Krajem rujna u Splitu je u dubokoj starosti, u devedeset i osmoj godini života preminuo Branko Šegović. Iako je bio posljednja živuća legenda hrvatskog folklora, vijest o njegovoj smrti teško se probijala izvan dalmatinskih medija i društvenih mreža. Šteta. Jer Branko Šegović nije bio važan samo kao najstariji donedavno živući Hajdukov igrač, navijač i član, nego i kao koreograf i etnokoreolog koji je ostavio trajni trag na prebogatoj hrvatskoj folklornoj sceni.
Kada je George W. Bush posjetio Hrvatsku, njegova simpatična supruga, inače knjižničarka i učiteljica Laura Bush, posjetila je jedini profesionalni hrvatski folklorni ansambl Lado (u pratnji supruge tadašnjeg premijera Mirjane Sanader) gdje su joj ladovci izveli Stare splitske plesove, jednu od najizvođenijih i najomiljenijih koreografija hrvatskog folklora koja ima kultni status. A tu je riječ o uratku koji je koreografski potpisao i oblikovao baš Branko Šegović, diplomirani etnolog i entuzijast kojem nije bilo teško raditi i s amaterima i s profesionalcima i to cijeli svoj dugi i plodonosni život.
Branko Šegović bio je čovjek koji je odgajao generacije i generacije mladih ljudi šireći ljubav prema baštini, glazbi, plesu, narodnim nošnjama, druženju... Stoga ne čudi da su ga na splitskom groblju ispratili baš folkloraši obučeni u nošnje plešući Stare splitske plesove po kojima će Branko Šegović biti trajno zapamćen i to čak i izvan hrvatskih granica.
Naravno, podosta ignorantski odnos medija prema Šegovićevoj smrti ne tiče se toliko šjor Branka, samozatajnog čovjeka iz naroda koji je imao veliki broj prijatelja, poznanika i štovatelja, nego odnosa hrvatskih medija prema folkloru uopće. Folklor se u Hrvatskoj, nažalost, nije uspio nametnuti kao mainstream tema. On je, doduše, prisutan u javnosti, ali tek kao povremeni ukras, kao vizualna i zvučna pozadina nekih važnih političkih i protokolarnih događanja, ali je i prečesta žrtva ideoloških i kulturoloških prepucavanja i pojednostavljivanja. Stoga me zanima kako će hrvatska politička i kulturna elita reagirati kada će u studenome ove godine državni ansambl Lado slaviti svoj sedamdeseti rođendan.
Hoće li to biti prilika da se svi prvi ljudi države okupe na slavljeničkim koncertima (kojih će biti nekoliko i to ne samo u Zagrebu) i svojim prisustvom javno deklariraju podršku ansamblu koji prkosi antifolklornoj klimi koja se svako malo raspiruje u Hrvatskoj.
I dok je Srbija svojem Kolu, koji je pandan našem Ladu, počela graditi zgradu usred Beograda kako bi ga dodatno osnažila i potaknula na još češće i bogatije aktivnosti, o tome Lado u Zagrebu može samo sanjati. Stoga i mi, novinari, moramo folkloru posvećivati mnogo više pozornosti i još se agresivnije boriti za prostor koji folklor u javnim medijima zaslužuje. Uostalom, danas su folklorni ansambli, pa i Lado, sposobni napuniti i velike sportske dvorane (arene), što znači da folklorne publike itekako ima i da pisanje o folkloru nije pisanje u vjetar. Stoga i odlasci velikana kao što je to bio Branko Šegović moraju biti povod za intenzivnije i pravednije pisanje o folkloru.
