pomalo impresionirana njome. U zatvoru ju je, pisala je Julienne Kathleen, čekićem napala sljedbenica Charlesa Mansona, a tamo se upoznala i s bogatom nasljednicom Patty Hearst, koja je postala urbana gerilka. Julienne joj opisuje strašno vrijeme koje provodi u zatvoru okružena, kako kaže, gangsterima, osuđenim dužnosnicima, ruskim špijunkama...
“Nemam nikakvih prava. Ne mogu donijeti vlastitu odluku ni o čemu, ni o tome što ću jesti ili kada ću otići na spavanje.
Zapovijedaju mi kojekakvi moroni, a to mi je najteži dio”, piše Julienne. Kathleen zanimaju detalji o bombi koja je ubila njezina muža, a Julienne nudi svoju istinu. Bombu su detonirali Jugoslaveni iz daljine kada su joj se policajci približili, sve kako bi se Hrvate diskreditiralo. Nikada ne bi namjerno ozlijedili nikoga.
“Nismo bezgrešni, to znam. Nosimo krajnju krivnju, ali mora postojati kraj našoj patnji, ne možemo zauvijek plaćati za nešto što nije potpuno naša krivnja”, piše Julienne. Američko tužiteljstvo Julienne je produljilo zatvorsku kaznu na još pet godina, Kathleen, koja je u međuvremenu razvila poseban odnos s Julienne, piše pismo odboru za pomilovanja te traži njezino puštanje. Nakon što je Julienne oslobođena, došlo je vrijeme i za prvi susret. Dvije žene, sada 41-godišnjakinje, dogovorile su ručak u newyorškom restoranu O’Neal. Za Kathleen je pogled na Julienne bio katarzičan. Koliko god je bila očarana njezinom pojavom, sjedeći za istim stolom s njom, shvatila je da joj ne može oprostiti. Unatoč brojnim pismima, Kathleen nije prihvatila motive Bušićevih i njihovih suradnika, a onda ni uvjeravanje da nisu sasvim krivi za pogibiju njezina muža. Za nju je za sve, mislila je, kriv Zvonko. Kulminacija je nastala kada joj je Julienne priopćila da odlazi u Hrvatsku i da će tamo čekati muža.
– Niste li se rastali? – pitala je Katheleen.
– Jesmo, ali ja svojeg muža volim pa sam se ponovno za njega udala, to je za nas najbolje rješenje – odgovorila je Julie.
To je, iščitava se iz memoara, pogubno djelovalo na Kathleenino mišljenje o Bušićevima, osjetila se prevarenom.
Bez sažaljenja
– Mogla si spriječiti taj zločin, imala si izbora, sada kada sam te upoznala, to znam – bila je Kathleenina reakcija na tvrdnju Julienne Bušić da su akciju morali izvesti jer su znali da ih vreba tajna jugoslavenska policija.
Jasno je da ni Julienneina molba da Kathleen napiše pismo odboru za pomilovanja u kojem bi tražila oslobođenje Zvonka nije urodila plodom. Dapače, Katheleen je tada obećala da će učiniti sve da Zvonko nikada ne izađe. Više se nisu sastale. Kathleen Murray čak je uvjeravala Rudyja Giulianija, jednog od najpoznatijih newyorških gradonačelnika, da utječe na to da se Zvonka ne pusti iz zatvora. Ipak, Julienne joj je ponovno pisala.
“Zvonko Bušić leži u najnehumanijem od svih zatvora i tamo treba ostati do 2006. Usto, granate padaju na njegovo rodno selo Goricu u Hrvatskoj, na njegovu rodnu kuću i kuću njegove sestre”, pisala je Julienne Katheleen. Katheleen je odgovorila hladno.
“Ne odobravam rat u Hrvatskoj, ali Zvonku ne mogu oprostiti. Ironično, Zvonkova obitelj stradava od oružja koje je on sam primijenio”, otpisala je Katheleen.
Dio ove korespondencije Kathleen Murray 1994. ustupila je New York Timesu, koji je objavio opširan članak u kojem je istaknuto da je 1988. udovici Murray na čak četiri stranice pisao i sam Zvonko Bušić pokušavajući objasniti svoje motive i položaj. Naveo je da duboko žali za njezinim gubitkom, ali i moli za oprost jer krivnju za to ne može prihvatiti.
Nakon što je gospođa Bušić imenovana kulturnim i medijskim atašeom u hrvatskom veleposlanstvu, a njegova sestra Zvonka posebnim savjetnikom predsjednika Tuđmana, izazvavši time manji diplomatski incident, Kathleen Murray je, doznavši za to, izdala priopćenje u kojem upozorava na Julienneinu prošlost. Oprost, izgleda, nikada nije bio opcija.
Ovo je prestrašno? terorist je terorist i točka ubojica je ubojica lopov je lopov Gđi Bušić bi bilo bolje da se pokrije i šuti.Ubijen je čovjek,ubojica osuđen,a mi ga trebamo slaviti.On je kukavica kad se nije umio boriti legalnim sredstvima,ima, a ne heroj. Bušić se ubio?! Da ga nije ubila UDBA. Mislim da je konačno svatio da nije bio u pravu i dosta ?