Otkako je 2015. na mističnom Sustipanu, na poziv Dinka Bogdanića, postavio baletnu predstavu “5 do 12” s kojom je osvojio zahtjevnu, gotovo uvijek nezadovoljnu splitsku publiku, makedonski koreograf i aktualni ravnatelj Baleta HNK u Splitu Igor Kirov niže uspjeh za uspjehom.
Odradio je atraktivne i pamtljive koreografije suvremenog baleta (“From side to side”, “Na putu”, “The edge”, “Pisma za njega”, “I can”), a njegov balet “Derviš i smrt” nedavno je na noge digao prepunu dvoranu Lisinski.
Ovacije zagrebačke publike stigle su nakon desetljeća marljivog rada, odricanja, discipline, ali prvenstveno neizmjerne ljubavi prema plesu. Baletani bi rekli – nakon krvi, znoja i suza. Igora Kirova za početak smo upitali odakle ljubav prema baletu u Štipu, makedonskom gradiću u kojem je rođen, u kasnim sedamdesetima prošlog stoljeća, u sredini nesklonoj muškim plesačima.
– Jedini izvor kulture u Štipu bio je Pionirski dom u kojem sam išao na plesnu i likovnu sekciju. U osnovnoj školi najdraži mi je bio likovni odgoj, ali beskrajno sam volio ples. Išli smo na natjecanja u Kumanovo gdje su nas gledali baletni pedagozi. Primijetio me jedan iz baletne škole iz Skoplja. Imao sam sreću da sam 1990. sudjelovao na MAK festu (makedonski festival zabavne glazbe) plešući na skladbu Nizozemca koji je dobio nagradu za najbolji scenski nastup. S četrnaest godina pojavio sam se na televiziji, zapazili su moj talent. Tada sam rekao svojima da želim plesati.
Kako su reagirali? Što su rekli?
Za tadašnja vremena u kojima smo svaki vikend provodili na selu – normalno. Otac mi je rekao: “Pleši, ali to ti ne može i ne smije biti zanimanje. Od toga se ne živi. Moraš završiti neku školu i dobiti diplomu!”
Kako ste to uspjeli riješiti?
Završio sam srednju veterinarsku, birao školu u kojoj je najmanje matematike. Zanimljivo, moja sestra Biljana je profesorica matematike i fizike u Skoplju, ali ima dvije lijeve noge. Ona je na tatu, a ja na mamu koja je puna ritma. Ja sam rođen za balet!
Upisali ste u Skoplju i Veterinarski fakultet, vaši su se na selu bavili poljoprivredom i stočarstvom. Otac je od vas očekivao sve samo ne baletana?
Upisao sam fakultet samo zbog oca. Nisam izišao ni na jedan ispit, sam sam pisao ocjene u indeks. Istovremeno sam u Skoplju pohađao Srednju baletnu školu, primili su me odmah u treći razred. Bilo nas je osam muškaraca u klasi. Morao sam sve brzo naučiti, uhvatiti sve ono što mi je falilo u klasičnom baletu. Pohađao sam i baletni studio Gordane Dean Pop Hristove od koje sam puno učio. Ona me zvala “sine moj”, ona je prepoznala moju energiju i potencijal. Bilo je naporno svaki dan do 16 sati biti u baletnoj školi, a onda do 22 sata kod nje. Gospođa Gordana mi je govorila: “Ti moraš otići iz Makedonije jer ćeš u protivnom postati jedan od dva milijuna uhljeba.”
Kako ste “pobjegli” u bijeli svijet, konkretno u Nizozemsku?
Poslao sam VHS kazetu na Akademiju za ples u Rotterdamu. Prva ideja bio je New York, ali nisam imao novca. Samo za školarinu trebalo je 15 tisuća dolara. Tada se za Rotterdam prijavilo 450 plesača, a primili su nas 20, deset muškaraca i deset žena. Jedini sam poslao kazetu jer nisam imao vizu i nisam mogao otići na audiciju. Kasnije sam vizu dobio u veleposlanstvu u Beogradu i kupio jednosmjernu kartu.
Odakle vam novac za kartu i školovanje na Akademiji?
