Naslovnica Vijesti Hrvatska

Stanovanje s roditeljima: Odselit ću se kad se udam!

Hrvatski mladići i djevojke žive s roditeljima. Iz nekadašnjih dječjih soba izlaze u tridesetim godinama života. To znači i kasnije zasnivanje obitelji pa i dugoročnu štetu za demografski urušeno društvo.
21. ožujka 2017. u 12:16 31 komentara 16589 prikaza
Mladi
Foto: DW

Dijeliti stambene kvadrate s roditeljima za hrvatsku mladež sasvim je normalna stvar. Ne čudi stoga da je Hrvatska neslavni rekorder Europske unije jer 70% njezinih punoljetnih građana, a mlađih od 34 godine, još uvijek nije poletjelo iz roditeljskog gnijezda.

Slična je situacija u Srbiji, dok je Makedonija čak i gora sa 73 posto. Jedni će kriviti krizu koja je mlade učinila ovisnima o primanjima roditelja, pa čak i djedova i baka. Drugi će pogrešku potražiti u razmaženosti novih generacija ili neusklađenosti tradicionalnog načina stanovanja s produženim djetinjstvom i kasnijim ulaskom u brak. Ilustracije radi, europski prosjek neosamostaljenih mladih do 34. rođendana iznosi 47,9%.

Trgovkinja Ivana ima 22 godine i živi u Lici. Da je kojim slučajem rođena u Finskoj, vjerojatno bi nakon posla dolazila u socijalni stan, a roditelje bi viđala tek na nedjeljnim ručkovima. Ovako s majkom, također trgovkinjom, dvoje mlađe braće i ocem umirovljenim braniteljem dijeli stan od 70 kvadrata u kojem su nekada živjeli njezin djed i baka.

                               gradski plan Manjak posla i život s roditeljima muče mlade iz Zaprešića mladići ISTRAŽIVANJE Hrvatska prva u EU po postotku mladića koji još uvijek žive s roditeljima Tomasović Rekorderi u EU Čak 600 tisuća mladih živi s roditeljima: 'Odselit ću se kad počnem živjeti s djevojkom'

Djed je dobio taj društveni stan kada se našao na vrhu liste prioriteta unutar tvrtke u kojoj je radio, a poslije ga je, nakon raspada Jugoslavije, otkupio za male novce. „Nisam razmišljala o tome da se odselim. Zapravo, razmišljala sam, ali ne ozbiljno.

Odselila bih se da su me roditelji mogli poslati na fakultet", objašnjava nam. Priznaje da se u ovoj životnoj fazi želi tek zabavljati, izlaziti i u slobodno vrijeme baviti se hobijima. U stanu boravi manji dio dana , a veći dio kućanskih poslova obavlja majka. No i ona sve više sudjeluje.

Sretna je što ima posao, za razliku od većine svojih prijateljica, pa roditelje ne traži novac, već im i sama pomaže. „Evo, napiši da ću se odseliti jednog dana kad se udam", kaže uz smijeh koji sugerira da je udaja ipak u nekoj dalekoj budućnosti. Ivanina obitelj ima i staru naslijeđenu kuću. Kako je riječ o zabačenoj lokaciji, daleko od gradskih sadržaja, o njoj nije razmišljala kao o mogućem stanu.

S druge strane, desetljeće stariji Zagrepčanin Luka dugo razmišlja o tome kako će napustiti roditeljski dom u kojem je odrastao s bratom. Još od vremena kada je upisao Filozofski fakultet i pomalo zavidio kolegama iz drugih mjesta i gradova, a koji su u Zagrebu živjeli bez roditeljskog nadzora.

To mu je čak i nakratko uspjelo kad je iz statusa honorarca prešao u stalni radni odnos uz redovitu plaću. Iznajmio je mali stan u koji se uselio s dugogodišnjom djevojkom. Idila je trajala tek godinu dana. Poslodavac je propao, a Luka je ostao bez prihoda.

Djevojka nije mogla samostalno financirati zajednički život pa su oboje, prije dvije godine, odlučili otkazati stan i vratiti se svatko svojim roditeljima. „Nemaš pojma kako je frustrirajuće vratiti se starcima i dijeliti sobu s 10 godina starijim neoženjenim bratom. Kad vidim njega, kao da gledam sebe u budućnosti“, priča. Na pitanje osjeća li se „luzerom", odgovara potvrdno. Iako mu se posrećilo u traženju novog posla, ne usudi se ponovno uletjeti u podstanarstvo, a i razišao se s djevojkom.

