Niz je događaja i izjava ovih dana skrenulo pozornost na dragocjeno domoljublje hrvatskih sportaša. Poznati, negdašnji vaterpolski reprezentativac Dubravko Šimenc kao gost Večernjakove televizije sjetio se Olimpijade u Atlanti: “Na dan otvaranja otišao sam kupiti razglednice. Talijani su mi rekli da Clinton dolazi u Olimpijsko selo i preko jedne livade je krenuo do nas. Cesta je bila zatvorena, pa je došao i pružio mi ruku. Rekao sam mu: ‘Predsjedniče, hvala Vam na svemu što ste učinili za hrvatski narod’. Ostao je iznenađen i bilo mu je drago. U Atalanti je bila prekrasna atmosfera u Hrvatskoj kući i to zajedništvo je utjecalo na rezultate. Najdraža mi je pobjeda u karijeri u četvrtfinalu protiv Jugoslavije, a tu pobjedu sam posvetio Vukovaru”.
Neki su Srbi pobjesnili na Novaka Đokovića zato što je za trenera na turniru u Wimbledonu bio uzeo Gorana Ivaniševića zbog jedne njegove davne izjave. To je Gorana navelo da kaže kako su ga, dok je nastupao na turnirima, vrijeđali, psovali mu majku srpski navijači, te da je samo na njih a ne, kako su pisali srpski mediji, na Srbe općenito mislio kad je rekao da bi bilo bolje da su oni bili umjesto meta na streljani gdje su mu policajci koji su ga čuvali dali da puca iz puškomitraljeza.
Sjećamo se i Goranova poveza oko glave s hrvatskim grbom koji je nosio na tadašnjim mečevima i neprocjenjive uloge u širenju istine o Hrvatskoj.
Ovih su dana mediji velik prostor posvetili obljetnici uspjeha naših nogometaša u Rusiji i dočeku na kojem je u više hrvatskih gradova bila cijela Hrvatska... Tako su hrvatski sportaši već trideset godina među glavnim barjaktarima hrvatskog patriotizma te je sreća što postižu velike uspjehe na kojima i poslije kojih taj patriotizam trijumfira. Gotovo nema sporta koji se time ne ističe, nema hrvatskog sportaša koji se na svjetskim sportskim borilištima nakon uspjeha, dok pozdravlja publiku, ne ogrne hrvatskom zastavom. Po svemu tome smo svjetski fenomen, a i ime naše zemlje uvelike se pamti po tim uspjesima.
Sport ima izrazito natjecateljsku narav, što Hrvatskoj daje priliku da se preko svojih sportaša nađe uz bok najmoćnijih zemalja svijeta a često ih i nadmaši. Tu njegovu osobinu iskorištavale su i vlasti bivše države ne bi li što jače naglasile jugoslavenstvo i jugoslavenski patriotizam. Stoga su bile osobito represivne i prema sportašima i prema navijačima koji bi se drznuli svoje igre i pobjede svojih klubova slaviti kao hrvatske nacionalne uspjehe, u čemu su se kadšto isticali dinamovci i hajdukovci.
Dražen Petrović je u već spomenutoj Atlanti prekinuo sve odnose sa srpskim košarkašem Divcem nakon što je ovaj jednom navijaču nakon pobjede jugoslavenske reprezentacije oteo hrvatsku zastavu, bacio je na pod i navodno gazio nogama. Poslije je Divac sve činio ne bi li dokazao da nije imao zle namjere i da ga s Draženom veže veliko prijateljstvo.
Sportovi su mirnodopske metafore davnih ratova, kao što su i slavlja i izrazi domoljublja nakon pobjeda i obožavanje heroja tih pobjeda. Rječnik sportskih novinara pun je ratničkog jezika (na primjer – topovski udarac, uputio je pravu bombu, golgeteri su strijelci, igrači su bili ili nisu bili borbeni, utakmice se često zovu bitkama, itd.). Tako je zapravo povijesni patriotizam rodno mjesto sporta, a kao što su nacije i države formirali ratovi tako i danas sport uvelike pridonosi slici i ugledu neke zemlje u svijetu.
Često se kaže kako je Bobanov skok u prsa milicajca koji je na maksimirskom stadionu pendrečio Dinamove navijače pravi početak rata u Hrvatskoj, to jest obrane države. Dinamo i njegovi navijači inače su u vlastima bivše države bili omraženi zbog svog hrvatstva, pa su mnogi posvjedočili kako je postojala državna urota protiv zagrebačkog kluba, to jest pravilo da Dinamo ne smije biti prvak.
Stoga je Ćirino prvo mjesto iz 1982. godine pravo čudo poslije kojeg je slavlje nalikovalo na slavlja poslije uspjeha hrvatskih sportaša na svjetskim natjecanjima. Poseban je bio trijumf Ćire i hrvatskih nogometaša na Svjetskom prvenstvu 1998. godine u Francuskoj, gdje smo osvojili treće mjesto, pogotovo zato što se ratni dimovi u mladoj državi u to vrijeme još nisu bili slegli. Doček brončanih u Zagrebu bio je sličan dočeku reprezentativaca nakon prošlogodišnjeg uspjeha u Rusiji. I u samostalnoj Hrvatskoj nije bilo godine u kojoj sportaši nisu uveseljavali sumornu Hrvatsku i podizali moral naciji kojoj ga, na žalost, vlasti neprekidno srozavaju.
Pogledajte kako je ovih dana izgledao zagrebački Zrinjevac
Ove Milanove spike su fakat više smješne...mislim ono, dajte molim vas...