Nešto sam uštedio dok sam radio u baletnom studiju. Imao sam sponzore, snimio neke reklame, a pomogao mi je stric koji u Švicarskoj ima hotel. Moj je otac podsvjesno bio ponosan, ali nikad mi to nije rekao. Nikad nije došao pogledati kako plešem. Ne zamjeram mu.
Je li bilo teško u Nizozemskoj, kakva je bila konkurencija?
Trebalo mi je desetak tisuća eura godišnje. Na drugoj godini mentorica mi je davala novac za hranu, direktorici sam čistio stan, a uvečer po skladištima i supermarketima slagao proizvode na police i za to zarađivao pet eura na sat. Nije mi ništa bilo teško. Na trećoj godini Akademije proglašen sam najboljim studentom generacije. Tada sam dobio stipendiju nizozemskog ministarstva kulture, a na četvrtoj angažman u plesnoj kompaniji Galili dance. I stekao diplomu profesionalnog plesača.
Promijenili ste puno plesnih kompanija, baletnih pedagoga, gradova i država?
Tijekom 18 sezona igrao sam u deset kompanija, radio s više od pedeset koreografa. Volim izazove. Uvijek sam mijenjao trupe, želio vidjeti nove gradove i države, stjecati različita iskustva. Proveo sam godine u Nizozemskoj i Njemačkoj, aktivno plesao i u Švicarskoj, Austriji i Francuskoj.
Kad ste se počeli baviti koreografijom?
U svakoj kompaniji radio sam neke manje koreografije, uglavnom duete, pokazivao potencijal. Direktori su mi davali šanse, išao sam na brojna natjecanja. U Nagoji sam 2006. dobio prvu nagradu kao najbolji mladi koreograf, a u žiriju su bili slavna Maja Pliseckaja i poznati Mats Ek. Dvije godine prije nagrađen sam na Kanarskim otocima. No ozbiljnije sam se koreografije prihvatio 2009., a već 2010. osvojio sam nagradu u SAD-u, godinu poslije u Pekingu, a 2012. u Beogradu. Nakon toga počeo sam držati predavanja na akademijama za suvremeni ples u Skoplju, Münchenu, Beogradu, Tokiju. Moju koreografiju u Beogradu vidio je Dinko Bogdanić. Svidjela mu se i tada je započela naša suradnja.
Dinko Bogdanić, tadašnji ravnatelj Baleta HNK Split, pozvao vas je da postavite jednu baletnu predstavu za Splitsko ljeto. Bila je to predstava “5 do 12” kojom ste iznenadili splitsku publiku donijevši nešto potpuno novo i drugačije. Jeste li te premijerne večeri na Sustipanu poželjeli doći raditi u Split?
S Dinkom Bogdanićem našao sam se u veljači 2015. Došao sam vidjeti baletni ansambl splitskog kazališta. Gledao sam njihovu predstavu “Đavo u selu” i bila je to izvrsna izvedba. Znao sam da mogu raditi sa splitskim plesačima. No, naglašavam: sve moje poštovanje pripada Dinku Bogdaniću koji je prepoznao moj talent i potencijal. On je zaslužan što sam ja u Splitu.
Radili ste i u Grazu, tamo ste osnovali Kirov dance company. Što je sada s tom baletnom trupom?
Osnovao sam je 2007. godine. U Grazu je sa mnom plesala kolegica iz Kine, a njena majka radila je u ministarstvu kulture u Kini. Osnovao sam nezavisnu plesnu kompaniju kako bi njihova vlada mogla financirati gostovanje. Poslije sam s asistenticom Mojcom Majcen osnovao i Balkan dance project.
Od listopada 2016. ravnatelj ste Baleta HNK Split. Na repertoaru je klasični, ali i moderni balet. Ostvarili ste vrijedna gostovanja, poput onog lanjskog kada je splitski balet nakon 69 godina nastupio na Dubrovačkim ljetnim igrama s predstavom “Derviš i smrt.” Što vam je najteže u poslu?