Nepostojeće socijalno stanovanje

Je li mladima s roditeljima dobro ili je zajedničko stanovanje nužnost, pitali smo Josipa Pandžića s Katedre za socijalnu politiku Pravnog fakulteta u Zagrebu. Kaže nam da su pokazatelji još i gori u dobnoj skupini od 25 do 29 godina. Čak 83,8% te skupine još uvijek nije napustilo roditeljski dom. „Od 2000. do 2013. godine primjetan je trend rasta stope onih koji žive s roditeljima.

U skupini i žena i muškaraca porast iznosi 0,7%. To je značajno", priča Pandžić za Deutsche Welle i dodaje da razloge za selidbu ili ostanak treba tražiti na više strana. Oni mogu biti individualni i nije ih moguće generalizirati, poput selidbe zbog ljubavne veze, zaposlenja ili obiteljskih problema.

S druge strane postoje strukturalni razlozi. „To su uvjeti vezani za financije samog pojedinca. Kulturološki dio se poopćava na razinu Europske unije po određenim režimima ili tipovima. Klasteri zemalja sjeverne i zapadne Europe se obično suprotstavljaju istočnoj i južnoj Europi.

U sjevernoj i zapadnoj Europi mladi puno brže izlaze iz roditeljskog doma. Južne i istočne zemlje, pogotovo tranzicijske, imaju drukčiju kulturu stanovanja. Riječ je o višegeneracijskom stanovanju, gdje se u jednom stambenom objektu nađu i tri generacije. U zapadnoj i sjevernoj Europi to je nepojmljivo."

Kada je riječ o Hrvatskoj i zemljama u okruženju, Pandžić najveće razloge sporog izlaska iz obiteljskog doma traži u financijskim problemima, ne samo zbog visoke nezaposlenosti mladih već i zbog samog sektora stanovanja.

„Konkretno, postoji li u određenoj zemlji tradicija socijalnog stanovanja koja bi eventualno poslužila kao prijelazni oblik između stanovanja u roditeljskom domu i vlasništva nad stanom u kasnijoj dobi? Ako taj socijalni sektor stanovanja ne postoji, događa se rez između roditeljskog doma i vlasništva, a to se manifestira u visokim kreditnim zaduživanjima." Upravo su se brojni mladi opekli na kreditima koje više nisu mogli vraćati pa su ostali blokiranih računa i bez nekretnine u kojoj su planirali provesti život.

Tipične hrvatske priče

Ivana s početka naše priče od eventualnog budućeg supruga očekuje rješenje stambenog pitanja, a do tada namjerava ostati u obiteljskom domu, dok se Luka vratio u roditeljski stan kada više nije mogao plaćati podstanarstvo.

To su, potvrđuje naš sugovornik, tipične hrvatske priče. „Ne mogu biti potpuno siguran, ali očigledno je da se u Ivaninom slučaju radi o katoličkoj tradicionalnoj privrženosti obiteljskom domu, a vezana je uz predodžbu patrijarhata.

Drugi primjer je indikativan, ne samo za Hrvatsku već i za razvijenije zapadne europske države. Ako se privatizacijom ili na drugi način smanji fond socijalnog stanovanja, to se može povezati s vraćanjem u obiteljski dom. Riječ je o strukturalnom razlogu koji se ne može povezati s nostalgijom za roditeljskim domom."

Lukina veza s djevojkom s kojom je živio u iznajmljenom stanu nije izdržala teret egzistencijalnih briga. Problem je dubok i dugoročan jer bi u boljim stambenim i ekonomskim uvjetima danas razmišljali o djeci. Takvi su problemi, potvrđuje Pandžić, šire društvene prirode. „Pretpostavlja se da aspiracije rastu kako postoji promjena smještaja.

Ako iz roditeljskog doma iselite u najam ili vlasništvo, aspiracije vam rastu sukladno vašoj radnoj uključenosti; želite više i više. Kad nesigurne prilike poremete taj slijed, dolazi do razvojnog problema."

Jesu li u Jugoslaviji baš svi imali stan?

U bivšoj je državi, reći će stariji, društveni stan značio trajno rješenje stambenog pitanja, stanovi su bili relativno kvalitetni, a cijene najma simbolične. Podstanarstvo je najčešće bilo tek prijelazna faza od roditeljskog doma prema društvenom stanu.

