Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 2
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
POGLED S RUBA ZNANOSTI

Sreća u laboratoriju

Matthie Ricard, tibetanski svećenik i zapadnjački znanstvenik, bio je prvi “pokusni kunić”...
import
05.04.2008.
u 15:59

Proteklih tjedana hrvatski su se mediji raspisali o Matthieu Ricardu, tibetanskom svećeniku i zapadnjačkom znanstveniku, sinu slavnog francuskog filozofa, kojega su kolege neuroznanstvenici proglasili najsretnijim čovjekom na svijetu. No, nitko nije napisao zbog čega je Ricard toliko sretan. A priča je sasvim s ruba znanosti.

Sve je počelo u malom selu u podnožju Himalaje u Indiji, gdje je nakon kineske invazije Tibeta dalaj-lama smjestio vladu u egzilu. U jesen 2000. godine tamo se okupila mala skupina nekih od vodećih neuroznanstvenika i psihologa - Francisco Varela, Paul Ekman, Richard Davidson i dr. - kako bi razmijenili mišljenja s dalaj-lamom. Susret je trajao pet dana. Tema su bile “destruktivne emocije”, a Matthie Ricard dobio je zadatak predstaviti budističko shvaćanje. Nakon tog neobičnog sastanka, koji je Daniel Goleman opisao u knjizi “Destruktivne emocije”, znanstvenici su pokrenuli nekoliko istraživačkih programa kako bi proučavali pojedince koji su dvadeset ili više godina života posvetili razvoju suosjećanja, altruizma i unutarnjeg mira.

Meditanti u laboratoriju
Richard Davidson i Antoine Lutz, student Francisca Varele, ispitali su dvanaest iskusnih meditanata u tibetanskoj budističkoj tradiciji (osam azijskih i četiri europska, što redovnika, što laičkih praktičara). Zatim su znanstvenici te vrsne praktičare, koji su u meditaciji proveli otprilike deset do četrdeset tisuća sati u razdoblju od četrdeset godina, usporedili s dvanaest dobrovoljaca iste dobi koji nisu imali iskustva u meditaciji, ali su im dali upute te su tjedan dana vježbali meditirati.

Matthie Ricard bio je prvi “pokusni kunić”. U svojoj knjizi “Sreća”, koja je odmah nakon objavljivanja 2004. godine postala svjetski bestseler, a upravo je objavljena i na hrvatskom jeziku u izdanju Telediska, ovako opisuje pokus:

“Znanstvenici su razvili protokol prema kojemu su meditanti naizmjence izmjenjivali neutralna stanja uma i određena stanja meditacije. Od svih stanja koja su inicijalno testirana znanstvenici su izabrali četiri koja će postati objekti daljeg istraživanja: meditaciju o altruističkoj ljubavi i suosjećanju, o usmjerenoj pažnji, o otvorenoj prisutnosti i o vizualizaciji mentalnih slika. Te su metode u budističkoj praksi posvećene kultiviranju dobrote i suosjećanja. Njima meditanti pokušavaju stvoriti sve veći osjećaj milosrđa, stanja u kojemu ljubav i suosjećanje prožimaju cijeli um. Oni dopuštaju da čista ljubav i suosjećanje postanu jedini objekt njihovih misli: intenzivan, dubok i bez ikakvih granica ili zabrana. Iako se ne usredotočuju odmah na određene osobe, altruistička ljubav i suosjećanje uključuju potpunu spremnost i bezuvjetnu želju da pomognemo drugima.”

U laboratoriju su meditanti testirani na dva načina: elektroencefalogrami (EEG) bilježili su promjene u električnoj aktivnosti mozga, dok je funkcionalni prikaz magnetske rezonancije (fMRI) mjerio protok krvi u različitim područjima mozga i precizno odredio cerebralnu aktivnost. Meditant je izmjenjivao neutralna razdoblja u trajanju od trideset sekundi s vremenskim razdobljima od devedeset sekundi, u kojima je stvarao jedno od meditativnih stanja. Taj se proces ponavljao nekoliko puta za svako stanje. Instrument koji je mjerio meditante imao je 256 senzora. Elektrode su pokazale da postoji velika razlika između početnika i stručnjaka u meditaciji: “Tijekom meditacije o suosjećanju kod većine je iskusnih meditanata dramatično povećana visokofrekventna aktivnost mozga koju zovemo gama-valovima, a koja još nikada prije nije zabilježena u neuroznanstvenoj literaturi”, kaže Richard Davidson.

Otkriveno je da stručnjaci u meditaciji puno bolje sinkroniziraju kretanje valova u mozgu od kontrolne grupe, kod koje je tijekom meditacije došlo samo do neznatna porasta aktivnosti gama-valova. To pokazuje kako se “mozak može uvježbati i psihički mijenjati na način na koji to većina ljudi ne može ni zamisliti” te da meditanti mogu regulirati svoju cerebralnu aktivnost.

Kako sve to shvatiti?
Prema kognitivnim znanstvenicima, svrha istraživanja nije bila samo pokazati kako nekoliko izdvojenih meditanata ima izvanredne sposobnosti, nego preispitati pretpostavke o potencijalnom učinku mentalne vježbe na razvoj konstruktivnih emocija. Ako meditanti mogu uvježbati svoj um tako da uklone destruktivne emocije, određeni bi se praktični elementi te meditativne vježbe mogli primijeniti na obrazovanje djece i pomoći odraslima da poboljšaju kvalitetu života. Ako su takve tehnike meditacije valjane i uključuju najdublje mehanizme ljudskog uma, imaju univerzalnu važnost i ne moraju se nazivati budističkim, iako su rezultat više od dvadeset stoljeća budističkoga kontemplativnog izražavanja uma. Suradnja znanstvenika i mislilaca mogla bi pobuditi zanimanje ljudi za neizmjernu korist od vježbanja uma.

“Ako su sreća i emocionalna ravnoteža vještine, ne smijemo podcjenjivati snagu transformacije uma, nego moramo pridavati pravu važnost misaonim metodama koje nam omogućuju da postanemo bolja ljudska bića”, zaključuje Matthie Ricard u “Sreći”.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije