Za točno godinu dana Mirjana će prijeći “bijelu crtu”. U SOS Dječjem selu Ladimirevci taj se izraz godinama koristi kad djeca odlaze iz Sela, uglavnom seleći se s polaskom u srednju školu u stambenu zajednicu mladih, na prvi korak prema samostalnom životu. No ovoga puta govorimo o tome da će “bijelu crtu” prijeći jedna SOS mama. Nakon 32 godine života u Selu, tijekom kojih je odgojila 35 djece i pet puta postala baka, Mirjana će zatvoriti vrata kuće koja joj je više od tri desetljeća bila dom. Ova Osječanka u Ladimirevce je stigla kao jedna od prvih šest SOS mama i nema nikoga tko je tu duže od nje. – Trideset i dvije godine ovdje i još deset godina rada prije toga, mislim da je to sasvim dosta. A kad me moja djeca budu trebala, pronaći će me na drugoj adresi – kaže. Odlazak ih sasvim sigurno neće razdvojiti. Uostalom, tridesetero ih je već ispratila preko “bijele crte”, no veza koju je u ovome slavonskome selu naslonjenom na Valpovo s jedne i Bizovac s druge strane stvorila s njima neraskidiva je. Mijenjati se mogu samo adrese na kojima će se SOS obitelj susresti. – Najstarija unuka ima 22 godine. Ja sam na svu svoju djecu jako ponosna i s njima i dalje u kontaktu – i na one koji su završili fakultete i na one koji su otišli u inozemstvo i na one koji su zasnovali svoje obitelji. Moju podršku nisu izgubili ni oni koji su odabrali teži životni put pa završili u odgojnoj ustanovi ili zatvoru – kaže.
Do njezina odlaska preko “bijele crte” prijeći će i zadnja generacija od petero djece koju podiže. Mirjana će biti ta za kojom će vrata kuće ostati zatvorena sve dok ih jedna druga SOS mama ne otvori i tu se skrasi sa svojom djecom. Djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi koja čekaju da ih netko prigrli i pruži im obitelj i dom ima jako puno, potkraj prošle godine u Ladimirevce bilo je pristiglih tristotinjak zahtjeva iz svih krajeva Hrvatske. Za SOS mame ili tate pozicije su otvorene i traže se putem oglasa. U idućim godinama slijedi velika smjena generacije i potraga za nasljednicima traje. Uvjeti su visoka motiviranost za rad s djecom, spremnost na specifične uvjete života i rada u Selu, srednja stručna sprema i potvrda o nekažnjavanju. Plaća nije ni minimalna ni bajoslovna. Zvuči to sve jednostavno i uobičajeno, no daleko je od toga. Kako kaže Mirjana, ovo nije posao nego poziv i ako nisi spreman za takav način života, nemoj ni pokušavati. Djeca koja tu stanuju već su došla sa svojim bremenom i dodatnih trauma im ne treba. Izgrađeno 1995., SOS selo Ladimirevci svečano je otvoreno dvije godine kasnije. U to vrijeme već je četiri godine radilo SOS selo u Lekeniku. Krovna organizacija koja rukovodi s ta dva sela je Udruga SOS Dječje selo Hrvatska. Financiraju se iz donacija, a njihov rad financijski djelomično podržava i Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike uz čiju suradnju Pedagoški odjel provodi projekte. – Na radiju sam čula oglas da humanitarna organizacija traži SOS mame koje bi se brinule o ratnoj siročadi. Odmah sam se javila – kroz suze se prisjeća Mirjana zašto je došla dodajući kako joj je tada bilo 30, o udaji nije razmišljala.