Danas bi se dalo zaključiti da mladi imaju znatno lošiji start od svojih roditelja. Pandžić kaže da bi se taj diskurs o društvenim stanovima ipak trebalo relativizirati. „Postojale su dobrostojeće i one lošije tvrtke. Sukladno ulaganju njihovog profita u stambeni fond, radnici su imali bolje ili lošije rješenje stambenog pitanja.

S te strane ne možemo uopćavati da su svi imali bolji start. Na prvi pogled jesu, ali analiza  bi donijela nenadane zaključke. Treba naglasiti i odnose moći unutar same tvrtke. S jedne strane su radnici, a s druge upravljački kadrovi. Prema političkoj podobnosti i odnosima unutar tvrtke, stanovi su se neravnomjerno raspodjeljivali i dolazilo je do zloporaba."

Ima li rješenja ovom problemu ili će Hrvati i u četrdesetima imati tek sobu u roditeljskom domu? "Ne postoji jedan recept", kaže Josip Pandžić. „Ali ako imamo u vidu dosege socijalnog stanovanja u skandinavskim i zapadnoeuropskim zemljama, kojima bismo trebali barem težiti ako ih već ne možemo doseći u nekim standardima, potrebno je razvijati sektor socijalnog stanovanja. On u Hrvatskoj de facto ne postoji. Tako bi se mogao premostiti jaz između stanovanja u obiteljskom domu i stanovanja u vlasništvu. Ne govorim o tome da mladi provode cijeli život u socijalnom stanu, već bi on trebao služiti kao razvojni imperativ napredovanja cijele zemlje“, zaključuje naš sugovornik.

>> Francuskinje rađaju najviše beba u EU

>> Grabar-Kitarović: Nužno je osnovati zasebno Ministarstvo demografske obnove s vrlo širokim ovlastima

Provala
OPREZA NIKAD DOSTA
Većina provala u domove ostane nerazriješena, lani je samo u Zagrebu bilo gotovo četiri tisuće provalnih krađa

A1 izdvaja za Vas

  • Deleted user:

    Sve polazi od kvalitetnog radnog odnosa. Mladi koji su na stručnom osposobljavanju mogu samo sanjati o vlastitom stanu. Čak i s plaćom od 3-4000 kuna je gotovo nemoguće živjeti pristojnim životom. Zašto jesti paštetu 7 dana u tjednu i živjeti ... prikaži još! u stanu od 25 kvadrata samo da se može reći kako si se "osamostalio"? Nema smisla.

  • Copy-Paste:

    Ok, da mladi na sjeveru europe (Danska, Švedska, Norveška) se odsele sa 19-20 godina, mladi u SAD-u dignu studentski kredit i rade uz faks pola radnog vremena, žive odvojeno od staraca. A, kak da mi to točno izvedemo u RH? ... prikaži još! Probaj studirat na FER-u, PMF-u, Medicini ili Pravnom fakultetu, radit i završit u roku. Neće ić. Ako digneš studentski kredit bit će ti lijepo godinu-dvije, a onda si nadrljo sljedećih 10. Ako završiš ekonomsku školu/ekonomski fakultet, nećeš ni nać posla u struci... Ako studiraš u Zagrebu, čekat ćeš vrlo dugo na mjesto u domu (ako ga uspiješ dobit), a dotad živš u jednom od najskupljih gradova u Europi (kad se uzme u obzir kupovna moć pojedinca). Ako u Hrvatskoj dobiješ otkaz nećeš nać posla, naše tržište rada nije ni približno kao ono u Danskoj ako već gledamo mlade iz Danske. Za to vrijeme nam soli pamet ista garda političara koja je uništavala zemlju unazad 25 godina. Pa se vi pitajte zašto mladi idu u inozemstvo.

  • bitcebolje:

    Smatram da je već glupo objavljivati članke ovoga tipa, kao i diskutirati o istome. Stručno osposobljavanje je 2400 kuna, strgali su se od napora i digli na 2620 - znači, da bude ravno minimalnog plaći u RH. Sa tom plaćom ... prikaži još!m možeš jedino "živjeti" ako živiš kod roditelja, jer si u mogućnosti svojim roditeljima pomoći a usput imaš i nešto za sebe. Sa tom plaćom živjeti sam je jako teško. Cijene plaća i cijene života su u apsolutnom nesrazmjeru, zato i sam uvijek kažem da je u RH raditi za minimalnu plaću uvreda za svakog čovjeka. Kakav stan? Kakvo odseljenje od kuće? Ako ovako nastavimo za 20 nas godina nema.