Bliski istok danas je jedno od najnemirnijih i najopasnijih područja na svijetu. Stotine tisuća ljudi, žena, djece i staraca izgubile su proteklih godina život u borbama na području Sirije i Iraka, Gaza je područje trajnog kaosa i bezakonja u vječitom ratu s Izraelom, Jemen je već dugo poprište krvavog sukoba sunita i šijita. Na cijelom području ne samo da su prisutni ISIL i Al-Qa’ida već i cijeli niz islamističkih terorističkih organizacija, privatnih paravojnih formacija i dobro organiziranih bandi.
Ovog kaosa vjerojatno ne bi bilo da prije stotinu godina, 1916., Velika Britanija i Francuska nisu postigle tajni dogovor o podjeli ratnog plijena kojim je područje Bliskog istoka podijeljeno na interesne zone između Londona i Pariza. Naime, tada su se, iako Prvi svjetski rat još ni izbliza nije bio gotov niti je, uostalom, bila potpuno sigurna pobjeda sila Antante, u tajnosti susreli britanski diplomat Mark Sykes i dužnosnik francuskog Ministarstva vanjskih poslova François Georges-Picot. Cilj je bio podijeliti Otomansko Carstvo koje je bilo glavni neprijatelj sila Antante na području Bliskog istoka.
– I Francuska i Velika Britanija htjele su namiriti svoje troškove u kolonijama. Tadašnje Otomansko Carstvo bilo je oko šest puta veće od današnje Turske i protezalo se na područja Bliskog istoka u kojima su i Pariz i London vidjeli niz mogućnosti – kaže povjesničar Petar Bašić.
Pravilo ravnala
Nakon pregovora koji su između dvojice relativno nisko rangiranih diplomata trajali nekoliko mjeseci postignut je dogovor. Na karti Bliskog istoka ravnalom su, ne uzimajući u obzir teritorijalne specifičnosti ljudi koji tamo žive, povukli granice dijeleći Otomansko Carstvo na interesne zone. Francuskoj je tako pripalo teritorijalno veće područje, kontrola nad jugoistočnom Turskom, sjevernim Irakom, Sirijom i Libanonom. Velika Britanija je pak pod svoju kontrolu uzela područje današnjeg Jordana, južnog Iraka, manjih obalnih dijelova s lukama Haifa i Akra, kao i priobalni pojas između Sredozemnog mora i rijeke Jordan. I Rusija je, kao istočna saveznica u ratu, također je dobila svoj dio. Moskva je, prema ovom tajnom dogovoru, dobila kontrolu nad Istanbulom, Bosporom i Armenijom.
Granice su crtane ravnalom jer su Sykes i Picot uzimali u obzir samo strateške interese svojih država ne vodeći računa o tome presijecaju li ove umjetne granice područja pojedinih arapskih plemena. Jedino odstupanje od pravila ravnala, povlačenja granice bez obzira gdje se što na karti nalazi, primijenjeno je kod Mosula.
– Velika Britanija svakako je željela imati Mosul u svojoj interesnoj zoni, u okolici grada nalazila su se tada jedina poznata veća nalazišta nafte na Bliskom istoku. Za naftu u Perzijskom zaljevu, na području Kuvajta ili Saudijske Arabije, u to vrijeme još se nije znalo. Upravo je zbog toga V. Britanija inzistirala na tome da dobije Mosul u pregovorima, a Francuska je pak dobila velika obalna područja na Sredozemlju – kaže Bašić. Da nije bilo pakta, i karta Bliskog istoka danas bi bila drukčija.
Stabilna kraljevina
– Najizgledniji ishod događaja bilo bi formiranje velike kraljevine koja bi zahvaćala velik dio Bliskog istoka. Vjerojatno bi to bila znatno modernija i liberalnija država od zemalja kakve su danas na Bliskom istoku jer je uloga vođa arapskog svijeta bila namijenjena hašemitskoj dinastiji. Oni danas imaju svoju državu Jordan koja je u dobrim odnosima sa Zapadom, pa čak i s Izraelom. Prilično je izgledno da bi ta velika arapska kraljevina bila, za razliku od današnjeg Bliskog istoka, prilično stabilna – kaže Bašić.
U ovakvim okolnostima izuzetno je nezahvalno prognozirati “što bi bilo kad bi bilo”, no izvjesno je da bi cijela povijest prošlog i sadašnjeg stoljeća bila znatno drugačija. Pronalaskom nafte značenje arapskog kraljevstva dodatno bi naraslo, no pretpostavke govore kako bi hašemitska dinastija usmjerila potrošnju naftnog novca u sasvim drugačijem smjeru nego što su to učinili vladari Saudijske Arabije, Kuvajta ili Katara, zemalja koje su, po poštovanju ljudskih prava, ali i po filozofiji života, još u srednjem vijeku. Vjerojatno bi veći dio novca bio usmjeren u obrazovanje stanovnika, izgradnju socijalne i zdravstvene infrastrukture, a ne obijesnih zgrada s pozlaćenim fasadama, velikih umjetnih otoka koji nemaju namjenu ili u kupnju golemog broja skupocjenih automobila.
Rezultat ovakvog razvoja bio bi potpuno drugačiji svijet nego što je danas. Radikalizam na Bliskom istoku vjerojatno bi bio na razini radikalizma u Europi. Prisutan, ali ne i znatan. Do sukoba između Arapa i Izraela vjerojatno ne bi došlo, a ne bi bilo ni palestinskog ustanka ni masakra na Olimpijadi u Münchenu. Ni terorističke organizacije poput Al-Qa’ide ili ISIL-a ne bi nastale, a kamoli da bi mogle organizirati napad na New York ili zauzeti velike dijelova Sirije i Iraka. Izbjeglice u Europi? Mala je šansa da bi itko krenuo s bogatog i stabilnog Bliskog istoka prema Starom kontinentu.
Svijet je danas u sigurnosnom i političkom kaosu koji velikim dijelom korijene vuče s područja Bliskog istoka. A sve se to moglo izbjeći da Velika Britanija i Francuska nisu tako silno željele podijeliti plijen iscrtavajući granice običnim ravnalom.
>>Tajni sporazum o podjeli Bliskog istoka
Otvori KEKS Pay
Sama činjenica da su granice crtane ravnalom govori o bezdušnosti i bezosjećajnosti svjetskih moćnika koji nas danas podučavaju demokraciji, ljubavi, toleranciji, snošljivosti i slobodama. Laži su opasnije od crtanje granica ravnalima.