Biološke djece nema, no ima njih trideset i petero kojima je podarila svu svoju ljubav. Od Mirjaninih početaka do danas neke su se stvari u zakonodavstvu promijenile, ona se sjeća kako su Centri za socijalnu skrb prije imali puno više ovlasti, odluke su donosili socijalni radnici i odgovarali za njih. Danas se postupci vode putem sudova i sve traje mnogo dulje. Dogodi se da dijete dođe s pet godina, uz procjenu stručnjaka da će u skrbi ostati godinu dana. U međuvremenu postupci stoje, odluke se odgađaju i ono već krene u peti razred. – Nekada smo više vremena provodile s djecom, a manje za računalom. Danas je administracija postala dio posla. Razumijemo da dokumentacija mora postojati, ali djeci nije važno koliko ste izvješća napisali. Njima je važno da ste uz njih kada imaju loš dan, da ih saslušate, zagrlite i budete osoba kojoj vjeruju – kaže Mirjana. Bez obzira na promjene koje diktira sustav, osnovna nit vodilja sve je vrijeme ista – pružiti djeci dom, ljubav, sigurnost i nadu u bolje sutra. SOS dječje selo Ladimirevci danas skrbi o osamdesetak takve djece. Ulica u kojoj su u ravnoj liniji uz cestu s obje strane poredane kuće svojevrsna je kraća verzija slavonskoga šora, sa 16 kuća. U svakoj su SOS mama i SOS teta. Mama s djecom provodi 24 sata, a teta ima radno vrijeme, ali po potrebi uskače kad god treba. Mama ima slobodne dane i godišnji kada može nekamo otići ili ipak ostati u kući, pogotovo kad u to vrijeme dijete ima priredbu ili neki drugi važan događaj, što se ne propušta. Odu li, zamjenjuju ih SOS tete, koje preuzimaju potpunu brigu o djeci i osiguravaju kontinuitet obiteljskog života. Uz njih rade i obiteljske pomoćnice. One dolaze tijekom radnog vremena i pomažu u svakodnevnim poslovima – kuhanju, održavanju kuće, prijevozu djece ili njihovoj pratnji na aktivnosti, kada je to potrebno. Sve kuće u kojoj su obitelji imaju naziv po voću, no dolazite li iz smjera Bizovca, prva kuća na koju ćete naići zove se Rotkva. Tu je do odlaska u mirovinu sa svojom obitelji živio majstor. Danas je Rotkva prenamijenjena, pa su u njoj i informatička i likovna radionica. Selo i dalje ima majstora, no novi tu ne stanuje, baš kao što ni nakon odlaska prvog ravnatelja koji je tu bio s obitelji ni sadašnji više ne živi u Selu.
Selo ima dječje igralište i svoj vrtić jer prednost pri upisu u lokalni imaju djeca čiji su roditelji zaposleni izvan kuće, a SOS mama je doma. Ipak, s lokalnom zajednicom Selo ima izvrsnu suradnju. Voditeljica obiteljske skrbi, psihologinja i psihoterapeutkinja Kristina Krulić Kuzman, kaže kako trenutačno u Dječjem selu na skrbi imaju od bebe koja im je stigla s devet dana života do punoljetne djevojke. – Naš koncept rada razlikuje od klasičnih ustanova socijalne skrbi. Djeca ovdje žive obiteljskim načinom života. Svaka kuća ima dnevni boravak, kuhinju, blagovaonicu, spavaće sobe, ostavu, dvorište, odnosno sve ono što ima prosječna obiteljska kuća. Namijenjeni smo djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Nismo specijalizirana ustanova za djecu s teškoćama u razvoju ni za djecu s ozbiljnim problemima u ponašanju. Međutim, u praksi se događa da takva djeca ipak dođu k nama. Ponekad njihove teškoće nisu vidljive u trenutku dolaska, jer dogodi se da netko dođe kao beba, a tek mu kasnije bude dijagnosticiran autizam ili neka druga razvojna teškoća. Iako nismo specijalizirana ustanova za takvu djecu, ona ostaju ovdje zahvaljujući SOS mamama koje odluče da ih neće napustiti. Umjesto toga dodatno se educiraju i ulažu velik trud kako bi djetetu pružile sve što mu je potrebno. Tada se cijela organizacija prilagođava potrebama tog djeteta – kaže.
Jedna od takvih mama je i Melita. – Ma nije bilo šanse da ga dam – govori o dječaku koji je k njoj došao kao beba, a kad mu je dijagnosticiran poremećaj iz spektra autizma već joj se toliko bio uvukao pod kožu da nije ni pomislila da skrb o njemu prepusti nekom drugom i da ga makne od sebe i njegova brata blizanca. Melita je inače iz Ladimirevaca, a u Selu je počela raditi prije no što je zasnovala vlastitu obitelj i rodila. Najprije je bila teta, i to u Mirjaninoj kući. Nakon što je postala biološka, postala je i SOS mama. Njezina biološka djeca uvijek su se lijepo slagala s djecom o kojima je skrbila, dolazili bi k njoj ili bi se s njima nalazila dok je s djecom iz Sela bila u šetnji: – Mog muža oni zovu tata – kaže. Biti SOS mama podrazumijeva da vrata svog privatnog života ne možete držati zatvorena. Osim o odgajanju do šestero djece od predškolske do osnovnoškolske dobi, što podrazumijeva i odlaske na roditeljski, informacije, k liječniku, vožnju djece na aktivnosti, nabavljanju namirnica i ostalih potrepština za kućanstvo, redovitog pripremanja obroka, održavanju higijene kuće..., odnosno svega onoga što čini život u obitelj, SOS mame imaju još zaduženja.