Najteže je što još uvijek nije donesen zakon o beneficiranom radnom stažu, tj. ranijem umirovljenju plesača, što je problem i Splita i Rijeke i Zagreba. U ansamblu ima mladih koji mogu i žele raditi, ali i starijih koji su dali svoje, a ne mogu otići u mirovinu. Rado bih postavio “Labuđe jezero”, ali za to Split još nema dovoljno plesača. Repertoar ovisi o ansamblu. Tako sam i za “Derviša” u Zagrebu imao posebnu viziju. Na to me gostovanje pozvao Dražen Siriščević, a u Lisinskom je ta predstava dobila jednu potpuno novu energiju i dimenziju.
Koja vam je koreografija najdraža?
Predstava “5 do 12” je najizvođenija. Ona je moja beba, ali čak ni nju ne mogu posebno izdvojiti. Sve su moje koreografije rađene s ljubavlju za plesače koje iskreno poštujem. Baš za sutra pripremam posljednju ovosezonsku premijeru “Balet o jednoj mladosti” za koju dramaturgiju potpisuje Goran Golovko, a koja se pleše na šlagere. Moji plesači gostovat će 20. lipnja u Mađarskoj na 15. izdanju Mađarskog festivala plesa; 6. srpnja u Rimu, 13. srpnja u Düsseldorfu, a 2. kolovoza u Rigi na 20. izdanju Baletnog festivala. Na svim tim gala večerima splitski Balet nastupit će uz najpoznatije internacionalne kompanije. U Šibeniku sudjelujemo na plesnom festivalu na tvrđavi sv. Mihovila, a vjerujem iduće godine i na festivalu u Hvaru. Želja mi je postaviti Mozartov “Requiem” s Orkestrom i Zborom HNK Split, ali i “Carminu Buranu”. Ekskluzivno najavljujem da će se, u okviru Glazbene škole Josipa Hatzea, od jeseni otvoriti i Osnovna baletna škola koju Split desetljećima priželjkuje.
Uskoro u HNK Split stiže novi intendant. O imenima najbližih suradnika nema gotovo nikakvih nagađanja. Priča se kako će raspisati natječaj za šefa Opere, Baleta i Drame. Hoćete li se javiti?
Ako raspiše natječaj za ravnatelja Baleta, javit ću se. Vjerujem u splitski balet, volim svoje plesače. Čvrsto vjerujem u ono što smo zajednički napravili i mislim da možemo još puno toga, dostići još veću razinu. Posljednje tri godine baletni ansambl HNK Split brendirao se u kvalitetan internacionalni balet s potencijalom da bude još bolji i kvalitetniji. Poznajem svoje plesače, oni jako dobro poznaju mene. I generacijski smo bliski. Nikad me nisu iznevjerili. Naprotiv. Od njih sve više dobivam. Tu sam za njih i uvijek im govorim: “Ne trebate me voljeti, ali me trebate poštovati kao što ja poštujem vas.” Donio sam i nosim novu energiju. A uz sve to obožavam Split; volim ribu, biži s janjetinom... Obožavam more iz kojeg crpim inspiraciju. Na plaži slušam glazbu, kreiram. U slobodno vrijeme volim biti sam, uz more.
Priča se kako vam Igor Kirov nije pravo ime. Je li to istina?
– Ha-ha. Otkriti ću vam i to: pradjed mi se zvao Kiro. Pred smrt je pozvao mog oca koji je nosio ime Mijalče Mladenov i pitao hoće li nastaviti njegovo ime. U sjevernoj Makedoniji prezimena uglavnom završavaju na “ić”, u istočnom dijelu na “ov”, a u zapadnom na “ski”. Moj otac je prihvatio prijedlog i još dok je bio momak uzeo prezime Kirov. Ja sam trebao nositi djedovo ime Efrem. No, mama nije dopustila i zato sam Igor. I velika Maja Pliseckaja me pitala me: “Je li to tvoje pravo ili umjetničko ime?”, a kad sam odgovorio da je pravo, rekla mi je: “Gospod ti je dao sve! Uzmi to i uživaj u svom talentu.”
Zato za predstojeće Splitsko ljeto pripremam balet “Posvećenje proljeća” na glazbu Igora Stravinskog, dakle bit će to dva Igora, ha-ha.
Svečani bal Varaždinske županije u Velikoj koncertnoj dvorani HNK-a
Bravo, nama jako nedostaju baletani, a bogdanić si doveo novog dečka na grbaču bagre