Kada dobijemo dokumentaciju za dijete, stručni tim, koji čine psiholozi i socijalni radnici, prvi procjenjuje možemo li odgovoriti na njegove potrebe. U okviru komisije za prijam razmatra se odgovara li Dječje selo potrebama tog djeteta te postoji li među naših 16 SOS kuća ona u kojoj bi se dijete moglo uspješno uklopiti. No ne promatra se samo ima li slobodnog mjesta. Gleda se kako funkcionira SOS mama, njezina SOS teta, kakvi su odnosi među djecom u kući i bi li novo dijete moglo postati dio te obitelji. Nakon procjene stručnog tima razgovaramo sa SOS mamama. One imaju završnu riječ jer najbolje poznaju svoju obitelj i svakodnevni život u kući. Mi možemo procijeniti da bi dijete odgovaralo određenoj kući, ali SOS mama može upozoriti na okolnosti koje mi ne možemo u potpunosti vidjeti. Ako SOS mama procijeni da dijete ne bi bilo dobro smješteno u njezinoj kući, ono neće biti primljeno tamo. Pričekat će drugu priliku ili će biti ponuđeno drugoj SOS mami kojoj bi se bolje uklopilo u obiteljski život. Nikada se dijete ne smješta protiv volje SOS mame jer upravo ona najbolje poznaje svoju obitelj i zna može li preuzeti tu odgovornost – naglašava voditeljica obiteljske skrbi Krulić Kuzman.
Za djecu iz Sela jedan od prvih velikih koraka izvan poznatog okruženja jest polazak u školu, udaljenu desetak minuta hoda. Djeca koja su u Selo došla ranije često se lakše prilagode, dok se kod starije djece posljedice ranijih iskustava već jasnije vidi pa im je potrebno više vremena. U početku se djeca iz Sela često više drže jedni drugih jer im je tako sigurnije. Nakon završetka osnovne škole, djeca odlaze u jednu od dviju zajednica mladih u Osijeku, gdje uz odgajatelje postupno uče živjeti samostalnije. Prijelaz se priprema unaprijed, putem susreta djece, SOS mama i budućih odgajatelja, kako bi promjena bila što sigurnija. A onda se dogodi nešto što bi u svakoj drugoj životnoj priči možda bilo sasvim obično: dijete ode, ali se počne vraćati. Vikendima, blagdanima i školskim praznicima ponovno dolaze u svoje SOS kuće. – To često uspoređujemo s odlaskom djece na fakultet ili u učenički dom. Odu živjeti na drugo mjesto, ali dom i dalje ostaje ovdje – kaže Karolina Krulić Kuzman.
Neki se vraćaju samo u posjet, a neki su se vratili i raditi pa ih u Selu danas radi nekoliko. Posebno su dragocjeni trenuci kada bivši korisnici osnuju vlastite obitelji i u Selo dovedu svoju djecu. – Najljepše je kada vam se odraslo dijete javi samo da pita kako ste ili dođe na kavu. Tada znate da sve što ste radili nije bilo uzalud – govori Mirjana. Uz djecu, važan dio svakodnevice u Selu čine i njihove biološke obitelji. Kada je to u najboljem interesu djeteta, SOS mame nastoje održavati i graditi odnos između njega i roditelja. Ponekad pritom postaju podrška i roditeljima, pomažući im razumjeti potrebe djeteta i očuvati vezu koja bi se bez takve pomoći mogla izgubiti. Ne pokazuju svi biološki roditelji jednaki interes za vlastitu djecu, neki redovito dolaze iako ih od Ladimirevaca dijele stotine kilometara, dok drugi, premda žive mnogo bliže, navrate rijetko. Melita ima sreće pa je većini svoje djece i SOS skrbnik. Kod mama koja podižu djecu čijim biološkim roditeljima nije sudski oduzeto pravo na skrb za sve se odluke vezane uz dijete mora pitati tog roditelja. Zato se događa da oni odbiju potpisati suglasnost za, na primjer, cijepljenje ili neki zdravstveni pregled. Međutim, kad stručni tim procijeni da je u interesu djeteta da do te skrbi dođe, okrenut će i nebo i zemlju kako bi se zaštitili mališani koji su im povjereni na brigu. Jer to je i smisao postojanja Sela u koje je Mirjana došla prije više od tri desetljeća i gdje je jednu sasvim običnu kuću učinila domom pa sada spokojno i ponosno može i sama prijeći preko “bijele crte”.
Otvori KEKS Pay
Nema mame, do prave mame.Nikakva zamjenska nije ko prava,biološka.